Piše Tim Gracije
Snimila Almira Mehić
Alen Muhić jedna je od najtačnijih potvrda one Heraklitove misli da je čovjekov karakter njegova sudbina. Da je drugačije, danas ne bismo imali autora koji, pišući o vlastitom životnom putu, pokazuje da nas okolnosti rođenja ne moraju unaprijed odrediti. Uprkos preprekama koje je teško i zamisliti, izrastao je u stabilnog čovjeka, spremnog da govori o onome o čemu se u našem društvu najčešće šuti.
Rođen u Goraždu 1993. godine kao plod zločina ratnog silovanja, Alen je prvih dana života ostao u bolnici, bez porodice. Dom i porodično okruženje dali su mu bolnički domar i njegova supruga. Kod njih je dobio prezime, osjećaj pripadanja i djetinjstvo u kojem postoje školska torba, porodične fotografije i obični dani, toliko dragocjeni u poratnom društvu.
Istinu o vlastitom porijeklu nije saznao kroz brižan razgovor, nego kroz uvredu na igralištu. Ta scena možda najpreciznije govori o odnosu društva prema djeci čije bi priče najradije sklonilo ustranu. Alen je umjesto povlačenja izabrao javni nastup.
Knjigom Ja sam Alen, svoje iskustvo pretvara u svjedočenje koje ne traži sažaljenje, nego razumijevanje. U njoj opisuje odrastanje, potragu za istinom i susret sa biološkim ocem, ali i osjećaj odgovornosti prema svim majkama i djeci rođenoj iz nasilja. Time širi prostor u kojem se o ovoj temi uopće može govoriti.
Danas je suprug, otac i zdravstveni radnik. Istovremeno je i javna osoba koja nas podsjeća da društvo koje želi ozdraviti mora vidjeti i one koje je kontinuirano zanemarivalo. Njegova priča prerasta u literarni spomenik svim preživjelima u zajednici obilježenoj naslijeđenim i ličnim traumama.
