Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimila Majda Balić
Jedan od pionira marketinga u nekadašnjoj Jugoslaviji, Ivan Stanković (60) još je prije 25 godina s Draganom Sakanom osnovao prvu međunarodnu agenciju Saatchi & Saatchi, koja je ostavila neizbrisiv trag na ovdašnjim prostorima. Prije 13 godina osnovao je komunikacijsku grupu koju čine reklamna agencija Communis, medijska agencija Media S, te Yellow Production. Kao i svaki čovjek, i Ivan je u biznisu doživljavao uspjehe i neuspjehe, ali je jedan od rijetkih koji je odlučio vlastite greške podijeliti s drugima. Ovaj stručnjak za komunikacije o svojim je usponima i padovima napisao 2011. godine knjigu Osnovi kakodalogije, svojevrsne marketinške memoare. Knjiga je rasprodana, pa je Ivan uposlio prste te prošle jeseni objavio dopunjeno izdanje, Kakodalogiju, koju je krajem februara promovirao i u Sarajevu.
I prvu i drugu knjigu najprije je pročitala Ivanova supruga, poznato TV lice Maja Žeželj (50), današnja prezenterica vijesti na N1. Maja i Ivan, koji su u braku deset godina, roditelji su devetogodišnje Lene i sedmogodišnjeg Marijana, a iz prethodnog braka Ivan ima kćerke Selenu (33) i Leu (30). Najstarija i najmlađa kćerka, Selena i Lena, te Ivanova majka Nadežda došle su s Ivanom u Sarajevo na promociju knjige, kao i njegov dugogodišnji prijatelj, hrvatski glumac Frano Lasić. Svi su se sutradan, odmah nakon Stankovićevog intervjua za Graciju, uputili na Jahorinu gdje su proveli vikend.
Sarajevska promocija Kakodalogije bila je večer posebne atmosfere i emocija, a vi na kraju niste mogli suzdržati suze.
– Što sam stariji, sve sam veći plačljivac. Šta da se radi, hormoni su mi popustili (smijeh).
I čitatelji i kritika se slažu: autor ne pokušava biti pametan, nego otkriva sve svoje pogreške, te ono što je naučio iz njih.
– Takav sam: vrlo samokritičan i trudim se napraviti dobru samoprocjenu. Kad biste napisali nešto s visokog nivoa, bilo bi pretenciozno, a ja sam pisao onako kao što govorim, nema tu teorije. Ovo nije stručni udžbenik, već da ljudi vide – kad ovakva budala kao što sam ja može nešto da napravi, onda svako može.
Vi ste to rekli, a ja ću samo citirati: kako je “takva budala” uopće uletjela u priču o marketingu i oglašavanju?
– Opet slučajno. Pojma nisam imao čime ću se baviti u životu, i kad sam bio u vojsci onda sam, prvo ilegalno, bježao kući, pa su me uhvatili i smjestili u zatvor, a onda sam koristio legalne načine: moraju da te puste kući kad ideš na razgovor za posao. I tako sam se javio na oglas Jugoslavija – publika, što je bio zavod Privredne komore Jugoslavije – i to za pripravnika za ekonomski publicitet u inostranstvu.
Šta ste prvo radili?
– Nosio kafe, listao registratore, prevodio poruke s teleksa i onda pobjegao odatle. Postao sam potom najmlađi šef propagande u jednoj izdavačkoj kući, pa direktor marketinga, i onda otišao u Ameriku sa željom da otvorim prvu multinacionalnu reklamnu agenciju u Jugoslaviji. Bio je to početak 80-ih. Ali moja prava karijera počinje 1986. kad sam ušao u slovenačku agenciju Studio Marketing Delo. Tu sam se upoznao sa Draganom Sakanom, počeli smo zajedno raditi i devedesetih napravili Saatchi.
Niste se libili da ispričate u knjizi sve detalje o usponu i padu ove agencije.
– To i jeste priča o tome kako smo napravili Saatchi, najveću reklamnu agenciju nekadašnje države.
Je li se teško dići poslije pada?
– Užasno teško! Dabogda imao pa nemao – to je velika kletva. Preživio, ne preporučujem. Nisam ja namjerno htio propasti, ali sam činio određene gluposti i, uz globalne probleme – što je, tu je. I propast je za ljude.
U svijetu oglašavanja preuzimali ste rizike, ali nisu vam strani ni u privatnom životu: prije dvije godine popeli ste se na jedan od vrhova Himalaja i to bez ikakvog predznanja o planinarstvu.
– To je čudna priča. Redovno igram tenis i jedne prilike kaže mi prijatelj nakon meča: “Što imaš dobru formu, skinuo si i kilograme, sad ću i ja da izgubim jedno šest-sedam kilograma – idem na Himalaje.” A nikad se dotad nije penjao na planine! Ali ima taj stav: ma, to je jedan od vrhova, samo 6.189 metara. Raspitam se ko ide, o svim detaljima, dođem kući, a u glavi radi crv! Porazgovaram sa suprugom i kćerkom i dođem do kobnog pitanja zašto ne? Tog skupog pitanja sam se sjetio kad sam se gore na tom vrhu zlopatio… Odlučio sam za pola sata i pridružio se ekspediciji.
I vratili se živi i zdravi!
– Kad sam se vratio, napisao sam kao neko motivaciono predavanje o tome koja je razlika između hrabrosti i ludosti.
O čemu se radilo u vašem slučaju?
– O hrabrosti. Ludost bi bila da imam 150 kila, da se ne bavim sportom, da idem sam… Hrabrost je da sam se upustio u avanturu, u ekspediciju koju je predvodio iskusan penjač, da sam u dobroj formi jer puno plivam i igram tenis tri-četiri puta sedmično. Donio sam hrabru, a ne ludu odluku – a razlika je život.
IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI “Maja je na aparatima za održavanje života bila 39 dana, a to vrijeme sam se fokusirao da klinci to ne osjete. Nisam popio ni kap alkohola. A ovako je to izgledalo: odem u bolnicu – tamo mi kažu da nema ništa novo, pa sjednem u auto i pola sata plačem…”
Kako je izgledalo kad ste se hrabro popeli na taj vrh?
– Strašno! Puzajući sam došao na vrh, a to vam je kao otprilike dva kuhinjska stola, a dole kilometrima duge strmine. Nije mi padalo na pamet da se uspravim. Sjedio sam desetak minuta i tad mi je pala na pamet pjesma Ko me ter’o grupe Babe. Ko me ter’o da se penjem?! Svi kažu, kad osvoje neki planinski vrh, da dožive neko otkrovenje, sagledaju sebe i svijet, a jedina moja misao je bila: kraljevstvo za helikopter! Dao bih sve na svijetu u tom trenutku da se nekom čarolijom prebacim na toplo i sigurno mjesto. Pametnom je i jednom dosta. Zvali su me lani da idem na Kilimandžaro, ali rekao sam: hvala, ali ne, hvala. Toplo preporučujem da neko bude hrabar, ali ne lud.
Je li bilo sličnih hrabrosti u vašem životu?
– Ne smatram se hrabrim, ali ljudi koji me znaju smatraju da sam hrabar jer pišem o svojim problemima vrlo hrabro. Izložiti sebe i svoje probleme javno je, kažu, hrabrost. Ja to tako ne vidim, ali…
Ljudi instinktivno pokušavaju sakriti vlastite greške.
– Ja kažem da treba da živiš sam sa sobom. Ako si u skladu sa sobom, onda imaš i snagu za suočavanje sa životom. Svakog možeš da lažeš osim sebe. Ako je to hrabrost, onda sam hrabar. Ali se bojim mraka!
Čekajte, mraka ili braka?!
– Mraka! Braka! Šalim se! E, sad me je ovo asociralo na jednu priču: moje najmlađe dijete, sedmogodišnji Marijan, i ja uveli smo praksu da subotom zajedno gledamo filmove Jamesa Bonda. Nedavno smo pogledali Živi i pusti druge da umru, a jadni Marijan je imao noćne more!
Pa postoji li roditeljska pažnja pri gledanju filmova?
– Ali stvarno sam pazio da nema nekih brutalnih scena, ali bila je scena sa dizanjem mrtvaca iz groba i to ga je prestrašilo. Moja greška…
Kakav ste otac, izuzimajući ovu epizodu?
– Ne znam… trebalo bi pitati djecu. Volim ih i trudim se biti podržavajući, a ne ograničavajući roditelj.
Tri kćerke i jedan sin – nadjačani ste brojčano.
– Da kucnem u drvo, mislim da imam super klince. Raspon je od 33 do sedam godina. Moram reći da najviše volim ponedjeljak, jer preko vikenda imam mučne pregovore o tome šta će se obući, ko će šta obući, a onda dođem na posao i neko me sluša bez pogovora. A ne moram pisati disertaciju o tome zašto je potrebno oprati ruke ili nešto slično.
KRALJEVSTVO ZA HELIKOPTER “Svi kažu, kad osvoje neki planinski vrh, da dožive neko otkrovenje, sagledaju sebe i svijet, a jedina moja misao je bila: kraljevstvo za helikopter! Dao bih sve na svijetu u tom trenutku da se nekom čarolijom prebacim na toplo i sigurno mjesto”
Jeste li pisali disertaciju kad ste se upoznavali sa suprugom Majom?
– Nisam. Zajedno smo već deset godina, znam i tačan datum sticajem okolnosti. Nije se radilo o osvajanju, već o prirodnom toku događaja.
Je li Maja neko ko vam daje prvi savjet ili kritiku?
– Jeste, Maja je pametna žena, imamo slične profesije, tako da jako uvažavam njeno mišljenje.
Vas dvoje ste preživjeli i vrlo teške trenutke, kad se vaša supruga razboljela od najtežeg oblika sepse.
– Ona je, kako ono kažu, pobjegla sa lopate. Preživjela je, iako je imala manje od pet posto šanse da preživi. Postala je fenomen, medicinski slučaj koji su izlagali na nekom medicinskom kongresu, jer se izvukla bez amputacije. U mojoj knjizi ima jedna priča o tome. Maja je sad razvila imunitet na tu bakteriju koja je prouzrokovala trovanje.
Kako ste se vi držali tokom njene bolesti?
– Gadno je bilo. Maja je na aparatima za održavanje života bila 39 dana, a to vrijeme sam se fokusirao da klinci to ne osjete. Nisam popio kap alkohola. A ovako je to izgledalo: odem u bolnicu – tamo mi kažu da nema ništa novo, pa sjednem u auto i pola sata plačem, odem na posao, gdje me čekaju starija kćerka i njena prijateljica, pa onda sastavim jedno SMS saopćenje, jer je bilo ogromno interesovanje ljudi za Majino stanje, i pošaljem taj precizni press release. To je bio pravi krizni PR. Nije to bilo baš lijepo vrijeme…
Da nastavimo u vedrijem tonu. Bavili ste se i paraglajdingom?
– Jesam, nekad. Privlači me letenje, ali, nažalost, sad nemam baš vremena. Pogotovo s ovom nejači kod kuće. Samo Marijan ima sedam sportova kojim se bavi: odbojka, fudbal, džudo, plivanje, ma ne znam više ni sam nabrojati. I sve obožava. Baš je talentovan za sport.
A cure, za šta su one talentovane?
– Najstarija, Selena, koja je došla sa mnom u Sarajevo, završila je magistarski studij za preradu scenarija. Sad se bavi pisanjem scenarija i tako nekim filmskim stvarima. Lea je kćerka broj 2 – ona radi sa mnom u agenciji, vrlo je talentovana za ovaj posao. Devetogodišnja Lena je četvrti razred i trenutno joj se klima zub (smijeh). I na kraju, tu je Marijan, izuzetno otvoren, šarmantan i bezobrazan deran.
Jeste li čeznuli za sinom nakon tri kćeri?
– Neeee! Marijana nisam prvih mjesec dana ni poljubio, nisam znao kako se čovjek ponaša s muškom bebom.
Vezani ste za Sarajevo: bili ste među prvima koji su nakon Daytona stigli ovdje.
– I to automobilom s bugarskim tablicama, a po njemu smo polijepili oznake PRESS na sve strane. Došao sam vidjeti svoje prijatelje, a majka mi je zapakovala gibanicu za njih. Tih sedam dana je bio izuzetan emotivan doživljaj za mene.
Bilo je emotivno, a vjerujem i bolno jedno drugo sarajevsko iskustvo koje uključuje Jahorinu, Franu Lasića, skije i Vojnu bolnicu.
– Prije tačno 40 godina upoznao sam Franu na Jahorini, bili smo pravi klinci, a zadnji dan boravka sam pozajmio njegove skije koje su bile nove. Htijući da impresioniram neke početnice, malo se zeznem i zveknem u drvo. Bio sam baš zapažen kad su me u onom koritu odnijeli u Vojnu bolnicu. Svašta mi je stradalo, bubrezi, rebra…
I PROPAST JE ZA LJUDE “Dabogda imao pa nemao – to je velika kletva. Preživio, ne preporučujem. Nisam ja namjerno htio propasti, ali sam činio određene gluposti i, uz globalne probleme – što je, tu je. I propast je za ljude”
S Franom Lasićem veže vas posebno prijateljstvo?
– On je jedan izuzetno kvalitetan čovjek, pravi džentlmen i sad idem s njim na Jahorinu da proslavimo 40 godina prijateljstva.
Ponovit ćete scenarij od prije četiri decenije?
– Neee! Sad obojica iznajmljujemo skije. Ono je stvarno bilo iz gluposti.
Koja je najveća glupost koju ste napravili?
– Nisam ja toliko introspektivan da bih to znao. Gluposti su sastavni dio života. Ljudski mozak ima strahovito selektivno pamćenje pa loše stvari zaboravlja. Šta mi vrijedi kad kažem da sam nešto pogriješio ako ništa nisam naučio? I na kraju svakog poglavlja u knjizi imam i dio u kojem pišem i šta sam naučio iz te greške.
Dvadesetčetvrtog januara napunili ste 60 godina, a rođendan ste proslavili u Meksiku. Kako je bilo?
– Za okrugle rođendane dosta mojih prijatelja pravi velike proslave za 500 ljudi. Ja sam odlučio da neću takvu zabavu za 60. rođendan, već da povedem porodicu u Meksiko. Bili smo tamo 12 dana i fantastično se proveli. Rođendan smo proslavili na plaži, s bakljama, divno je bilo. Cijeli taj put je bio najljepši poklon za mene, jer je veliko bogatstvo imati takvu porodicu i provesti vrijeme posvećen samo njima.
