Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Almin Zrno/Gotiva/Visual Infinity
Njegov dedo, doajen autohtone sevdalinke Mehaga Varešanović, zarazio ga je sevdahom i violinom još u najranijim danima. A on, nemirni dječak, motao se oko nogu veličinama poput Safeta Isovića i Zaima Imamovića koji su dolazili na časove pjevanja u Mehaginu kuću, dok ga je dedo blago prekorijevao. Danas je Hari Mata Hari (55) jedna od najvećih zvijezda bivše Jugoslavije, s karijerom dugom 34 godine i 15 snimljenih albuma, čiji raspon, dubina i boja glasa očaravaju publiku od Triglava do Đevđelije.
A on za sebe voli kazati kako je jedan od najvatrenijih šetača u rodnom Sarajevu, voli se družiti s ljudima u kafani, okupljati s prijateljima oko stola punog hrane, iako sam ne zna kuhati, a i ne pretjeruje u konzumiranju, što svjedoči njegova vitka linija i mladoliki izgled, naslijeđen s majčine strane. Otac je troje djece: Nađe (31) i Damira (22) iz braka s bivšom suprugom Aidom, te Maka (24), kojeg je dobio u vanbračnoj vezi. U februaru je proslavio šestu godišnjicu braka s Osječankom Jasminkom Ištuk, koju je prije više od dvije decenije upoznao u Njemačkoj, preko zajedničkih prijatelja, i otad su zajedno.
Sve mu ide potaman, u privatnom i poslovnom životu, a obaveze mu se ovih dana smjenjuju brzinom svjetlosti. Izašao je novi album Ćilim, svjetlo dana ugledao je i spot za naslovnu pjesmu, telefon mu neprestano zvoni, traže ga na televizijama, po radiostanicama, a krajem jula će promovirati album u Morića-hanu.
Prije tačno sedam godina radili smo intervju povodom albuma Sreća, te koncerta na stadionu Koševo. Šta se sve izdešavalo u međuvremenu?
– Poslije koncerta proveo sam dvije godine promovirajući album Sreća po regiji, snimao spotove, obišao Ameriku, Australiju, Skandinaviju… U cijeloj regiji nije bilo trga na kojem nismo svirali. Zadnje dvije-tri godine sam proveo u razmišljanju šta dalje. Čekao sam da mi se javi inspiracija. Počelo se slagati, ali dosta sporo. Pisao sam, brisao, pisao ponovo… Ne samo ja već i brojna ekipa oko mene. Puno vremena sam proveo na svirkama promovirajući Sreću. Taj album je tražio odmor, pa mi novi nije padao na pamet do prije par godina. Izbacio sam u međuvremenu dva singla: Da ti k’o čovjek oprostim i Stara ljubav. To je bilo jedino što se desilo iza Sreće.
Sreću je nekako obilježio duet s Ninom Badrić Ne mogu ti reći šta je tuga, a novi album počinje od naslovne pjesme Ćilim. Kakva je to pjesma?
– Ljeto je, lijepo vrijeme, a Ćilim je lijep naziv i vedra pjesma. Nekako i album osjećam vedrim, za razliku od nekih prethodnih koji su u sebi imali više romantike i tuge. Ima, naravno, i na novom albumu balada, koje su moj prepoznatljivi rukopis, ali u cijelosti Ćilim odiše vedrinom.
Zašto ste za snimanje videospota odabrali Sjeverni Kipar?
– Uvijek se nešto desi slučajno. Predstavnici turističke zajednice Sjevernog Kipra su bili u posjeti Starom Gradu i jednostavno se desio taj prijedlog da tamo snimim spot za pjesmu Ćilim.
Kako je proteklo snimanje?
– Naporno. Pet dana, od šest ujutro do deset navečer, samo smo radili. Imali smo pet lokacija za snimanje na različitim stranama, pa je sve bilo podređeno ritmu putovanje-snimanje. Spot je rađen u koprodukciji kuća Gotiva iz Sarajeva i Visual Infinity iz Beograda. Veoma sam zadovoljan urađenim.
Koja vam je najdraža reakcija na album iz vašeg najbližeg okruženja?
– Da je mrak album! Da se nijedna pjesma ne preskače, sve je za slušanje. To je najveća pohvala. I još, kažu, najbolji album dosad, mada ja nemam taj osjećaj. Ne mogu realno sagledati. Ćilim je meni dosad najbolje što sam uradio.
Svoje ste snove počeli sanjati još kao desetogodišnjak, kada ste prvi put nastupili u Domu kulture na Vratniku?
– Možda čak i ranije… Kad sam bio mali, bili su popularni bendovi i pop muzika. Hodao sam po radiostanicama, skupio neke momke, svirali smo po igrankama, a svirke su bile prepune. I nikad nisam sišao s bine
Vaše zanimanje je specifično i nosi određena odricanja…
– To svako zanimanje ima; i atomski fizičar se nečega morao odreći. Moj posao, bogami, ima najmanje odricanja. Sve usput možeš: i biti slavan, i da te vole, i da stekneš prijatelje. Ako si dobar i pametan čovjek, može to biti sretan život. A ima i zvijezda koje shvate sve drugo važnijim – alkohol, drogu, ludovanja… Meni je muzika najvažnija. Ima i manje lijepih strana, ali i to je dio ovog posla. Moji su kod kuće navikli na moja putovanja i sve što prati karijeru, saživjeli su se s tim.
Danas je drugačije, imate odraslu djecu, ali kako je to izgledalo kad su bili mali?
– Nisam bio stalno na putu, otišao bih na svirku i vratio se. Mogao sam, istina, biti bolji roditelj. U osnovi sam dobar. Djecu nikad nisam zapostavljao.
A kakav ste roditelj: zabavan, strog, autoritativan?
– Sve! Kao i prijatelj. I prijatelji će za mene reći da nisam loš, da sam i drag i simpatičan, da je sa mnom lako i fino. Djeci sam davao sve, ništa previše, nisam im dozvoljavao da polude, niti da se moj posao reflektuje na njih.
Koje su životne puteve odabrali vaši sinovi i kćerka?
– Mak je trenutno na magistarskom studiju na Fakultetu tjelesnog odgoja i sporta u Sarajevu, a Damir je treća godina studija informatike u Ljubljani. Nađa je ovdje završila medicinu, a već četvrtu godinu živi u Stuttgartu. Njen suprug Amar Omanović i ona rade na istom univerzitetsko-medicinskom centru, on kao internista, a Nađa kao anesteziolog. Imaju dvoje prelijepe djece: Ishaka od šest godina i Khana, kojem je šest mjeseci. Sjajan život vode, snašli se, rade… Svojoj djeci se nikad nisam miješao u životne izbore, uvijek sam im pomagao. U jednu ruku mi je žao što nisu tu, a u drugu, opet, drago.
Koliko često imate priliku biti s unucima?
– Veoma često. Djecu sam nekako preskočio, pa sad nadoknađujem na unucima. Svaki čas sam gore. Čim uhvatim vremena – idem.
Da li stariji unuk, Ishak, poima da dedo nije baš “obični” dedo?
– Pa gleda televiziju svakako! Djeci je sve jasno. Ishak me prima kao zvijezdu, a Khan je beba, nije još svjestan toga.
Zanimljivo je da se ni jedno od vaše troje djece nije odlučilo krenuti vašim stopama.
– Imali su nekog dara, ali to nije bio pravi dar, a niti prava posvećenost muzici. Nije to toliko stvar talenta koliko ljubavi, želje i posvećenosti. U današnjoj hiperprodukciji muzike, to je devalviralo. Nekako svi imaju želju da budu poznati, a ne da nešto rade.
Iza vas je još jedna sezona muzičkog takmičenja Pinkove zvezdice, u kojoj je pobijedio 11-godišnji Marko Bošnjak iz Prozora. Je li bio vaš favorit?
– Bio je moj miljenik od početka. I ne samo moj nego i publike, produkcije, žirija… Kao da se znalo da će pobijediti.
Da li imate plan uzeti Marka pod svoje okrilje?
– Imam plan: postoji dječija Eurovizija i pregovaramo sa BHRT-om da ja Marku napravim pjesmu za to takmičenje za narednu godinu. Ali, ne bih da sad to najavljujem na sva zvona, da ne ureknem.
Nastavljate li saradnju s Pinkovim zvezdicama?
– Malo sam se umorio, izašao mi je album, pa bi bilo dobro da ovu godinu pauziram jer imam stvarno mnogo obaveza. Iako je to takmičenje koje mogu pohvaliti. Ostala mi se ne sviđaju.
“Ogromnih mana imam! Nisam pouzdan, ne možeš se osloniti na mene, kažem nešto pa promijenim odluku po pedeset puta, ali uvijek mislim dobro”
Takva takmičenja su postala masovna, a jedna od, rekla bih, nuspojava, jesu očekivanja svih učesnika da za pet minuta dođu do slave.
– Karijera je nešto sasvim drugo od takmičenja. Treba puno rada, odricanja, mentora, zapostavljanja škole. To ne ide tako lako ako samo dijete ne bude htjelo istrajati. Za uspjeh je potrebno životno iskustvo, ne može dijete uspjeti. Ali, opet, bolje je da djeca žive za muziku, za takmičenje, nego da su na ulici.
Šta biste savjetovali Marku?
– Samo da voli muziku! Da nađe bend, svira po koncertima, da mene zove svaki dan, da mi bude gost na koncertima, da bude na sceni. To je moj savjet.
Vi ste uvijek podržavali izbore svoje djece, a da li su vaši roditelji podržavali vas u počecima karijere?
– Da! Iako je za tatu Rufu, mog Refika, bilo najvažnije da završim školu. I mama Zlata je bila za školu, ali je, majka ko majka, uz mene bila stalno. Otac je radio kao precizni mehaničar, a mama bila službenica. Ja sam iz jedne normalne socijalističke porodice. Imali smo sve, a ništa nismo imali. I to malo nam je bilo dovoljno.
Skromnost kao odlika cijele generacije?
– Iskreno, ja nisam poznavao drugačije, kao ni moja generacija. Danas je globalizam donio drugačiju situaciju – osvojili su nas potrebama, a što možda i nije toliko potrebno: od garderobe, auta, mobitela, kompjutera. Uzimaju nam slobodu. Nekad su statusni simboli bili “starke” i “leviske”, a danas ne možemo nabrojati šta se sve smatra statusnim simbolom… Dio smo globalnog procesa, nismo mi to izmislili.
Prije šest i po godina oženili ste se dugogodišnjom partnericom Jasminkom Ištuk. Gdje je ona sada, kako živite, kako usklađujete obaveze?
– Jasminka je trenutno u Münchenu, a inače živimo u Sarajevu. Ona je domaćica, a to je najteži posao. Dugo smo živjeli zajedno, a ja i vanbračnu zajednicu smatram vezom, pa se nama ništa nije promijenilo – samo smo to “opštinski završili”. To je fina veza, dužina od više od dvije decenije govori sama za sebe. Jasminka ima puno razumijevanja za mene. Ona je zatvorena, introvertna osoba, ne voli moj posao, odnosno, ne voli biti dijelom toga, ne voli se slikati niti hodati po promocijama. Ponekad mi zna reći kako nije dobro da slavni ljudi moraju pored sebe imati žene da se slikaju… Ja bih volio da ona to hoće, ali poštujem njen izbor, i nije mi krivo što ima takav karakter.
U čemu se oslanjate na nju?
– U svemu, kao na najboljeg prijatelja, nekoga ko me uvijek čeka. Najdivnija stvar je kad te neko uvijek čeka.
U kakvim ste odnosima s bivšom suprugom Aidom, Nađinom i Damirovom majkom?
– U odličnim! Maltene isto kao i kad smo bili u braku. Aida radi u kompaniji Air Serbia, na sarajevskom aerodromu, i ona mi je jedna od najboljih prijateljica. Viđamo se skoro svaki dan, imamo zajedničkih obaveza: oko djece, imovine, posla, života…
Rijetki se brakovi završavaju tako što bivši supružnici ostaju prijatelji. Kako ste to uspjeli?
– Mi smo se samo razišli kao muškarac i žena, a nismo se razišli kao ljudi. Ne spajaju nas više ni djeca, jer i ona su odrasla, već nas spaja jedan prelijepi život. Lijepo je kad se ljudi raziđu i ostave među sobom samo lijepe stvari. To je uvijek do veličine onoga ko osjeća da je gubitnik u nekoj vezi, braku. Oboje smo gospodski podnijeli sve to. Ljudi se vole više zbog mana nego zbog vrlina. Ljubav nisu samo one dobre strane koje crpiš iz nekoga, jer onda postaje samo korist.
Koja je vaša mana?
– Koje, ne koja! Ogromnih mana imam! Nisam pouzdan, ne možeš se osloniti na mene, kažem nešto pa promijenim odluku po pedeset puta, ali uvijek mislim dobro. A i šta god pogriješim, nikad nisam pomislio nekom time zlo nanijeti. Mogu kolateralno, svojim lošim ponašanjem, nekoga iznervirati. Eh, evo, to je moja mana: često iznerviram ljude koji me vole. Ali, to se brzo oprosti. Umjetnička mahnitost i “preslobodnost” znaju iznervirati ljude oko mene.
Spremnost da priznate gdje sve griješite je pohvalna.
– Ja imam 55 godina, i ako sad nisam svjestan stvari koje ne mogu promijeniti, nikad ih neću biti svjestan.
Šta su vam godine donijele?
– Promijenio sam se puno. Kao da su tri čovjeka bila u tih 55 godina. Možda neko sa strane ne bi to rekao. Neki moj prijatelj će možda reći: “Uvijek si bio isti”. A, eto, meni se svašta izmijenilo, na mnoge stvari drugačije gledam. Baš kao tri čovjeka da su živjela.
Je li se krug prijatelja mijenjao ili imate isto društvo oko sebe već decenijama?
– Moram reći da sam veliki skeptik po pitanju novih prijateljstava. Okružen sam drugovima iz djetinjstva, ali uvijek dajem šansu novom “zaljubljivanju”. Ne treba pomisliti da čovjek kojeg prvi put srećeš nije najbolji čovjek na svijetu. Uvijek gledam da u novim poznanstvima nađem takve. Dobri ljudi se namirišu.
Je li bilo velikih razočarenja u vašem životu?
– Retrovizore sam skinuo. Sigurno je bilo, ali ne sjećam se, možda sam sebi neću da pričam o tome, neću da razmišljam. Bilo je svega, rastava, smrt oca…tužnih momenata.
Kad ste izgubili oca?
– Imao sam 24 godine, ali osjećaj od prije 30 godina ne mogu vratiti i opisati, niti želim pričati o tome.
A mama, kako je sa zdravljem?
– Mama je super! Veliki je pozitivac i dan-danas je moja moralna motorna snaga u svemu što radim. Njoj je sad 77 godina, zdrava je i vitalna. Kaže mi: “Joj, što ti je divna pjesma! Super ti je ovaj spot, sine, jesi li se umorio?” To su mame! Moja mama se nikad nije petljala u moj život, u izbore žena, prijatelja. Nije mi pametovala, nije davala obavezujuće savjete, nikad nije rekla nešto protiv bilo koga iz mog života. Ili mi držala pridiku tipa “rekla sam ti”. Mame to znaju raditi, sinovima ne dati mira, a ja moram pohvaliti svoju Zlatu jer me je stvarno ostavila na miru. To je jedna od najboljih stvari koje je mogla uraditi.
I, očito, to ste iskustvo vi ugradili u svoje roditeljstvo.
– Bogami jesam! Nisam o tome razmišljao, ali, evo, vjerovatno sam se na nju ugledao. Reći ću ja svoje mišljenje o nečemu, a ti kako hoćeš. Srećom, nisam s djecom imao nekih skandaloznih stvari tipa da sam mogao reagovati ili nešto zabraniti. Sreća pa su moja djeca normalna. Ništa neću ići preko toga pa reći bila divna ili ne znam šta. Bila su normalna! Danas svako vodi svoje živote, vole se, paze se… Mak, kojeg sam dobio u vanbračnoj vezi, upoznao se s Damirom i Nađom kad su bili mali. Super se slažu, pustio sam im na volju, nisam se petljao u njihove odnose, sve su sami gradili.
Imate li neke velike planove, nešto što niste uradili, a voljeli biste?
– Nisam ti ja čovjek od planova. Ja sam čovjek dana, da mi danas bude dobro, iskren da budem. Zdravlje je najvažnije, i samo molim Boga za zdravlje. Doduše, možda sam po mojim vokalnim sposobnostima trebao pjevati u milanskoj Scali, ali bože moj, ne možeš sve!
Ali, zato možete da uživate u druženju s prijateljima i to često činite.
– Zbog karijere sam preskočio drugarstva, kafanu, druženja, merake. I od pedesete godine ne izlazim iz kafane! Da budem iskren, i ne pravim od sebe intelektualca. Kad sam sâm, ne znam šta bih od sebe, samoća mi je bezvezna, što je glupo, jer samoća zna biti prekrasna. Ali, valjda sam u nekom periodu i samo bih se družio, viđao s ljudima po kafanama, restoranima. Imam pet-šest ljudi koji su vezani i za moje djetinjstvo, i za posao, prijaju mi senzibilitetom i nađemo se, pričamo o svemu, od politike, žena, fudbala, tračeva…
