Napisao i snimio Senad Pećanin
Svi veliki svjetski mediji te 2011. prenijeli su informaciju da je slavni turski nobelovac Orhan Pamuk u Istanbulu otvorio muzej posvećen likovima iz ljubavnog romana Muzej nevinosti. Pamuk je u starom padinskom kvartu Čukurdžumi 1999. godine kupio oronulu kuću iz 1897. godine, s namjerom da tu jednom bude muzej junaka romana koji još nije ni počeo pisati.
Osobno je nadgledao radove, angažirao je dva turska i jednog njemačkog arhitektu, a uz to se posvetio planiranju enterijera buduće trospratne kuće, te naročito skupljanju i kupovini najrazličitijih sitnica i dijelova namještaja iz sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada će se i dogoditi ljubav iz Muzeja nevinosti. U muzeju se nalaze 83 odjeljka, baš koliko i roman ima poglavlja. U kolekciji je više hiljada predmeta: od kino i autobuskih karti, čaša, džezvi, preko četkica za zube, sapuna, mirisnih voda, naušnica, šnala, ogledalaca, fotografija, do odjeće, obuće, maramica, peškira…
Tri nivoa kuće povezana su uskim, drvenim stepenicama, a posjetioce dočekuje zastakljena instalacija od ukupno 4.213 opušaka cigareta, koje je ispušila glavna protagonistkinja romana, Fusun. Prvobitno je bilo planirano da i gradske vlasti Istanbula sudjeluju sa 500.000 eura u stvaranju muzeja. No, kako su se u medijima nenaklonjenim Pamuku, prvenstveno zbog njegovih političkih stavova, pojavile optužbe o bogaćenju, on je odbacio dogovorenu pomoć gradskih vlasti. Izgledalo je da je čitava ideja muzeja dovedena u pitanje, ali je pisac odlučio da sve finansira i dovrši sam.
Značaj beznačajnih stvari
Pamuk je u katalogu objasnio motive za stvaranjem Muzeja nevinosti: “Volim muzeje, i nisam jedini koji uviđa da me vremenom čine sve sretnijim. Shvatam ih veoma ozbiljno, i to ponekad u meni zna da pobudi snažne i ljutite misli. Ali, takav kakav sam, ne mogu govoriti s ljutnjom kada je o muzejima riječ. U vrijeme kada sam bio dijete, u Istanbulu je postojala tek nekolicina muzeja. Bili su to većinom istorijski spomenici ili, što je rijetkost van Zapadnog svijeta, mjesta koja su odisala nečim što je najviše nalikovalo atmosferi vladinih kancelarija. Nešto kasnije, mali muzeji u zabačenim ulicama evropskih gradova, naveli su me da shvatim – muzeji, baš kao i romani, mogu govoriti u ime pojedinaca. Ovo nikako ne umanjuje značaj Louvrea, Muzeja Metropoliten, Topkapi Saraja, Britanskog muzeja, Prada, Vatikanskih muzeja – svih istinskih blaga civilizacije. Samo, protiv toga sam da ove dragocjene, monumentalne institucije moraju biti shvaćene kao šema za sve buduće muzeje. Muzeji bi trebalo da istraže i prikažu čitav jedan univerzum, i svu ljudskost novog, modernog čoveka, izranjajući iz ovih, sve bogatijih, nezapadnih država. Cilj velikih muzeja koje finansira država, s druge strane, upravo je taj: da predstave državu. Ovaj cilj ne bi se mogao smatrati ni dobrim, a ni bezopasnim.”
KAD BI SIDRAN… Na pamet mi pada Sidranovo autobiografsko djelo Otkup sirove kože. Kakav bi se muzej mogao napraviti materijalizacijom Sidranovih sjećanja! Orhan Pamuk nije samo veliki pisac, meni najveći. On je veliki i zbog ovog muzeja…
Ovaj muzej je poseban i zato što posjetioce navodi na razmišljanje o “značaju beznačajnih stvari”, onih kojih se svakodnevno više nego lako odričemo. Pamukov muzej otkriva da je dovoljno samo promijeniti rakurs, recimo meni, na poderane Carrera farmerice s početka osamdesetih godina, gumenu probušenu loptu koju smo iz nekog razloga zvali “polufudbal” ili zaboravljene nunčake, pa da dođe do značajnih otkrića – od probuđenih emocija do pitanja o smislu životnih prioriteta. Nove tehnologije, proporcionalno brzini svog razvoja, ruiniraju sjećanje, emocije, zadovoljstvo… Kad mi je granata uništila stan na Dobrinji na početku rata, od svih stvari važno mi je bilo da nekako izvučem gramofonske ploče. Bilo ih je oko 800, kupovao sam ih godinama i – vjerovali ili ne – za svaku i dan danas znam sljedeće podatke: kada, u kojoj državi, u kojem gradu, u kojoj prodavnici sam je kupio ili od koga dobio na poklon. I ne samo to: znam i je li bila skupa, koliko sam u tom trenutku imao para, pa čak i kojom sam drugaricom u tom trenutku bio preokupiran. Međutim, skoro ništa od ovog ne važi za CD diskove iz moje kolekcije, koji su smijenili ploče, a još manje od ništa veže me za muziku pohranjenu na mom plejeru. Dok ovo pišem, na pamet mi pada Sidranovo autobiografsko djelo Otkup sirove kože: kakav bi se muzej mogao napraviti materijalizacijom Sidranovih sjećanja!
Zec bi bio sretan
Orhan Pamuk nije samo veliki pisac, meni najveći. On je veliki i zbog ovog muzeja, zato što je uspio da materijalizira fikciju – svoj roman – i da fikcionalizira ne samo muzejske eksponate, ne samo kuću u koju je smjestio muzej, već i čitavu mahalu u kojoj se muzej nalazi. Jednostavno, na naherene kuće u strmim sokacima oštećenih kaldrma, okrnjenih trotoara, nemarno parkiranih automobila… posjetilac počne gledati sa respektom koji izazivaju Pamuk, muzej, roman, književnost, umjetnost… Uhvatio sam sebe da na maleni granap u susjedstvu muzeja, poput desetina ničim posebnih granapa u mahalama u padinskim dijelovima Sarajeva, gledam otkrivajući neki viši smisao, skoro ljepotu i značaj. Ha, vidi ovdje brijačnice! A ovdje prodavnica voća ispred koje vam za četiri lire iscijede narove za punu čašu soka! A možda i slomljeni oluk na kući preko puta nije bez razloga ostavljen tako? Aaaa… a ovdje galerija! Ništa nije slučajno, ko bi ovdje otvorio galeriju?! Sarajevski arhitekta Amir Vuk Zec uživao bi u ovom muzeju. U njemu bi našao potvrdu svoje dragocjene umjetničke misije, otkrivanje ljepote u prostoru življenja prema kojem se odnosimo sa nemarom, a koje postajemo svjesni zahvaljujući čak i vrlo malim, ali genijalnim intervencijama.
Kako su promijenjene okolnosti počele uticati na samosvijest stanovnika mahale kakvih ima na hiljade u Istanbulu, Pamuk je slikovito opisao: u komšiluku današnjeg muzeja, u prizemlju jedne oronule kuće vlasnik je odavno u magazi imao prodavnicu korištene obuće, odjeće, posuđa, lavora, pegli… svega onoga što moj otac naziva “drangulijama”. Kada je Pamuk i tu počeo intenzivno kupovati eksponate za budući muzej, za njim su počeli svraćati i njegovi prijatelji i poznanici iz viših istanbulskih staleža. I tako je, malo-pomalo, prvobitni skromni i jeftini second hand shop postao poznata i skupa antikvarnica, a bogata klijentela – kupci korištenih “drangulija” – od skromnog vlasnika napravili su skoro gordog i imućnog “stručnjaka za antikvitete”.
Važno je čuvati nevinost do braka
Orhan Pamuk je najpoznatiji turski književnik i jedini koji je dobio Nobelovu nagradu (2006). Jedan od njegovih najpoznatijih romana, Muzej nevinosti, objavljen je 2008. godine i preveden na mnogobrojne jezike. Nijedan drugi Pamukov roman nije u tolikoj mjeri ljubavni, kao što je to Muzej nevinosti. Glavni lik Kemal zaručuje se sa djevojkom Sibel, da bi ubrzo shvatio da je djevojka po imenu Fusun, ustvari, ljubav njegovog života. Kroz činjenicu da Kemal (baš kao i autor Orhan Pamuk) pripada porodici istanbulske elite, baš kao i njegova vjerenica Sibel, dok Fusun pripada znatno nižem socijalnom sloju, ispričana je i zanimljiva priča o turskom društvu i Istanbulu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Bile su to godine u kojem su vjetrovi zapadne seksualne revolucije iz šezdestih godina počeli propuhivati tradicionalno tursko društvo, utemeljeno u islamu. Bilo je to vrijeme koje je podrazumijevalo da djevojke seksualnu nevinost čuvaju do braka, posebno one iz nižih socijalnih slojeva. Pamuk opisuje da je nevinost djevojaka u Istanbulu 1975. godine bila “dragocjenost koju je trebalo čuvati do udaje”. One, pak, djevojke koje bi prije braka “išle do kraja”, snosile su rizike velikih i ozbiljnih posljedica, kako po sebe tako i po svoju porodicu.
U Muzeju nevinosti Pamuk taksativno nabraja tadašnje varijante predbračnog seksa. Tako je najmanje rizičan, pod a) – bio predbračni seks u “ozbiljnim vezama”: “Mlade, obrazovane žene iz visokih krugova, koje su spavale s budućim muževima, voljele su taj svoj postupak češće objašnjavati preobrazbom u vrlo slobodne moderne žene koje više ne mare za tradiciju, nego li priznanjem da u svoje izabranike imaju povjerenja.”
U slučaju da je, pod b) – djevojka, “ne mogavši se suspregnuti, izgubila nevinost prije nego što povjerenje prema partneru moglo biti uspostavljeno”, njen obraz mogao se spasiti jedino brakom. Ako bi muškarac pobjegao ne sklopivši brak, pod c) – obraz se mogao spašavati i na sudu, no djevojku bi javnost gledala kao preljubnicu ili silovanu ženu. Na kraju, pod d) – “budući da se smatralo nezamislivim da razumna i čedna djevojka dođe u situaciju da se poda nekom muškarcu koji se njome ne misli oženiti, bilo je rašireno mišljenje da djevojka koja to učini nije pri sebi.“ Pritom su dobre među njima po pravilu umirale, a loše su postajale prostitutke.
U romanu, po standardima ondašnjeg turskog društva, Kemal unesrećuje dvije djevojke: vjerenicu s kojom stupa u predbračni seks i siromašnu prodavačicu iz dućana, nekadašnju misicu, koja vezom s Kemalom postaje društveno obilježena.
Pamukov telefax
Orhana Pamuka upoznao sam 1994. godine u švedskom Göteborgu, u neobičnim okolnostima. Iz opsjednutog Sarajeva izašao sam na poziv organizatora tamošnjeg velikog sajma knjiga, povodom kojeg je organiziran okrugli sto, ali u potpunoj tajnosti što se tiče termina, lokacije i spiska sudionika. Razlog je bio što je na njemu sudjelovao i Salman Rushdie. Sigurnosne mjere pod kojima je zbog iranske fetve godinama živio nalagale su upravo takav režim konspiracije. Naša regija je, nažalost, bila tada u centru pažnje svjetske javnosti i umjetnika, zahvaljujući čemu sam se i ja našao u Göteborgu u društvu Rushdieja, Umberta Eca, Pamuka… Moja prijateljica Slavenka Drakulić i ja bili smo obasuti pitanjima o situaciji na Balkanu. Tako sam upoznao Pamuka, za kojeg ranije nikada nisam ni čuo, niti pročitao išta njegovo. Ličio je na introvertnog štrebera s velikim, prilično ružnim naočalima i tokom večere nije pokazivao veliki interes za druženje. Dao mi je broj svog istanbulskog telefaksa. Pošto mi se činilo da me o situaciji u Sarajevu i Bosni pita više kurtoazije nego interesa radi, nisam ga pitao zašto mi daje broj telefaxa, a ne telefona.
Ne sjećam se da li sam cedulju s Pamukovim brojem telefaxa bacio odmah ili kasnije, ali znam da sam zažalio čim sam sedam, osam godina kasnije pročitao njegov roman Zovem se Crvena. Ako bih bio natjeran da odaberem najdraže književno djelo, onda bi to bila upravo Crvena, za šta zasluge pripadaju i virtuoznom poznavaocu turskog jezika, prevoditelju romana i književniku, profesoru Ekremu Čauševiću. Elem, kada je pokojna Susan Sontag posljednji put boravila u Sarajevu, 2002. godine, tokom večere u Domu pisaca dotakli smo se i Pamuka. Susan je dijelila moje oduševljenje njegovim romanima, a zavidjela je meni i uglednoj prevoditeljici Senadi Kreso što smo ga upoznali. Kada je Susan rekla da bi jako željela upoznati Pamuka, Senada je na sebe preuzela obavezu da pokuša dogovoriti susret: ona je imala njegov broj – telefaxa! Objasnila nam je da Orhan “spoljašnjem svijetu” dozvoljava da ga kontaktira jedino putem telefaxa, pa on onda odgovori telefonskim pozivom onome kome želi. I zaista, kad mu je Senada poslala fax pišući da bi Susan rado došla u Istanbul da ga upozna, Orhan je odmah nazvao Senadu. Susan je iz Sarajeva odletjela za Istanbul, a na Senadinu adresu ubrzo su stigle dvije knjige budućeg nobelovca, s posvetom autora.
Knjiga i muzej nastajali istovremeno
Nekoliko dana uoči otvaranja Muzeja nevinosti s njegovim osnivačem razgovarala je novinarka Aygul Çizmecioğlu
Gospodine Pamuk, 2008. objavili ste roman Muzej nevinosti. Što je bilo prije – ideja o knjizi ili o muzeju?
– Koncepti su se razvijali istovremeno. Nije bilo tako da sam najprije napisao knjigu koja je postala uspješna, a potom razmišljao kako da sada od toga napravim muzej. Kada je moja kćer bila mala, često sam je vodio u vrtić i prolazio pored jedne napuštene kuće. Tada sam došao na apsurdnu ideju da ispričam jednu izmišljenu priču. Kupio sam kuću i počeo pisati. Ta kuća danas je moj muzej.
Kako ste nalazili i nabavljali predmete iz muzeja?
– Zbirka je nastajala godina. Mnogo toga sam našao na buvljacima ili u antikvarijatima. Recimo, stare razglednice Istanbula. Neke požutjele fotografije su vlasništvo mojih prijatelja ili iz moje obitelji. Predmeti iz moje svakodnevice su me inspirirali i ja sam o njima pisao u romanu.
Da li to znači da ste pasionirani kolekcionar?
– Ne. Rado skupljam stvari, ali to nije moja opsesija. Ja kod kuće imam 16.000 knjiga, ali sam ih sve pročitao. Kolekcionar ima 20.000, ali nije čitao ni jednu. Njemu je važno posjedovati ih, on time nešto kompenzira. Baš kao Kemal, koji tako pokušava zadržati svoju ljubav. Tu ima nešto opsesivno.
Zašto predmeti svakodnevice?
– Volim tu magiju koja se u njima krije, koju čovjek otkriva tek na drugi pogled. Kao neka karta za kino koju nakon više godina pronađete u džepu sakoa. Odjednom se prisjetite ne samo filma, već i mirisa koji je tada bio u kinu i atmosfere čitave večeri. Ti predmeti prizivaju sjećanja, oni nam pričaju priče.
Vi ste 2005. bili optuženi zbog političkih izjava o sudbini Armenaca. U kojoj se mjeri Vaš odnos prema Turskoj od tada promijenio?
– Da, postojao je veliki politički pritisak. Tada sam dobio ponudu da kao gostujući profesor idem u Sjedinjene Države i rijetko sam boravio u Turskoj. A kada bih dolazio, imao sam tjelohranitelje. Nije bilo ugodno. Ali sam tu primijetio i u kojoj mjeri mi je važna ideja muzeja. Htio sam stvoriti mjesto sjećanja – za mene i za moj rodni Istanbul. (DW)
Gracija 200, 7.12.2012.
