Napisao: Senad Pećanin
Goran Čengić ( rod. 1946.) je bio Sarajlija, rukometaš koji je igrao za Bosnu, Mladu Bosnu, Crvenu Zvezdu i reprezentaciju Jugoslavije. Živio je na Grbavici, koju nije htio napustiti ni kada su je okupirali četnički koljači, medju kojima se svirepošću prema Sarajlijama nepodobnih imena isticao Veselin Vlahovic Batko. Tog 14. juna 1992. godine “Monstrum sa Grbavice” je došao po Goranovog komšiju iz haustora Husniju Ćerimagića, bolesnog profesora u penziji, nosioca “Karađorđeve zvezde”. Čuvši buku u haustoru Goran je izišao iz stana. Vidio je komsiju Husniju u pidžami, kako drhti od straha na stepeništu, okružen naoružanim četnicima. Goran je pokušao zaustaviti odvođenje komšije, ali je i on odveden zajedno sa njim. “Monstrum sa Grbavice” ih je upucao obojicu i bacio na smetljište. Goran je umirao dva dana, a onda se Batko, posumnjavši da nije obavio posao do kraja, vratio i dokrajčio ga. Goranovo tijelo je devet godina nakon rata pronađeno u jami ispod Trebevića.
Kada je prije nekoliko godina građena sportska dvorana na Grbavici, Općini Novo Sarajevo je stiglo puno prijedloga da dvorana dobije ime “Goran Čengić”. SDA-ov načelnik općine, tajkun Nedžad Koldžo je Goranovu majku obavijestio da će dvorana nositi ime po njenom sinu. Kako se izgradnja bližila kraju to je Općinsko vijeće trebalo i zvanično donijeti odluku o imenu dvorane. Barem pola Sarajeva je bilo šokirano viješću da su načelnik Koldžo i njegovi vijećnici odlučili da se dvorana zove tako inspirativno – “Novo Sarajevo”. Iako, naravno, nije zvanično naveden, razlog zbog kojeg dvorana nije mogla dobiti Goranovo ime bio je tako SDA-ovski: Goranovi roditelji su bili partizani ( a on je ime dobio po Ivanu Goranu Kovačiću): otac Ferid je bio prvi gradonačelnik Sarajeva nakon oslobođenja grada 1945. godine, a majka Nataša ( djevojački Zimonjić) je bila iz ugledne porodice, brat od njenog djeda je bio čuveni mitropolit dabrobosanski Petar Zimonjić, kojeg su ubile ustaše 1941.
Popizdio sam. Bio sam očajan. Dan uoči svečanog otvaranja dvorane prošao sam autom pored nje i osmotrio je. Sinula mi je ideja kako da dam skromni doprinos svečanoj ceremoniji otvaranja dvorane. Znao sam da moj Nedim i njegova raja, koji su tada slusali hip-hop, bave i pisanjem grafita. Objasnio sam mu ideju i pitao ga hoće li mi pomoći. Nasmijao se i rekao da mu ne trebam ja, da će on to završiti sa jaranima. Odlučno sam odbio, dao mu pare da kupi sprej i pitao ga ima li šablone za slova ( odgovor sam shvatio iz njegovog smijeha i pogleda kojim sinovi gledaju na očeve-levate).
Sve po pravilima po kojima je Tihi u “Otpisanima”objašnjavao plan akcije Prletu, objasnio sam mu zadatak. Skrenuo sam mu pažnju da je dvorana na svega nekoliko metara od ceste, da u akciju idemo krećemo u 03:30h, te da može naići policija; ako se to dogodi da on ne treba ništa govoriti, a da ću ja sve preuzeti na sebe. “ Ma, ja ću pobjeći, nema šanse da me uhvate”- odgovorio je. Autoritetom prekaljenog vođe ilegalaca naredio sam da to ne dolazi u obzir, da oko dvorane ima dosta građevinskog materijala i rupa, noć je, a policija može i zapucati ako krene bježati. Iznio sam i problem koji nam valja riješiti: prilikom obilaska dvorane primijetio sam i dvije nadzorne kamere. No, rješenje je imala skojevka Belma: nasla je dvije zimske kape i demonstrirala nam da se kroz njih vidi i kada se navuku preko lica.
U 03:30h krenuli smo u akciju. Poput iskusnog Tihog, auto smo parkirali malo dalje od dvorane, iza slastičarne Palma. Neposredno prije parkinga mimoišli smo se sa policijskim kombijem koji je sporo patrolirao Grbavicom. Sačekali smo da odmakne i krenuli ka dvorani kroz mrak, između zgrada. Stigli smo pred dvoranu i “Prle” se bacio na posao, a ja sam snimao telefonom: bio sam fasciniran njegovom umješnošću i rutinom. Dok je pisao “DVORANA GORAN ČENGIĆ” obližnjom cestom je prošao automobil koji je usporio, ali se nije zaustavljao. No, taman kada je Nedim prešao na pisanje po portalu ispred dvorane, naišao je BMW koji se zaustavio; gledali su šta radimo i suvozač je ( kao savjestan polaznik kurseva ONO i DSZ) uzeo mobitel i telefonirao. Iskusni “Prle” je rekao: “Tata, ovi zovu policiju, da završim ovo i palimo!” Okolnim putevima, kroz mrak, smo došli do auta i ubrzo bili u krevetima. Od ponosa i uzbuđenja dugo nisam mogao zaspati. Kada sam se probudio, na svim sarajevskim portalima su bile fotografije dvorane i informacija o grafitima. Klix je objavio fotke koje je sa prozora svog stana napravio moj prijatelj Tomo Cvitanušić i objavio na Facebooku, uz njegovo oduševljenje akcijom koju je napravio “sarajevski Valter”. Do ovog trenutka, o ovoj porodičnoj ilegalnoj akciji znao je samo najuži krug naših prijatelja. Moje zadovoljstvo nije pokvarila ni činjenica da što se načelnik Koldžo angažirao da već iza podneva ime Gorana Čengića bude izbrisano sa dvorane na Grabavici.
Srećom, prošle godine su i u Novom Sarajevu bili lokalni izbori i SDA-ov načelnik Koldžo je, nakon 12- godišnje kriminalne vladavine potučen do nogu. Novi načelnik općine je postao jedan od heroja Armije BiH Hasan Tanović, besprjekorni ljekar i humanista. Održao je predizborno obećanje i od juče dvorana na Grbavici nosi ime Gorana Čengića. Moju beskrajnu sreću kvari jedino tuga što gospođa Nataša Ćengić nije dočekala ostvarenje obaćanja koje joj je dao načelnik Koldžo, a koje je njoj bilo životna utjeha.
Zbog SDA i njenih kadrova, poput Koldže, život u Sarajevu mi se odavno zgadio. No, dok je u njemu ljudi kakvi su bili Goran Čengić i Vinko Šamarlić, te kakav je Hasan Tanović, ovaj grad volim najviše na svijetu i zbog njih ostajem u Sarajevu…
