Napisala Mersiha Drinjaković
Sjećam se kad je 2020. odlazila iz naših života kako sam s govorila u sebi da je bila najteža, kako sam s puno nade ušla u 2021. I kako me je ta nova, kojoj sam vjerovala, samo pregazila. I ne mogu da se otmem osjećaju, ako i pomislim kako će mi 2026. donijeti nadu, da će me iznevjeriti. 2025. ću oprostiti sve teške dane, iz prostog razloga – jer smo preživjeli. Ne znaš koliko možeš podnijeti dok ti život ne servira sva svoja teška iskušenja. I ako mogu govoriti o naučenim lekcijama reći ću ovo: stvarno sam zadivljena svojom otpornošću, ali sam više od toga zadivljena ljudskom dobrotom koja nas je okruživala posebno zadnjih šest mjeseci godine kojoj je oprošteno sve. I kako smo nas dvoje, nakon svih bolničkih zgoda (ne mogu i neću posegnuti za težom riječi) bili i ostajali u fokusu brige i pažnje naše male a velike mreže ljudi.
O kako je 2025. bila godina umora, tišine nakon loših vijesti, progutanih knedli, nenadoknadivih gubitaka ljudi za koje ste mislili da nikako ne mogu i ne trebaju da odu s ovog svijeta. Ne tako rano. I sve tako zgusnuto u tih 12 mjeseci, bez razgađanja, bez da možemo udahnuti između, bez pauze. Samo udarac za udarcem.
I baš se mislim kako je tačna ona “što te ne ubije, ojača te”, al’ i kako je mogla da me zaobiđe barem malo. I ovo stvarno mislim: spasio me je rad, duboko uvjerenje da ono što radimo ovdje, na ovim stranicama, među zidovima redakcije, u beskrajnim raspravama šta treba a šta ne – da sve to ima smisao. Kad je sve djelovalo (i dalje djeluje) kao potpuni haos, raspad sistema…, djela ljudi, njihova dobrota su nam pokazivali put. To što ne nabrajam ovdje sve one zbog kojih sam zahvalna što ih imam u životu samo znači da ne mogu stati, da ih je puno. I to je nada. Da ću otvoriti poglavlje nove godine sa zrncem optimizma. Oprezno, nepovjerljivo, ali ipak sa onom zadnjom trunčicom svjetla iz Pandorine kutije.
I jesmo, bez skromnosti, napravili goleme stvari. Medij koji sam od sebe pokreće promjenu u društvu ma kako djelovalo malo i kao da neće napraviti revoluciju, jeste veliko. Nismo i nećemo odustati od toga da budemo što smo i dosad već decenijama. Pa gdje god nas nemirne vode globalnih promjena odnesu, možda nas nasukaju na hrid, snaći ćemo se, evo plivamo i kroz bare pune krokodila, i kroz mutne virove svakodnevnice. I dalje ponekad mislim da je ravno čudu što smo još tu; i govorimo i ima neko da nas sluša i čuje.
I uvijek govorimo i pišemo s istom namjerom: da bar malo učinimo svijet boljim mjestom za žene koje u njemu žive.
Naravno da nismo uvijek imali odgovore. Ali smo imali namjeru. Empatiju. I imali smo jedni druge. Ako smo nekome bili ohrabrenje da ne odustane, ako smo nekome bili dokaz da nije sam, ako smo makar jednoj ženi pomogli da se osjeti viđenom, onda ova borba ima smisla.
Znam da u 2026. ne ulazimo bez rana, ali ulazimo s vjerom. I s istom onom upornošću zbog koje smo i do sada birali da stojimo uz žene, uz istinu, uz život. Jer Gracija, uvijek ću to misliti, nije samo magazin. Ona je prostor povjerenja. I obećanje da nećemo prestati vjerovati — ni onda kada je najteže.
