Napisala: Dženita Vilajet
Prvi put sam otišla od nekoga
od koga sam svim svojim nježnostima
željela da me nikada ne zadesi odlazak.
I čudno je, znaš,
kako čovjek može imati hiljadu razloga
da više nikada ne pogleda unazad,
a da mu je dovoljan jedan glas
da zaboravi svaki od njih.
Jer još uvijek, kad te čujem,
sjetim se pjesme pod mjesečinom.
Još mi se vraća, na repeat,
kao uspavanka koju niko nije dovršio,
kao da je jedan dio mene
ostao budan pored tebe
i još uvijek ne zna
da više nema kome da se privije.
Ti si prvi od kojeg sam otišla,
a da sam iza sebe ostavila
sve razloge za povratak
i nijedan razlog zbog kojeg bih željela da te ne volim.
I kad me jednom sasvim prođeš,
ako me ikada prođeš,
mislim da ću te se sjećati
po nečemu što drugima ne bi značilo ništa.
Po tome kako sam, makar nakratko,
uz tebe umjela zaboraviti
da išta na svijetu može zaboljeti.
I po tome kako sam te,
čak i onda kada sam odlazila,
u sebi još uvijek
pravdala za ostanak.
