Udruženje porodica djece i osoba s poteškoćama u razvoju „Dajte nam šansu“ prigodnom svečanošću je u Vijećnici obilježilo veliki jubilej – 15 godina predanog rada, uz brojne partnere i prijatelje. Tako glasi vijest. A priča o Dajte nam šansu i pokretačici Udruženja Ines Kavalec je puno, puno više. Zapravo, ovo je jedna meni lična storija o ženi koja pomjera planine. I ja se Ines i njenim životnim pričama uvijek vraćam. Ne zato što je njena priča teška – iako jeste, ne zato što je njena borba velika – iako jeste, nego zato što u toj borbi nema gorčine. Samo ogromna ljubav koja traje.
Sjajan program
I ta ljubav okuplja ljude, kao što ih nas je okupila u Vijećnici te noći, kroz program su nas vodili sjajni Mimo Šahinpašić i Faruk Čaluk, pjevali su nam Berin Buturović i najslađi dječiji hor Suncokreti, plesali su iz Plesnog kluba Astorija, divni glumci Arma Tanović Branković, Irma Alimanović i Adnan Goro su nam zorno dočarali sve roditeljske borbe, a violončelistica Melika Ganić, i sestra posebnog brata. počastila nam svojom prekrasnom izvedbom.
Sjećam se prvog razgovora s Ines, i svih narednih i svaki put bi mi rekla: “Denis je bio i ostao moj životni pokretač.” I tu sve stane. I sve započinje. Jer Ines nikad nije odustala, od borbe jedne majke napravila je sistem koji funkcioniše, od lične boli – plemenitu nakanu da nastavi dalje, od majčinske ljubavi – instituciju koja raje već 15 godina. I zato je Udruženje Dajte nam šansu produžetak srca koje nije pristalo da stane.
Za one koji ne znaju, a ne znam da li takvih ima, u augustu 2022. Ines je izgubila sina. Denis je imao 20 godina, bio je osoba s teškoćama u razvoju i roditeljima Ines i Dejanu bio je cijeli svijet. “Dvije godine su ovog 10. augusta… Klonula sam i dušom i tijelom, tuga je ogromna, ali i snaga koju imam da nastavim živjeti Denisa”, govorila mi je u jednom intervjuu. I tad kao i danas sam se pitala, koliko snage treba da tugu pretvoriš u pokret, u poduhvat koji će ostati da živi i olakšava živote?
Nada i dostojanstvo
Njezina ljubav je ogromna, a snaga da ide dalje ostavlja bez teksta, sjećam se i jednog naslova u Graciji o Ines: “Majčina ljubav pomjera planine.”
Ali ona može i više od toga, može promijeniti zakone, može otvoriti vrata koja su godinama bila zatvorena, može učiniti da se neko dijete osjeti viđeno, da roditeljima koji posrću pod teretom obaveza vrati osmijeh na lice. I nadu, i dostojanstvo, da se neka majka osjeti manje sama.
Njezina borba, a i Ines to zna, nema kraj, ali ima smisao. Kartice za pravo prvenstva. Status roditelja–njegovatelja. Asistenti u nastavi. Centri koji svakodnevno pružaju podršku. Sve to zvuči kao sistem.
A iza svakog tog sistema stoji jedna rečenica: “Da nije bilo Denisa…”
I svaka promjena, svaki zakon, svaka olakšana svakodnevnica – nastala iz upornosti jedne majke koja nije željela sažaljenje, već poštovanje za svakog roditelja koji ima dijete s poteškoćama u razvoju.
Stvarno mislim kako neke priče ne pišem da bi ih objavila, nego da bi ih sačuvala, sa osjećajem da sam svjedočila nečemu većem od zapisanog. Nečemu što se nekad i ne može objasniti, ali se može prepoznati. Postoje ljudi koji pomjeraju granice. I postoje oni koji pomjeraju svijet drugih ljudi.
Moja Ines Kavalec radi oboje.
