Piše Mersiha Dinjaković
U trenutku malodušnosti sam prijatelju rekla kako bih voljela da sam rođena nekoliko stoljeća ranije da ne svjedočim ovom “zlo i naopako” napretku civilizacije. “Borila bi se vjerovatno s kugom, a teško bi ti palo i to što veš mašina nije izumljena”, odgovorio je. Vijekovima su ljudi imali najrazličitija teška poglavlja, a naivno sam mislila da će evolucija od nas jednom napraviti ljudski rod dostojan imena – ljudi.
Obećala sam sebi da ću prestati pisati onog dana, ako do njega ikad dođe, kad mi djeca koja ginu, žene koje stradavaju, ljudi koje ubijaju, postanu statistika, jer onda više ništa što radim neće imati smisla.
Djeca Gaze
Čitala sam sa grupom aktivista u Sarajevu imena djece ubijene u Gazi. Bila sam na čitanju nekoliko puta, svakog utorka se sastaju u centru i sa dugim, predugim spiskovima u rukama izgovaraju imena. A iza svakog imena je jedan život, nečiji svijet koji je nestao.
UNICEF je još u maju 2025., sad će od toga godina dana, upozorio na razmjere tragedije: više od 50.000 djece u Gazi je ubijeno ili ranjeno. Djeca koja nisu držala oružje, koja nisu donosila političke odluke, koja nisu imala moć da biraju rat. Kakve su samo lake mete ta djeca! I s kakvom užasnom lakoćom oni koji pripadaju ljudskom rodu pucaju u njih, bombarduju ih, ubijaju.
I kao da nam to nije bilo dovoljno, kreće novi pohod gospodara rata: u prvom napadu na Iran bombardovana je škola za djevojčice, poginulo je najmanje 165 učenica uzrasta od sedam do dvanaest godina, zajedno sa nastavnim osobljem. Djevojčica koje su tog jutra došle u učionice s torbama na leđima, sveskama i nedovršenim domaćim zadacima.
Djevojčica kojima je to jutro neko napravio pletenice, spremio doručak, u ruksak stavio sendvič, poljubio na rastanku. Više ih nema
Ni ove riječi da je to poraz čovječanstva, nemaju smisla. Smisao je izgubljen u svakom smislu. U izvještajima medija koje sam nekad gledala kao bastione novinarstva, a oni u tim velikim, svjetskim centrima žurnalističke moći – u trenutku odlučili da ubijene djevojčice postanu samo usputna vijest u njihovom sadržaju.
Simbol poraza
Ideja civilizacije, ideja nekog novog svjetskog poretka, danas je u rukama ljudi čiji ego i izopačene predstave o „sigurnosti“ i istrebljenju onoga što smatraju prijetnjom nadilaze moju moć razumijevanja
Djeca su danas među najvećim žrtvama gotovo svih sukoba na planeti – i to u svijetu koji se ponosi napretkom, tehnologijom i navodnim civilizacijskim vrijednostima.
Djeca, najranjivija među nama, postaju simbol najvećeg poraza tog istog svijeta.
Kada svijet koji gradi satelite, umjetnu inteligenciju i šalje svemirske misije ne uspije zaštititi dijete – problem nije u nedostatku znanja, nego u nedostatku savjesti. Kako izaći iz ovog vrtloga užasa, iz svijeta koji se pretvara u poligon za ubijanje?
Ne postoji nijedna strateška odluka kojom se može objasniti zašto djevojčice od sedam, osam ili deset godina umiru u školskim klupama. Nijedna politička analiza ne može opravdati trenutak u kojem dječija torba ostaje na podu učionice, a njena vlasnica nikad više ne dođe kući.
I u tome je najveća tragedija ovog vremena: što se brojke i dalje povećavaju, dok svijet uglavnom samo gleda – i ne uspijeva da zaustavi ono što nikada nije smjelo početi.
Naš mali sokak
Svijet neće promijeniti oni koji imaju najviše oružja, nego oni koji još vjeruju da je svaki dječiji život važniji od bilo koje ideologije, granice ili vojne pobjede.
Kako objasniti usijanim glavama da se domet civilizacije ne mjeri snagom vojske, nego sposobnošću da zaštiti one koji se ne mogu zaštititi sami
Pišemo u ovom broju i o našem malom sokaku, o onima koji su također mislili da su zaštićeni, sigurni, dok stoje na tramvajskoj stanici. O mladiću koji je ubijen nakon što je sarajevski tramvaj iskočio iz šina. Neispravan, stari tramvaj koji se stalno kvario, ali niko ga nije smatrao prijetnjom. Do jednom. Dok nije usmrtio mladog umjetnika Erdoana Morankića. Neke moćnike pokreću ideje o slavoljubivosti, o tome da ostanu upamćeni u historiji, takvi iza sebe ostavljaju užas i katastrofu. Druge, pak, pokreću vlastiti sitni interesi koji dovode do golemih tragedija. Princip je isti, sve su ostalo nijanse.
