Foto Nikola Blagojević
Darko Cvijetić pripada piscima čiji rad oblikuje i književnost i naše pamćenje. Godine 2025., za roman Schindlerov lift (2018.) dobio je nagradu Angelus, jednu od najvažnijih srednjoevropskih književnih nagrada, čime je priča o prijedorskim soliterima i njihovim stanarima ušla i u evropski književni kanon.
Roman koji počinje u dva prijedorska nebodera, u gradu “poznatom” po logorima, ratnim zločincima i slikarima, pokazuje da se tragedija Bosne i Hercegovine nalazi i u stubištima i zahodima, u albumima sa dječijim sličicama i u liftovima. Da ispunjava sve u nama i oko nas. U Cvijetićevom svijetu nekadašnji oblakoderi radničkih pobjeda postaju oblakoderi smrti. Komšije koje su zajedno slavile unapređenja kasnije obilaze jedni drugima stanove u potrazi za onima koji će završiti u logoru. Majke godinama spremaju večeru djeci za koju ne žele da prihvate da su već premještena u sekundarne masovne grobnice.
Cvijetić o svemu tome piše bez patetike, ali sa potpunom odgovornošću prema mrtvima i onima koji su ostali da žive na istom prostoru. Njegovi likovi nisu ilustracije, nego ljudi čija imena štiti od nestajanja. Nagrada Angelus potvrđuje da takva književnost pripada mnogo širem krugu čitalaca od onoga koji dijeli granice ove zemlje, ali se njen prvi i najvažniji učinak i dalje tiče nas. U društvu koje se uporno trudi da zaboravi vlastite spratove straha, još uvijek nespremnom da se adekvatno suoči sa prošlošću i njenim naslijeđem koje nas je trajno obilježilo, ovaj roman nas vraća onome od čega bismo najradije pobjegli. I kao što je već jednom napisano, svakom rečenicom autor Schindlerovog lifta štiti nas od mrtve kiše koja pada po Prijedoru. Njegov kišobran sačinjen je od ljudske i književne čestitosti.
