Napisala Giovanna Paparella
Nalazimo se u onom periodu godine kada sve sebi pričamo najpoznatiju priču na svijetu: „Od januara mijenjam sve.“
Obećanje nove godine je svuda oko nas. Kao svjetlo na kraju tunela koje se stalno pomjera: ideja da ćemo za nekoliko sedmica biti motivisanije, lakše, odmornije, stabilnije.
Ali postoji jedan veliki problem, i niko ga ne kaže naglas: Decembar je trenutak kada nam tijelo šalje više signala umora kaze “šta si radila do sad uradila si, sada dosta, fairunt, kapiraš!”
A januar aman nikada ne dođe onako kako ga zamišljamo.
Mit o “savršenom trenutku”
Postoji jedan neobjašnjiv fenomen koji pogađa ogroman broj žena pogotovo u posljednjim sedmicama godine. Misterija dostojna romana Agathe Christie… da nije dio stvarnog života svake od nas. Fenomen je sljedeći:
Negdje, u nekoj paralelnoj dimenziji, navodno postoji “savršeni trenutak da počneš trenirati”.
Trenutak koji se ponaša kao lik iz Christiejevih romana: svi ga spominju, niko ga nije vidio.
To je onaj mitski trenutak kada ćeš:
- imati više vremena,
- imati više energije,
- riješiti stres,
- prestati osjećati bol u leđima ili glavi,
- i kada će motivacija pokucati na vrata kao neočekivani gost.
Aha… malo morgen. Lijepo zvuči, ali znamo kako se završava taj roman.
Problem?
Taj trenutak nikada ne dođe.
Ni u martu.
Ni u septembru.
Ni u čuvenom “od ponedjeljka”.
Ni u još čuvenijem “od januara”.
A ipak, sve smo u to vjerovale barem jednom u tu “suplju”priču.
Decembar: najlakši mjesec da se zaustaviš… i najvažniji da to NE uradiš
Decembar ti šapuće: „Previše je svega preko glave. Čekaj januar.“
Ali tvoje tijelo, tiho, govori: „Nemoj me sada ostaviti. molim te molim te molim te.
Upravo sada ti najviše trebam.Trzni se malo Plizzz“
Jer svaki dan bez pokreta posebno kada si umorna, pod stresom, pretrpana obavezama ima svoju cijenu:
- više ukočenosti,
- više bola,
- više nadutosti,
- više mentalnog umora,
- više anksioznosti,
- više teškoća da ponovo kreneš.
Decembar nije „pauza“
Decembar je mjesec u kojem se sve gomila. Pravi razlog zašto ne počinješ (i zašto je to snažnije na kraju godine). Nije zato što nisi disciplinovana. Nije zato što si lijena.
Nije zato što ti nije stalo do zdravlja.
Pravi razlog je što si:
- umorna,
- preopterećena,
- zabrinuta,
- puna odgovornosti,
- bez prostora u glavi za sebe.
A kada smo takve, mozak nas pokušava zaštititi: blokira nas. I kaže: „Sačekaj pravi trenutak, neka te još malkice. Šta fali!“
Kraj godine sve to pojačava: pritisak, očekivanja, nostalgiju, bilanse, obaveze.
Ljudski mozak, posebno kada je umoran, pod stresom ili preopterećen obavezama, uvijek traži istu prečicu: ne donijeti odluku. To je ona poznata „sigurnost status quo” (postojećeg stanja)
„Ako ostanem ovako, ne mogu pogriješiti.“
„Ako odgodim, bar neću uraditi nešto pogrešno.“
Ali ta sigurnost je iluzija. Jer svaki dan bez pokreta ima svoju cijenu. I ono što je najluđe sve to znamo, ali opet ostanemo zakočene.
I zato ostaješ u mjestu. Ne zbog nedostatka volje, nego zbog straha da ćeš opet pogriješiti.
Istina koju ti niko neće reći
Žene koje nam dolaze u ovom periodu 90% nisu samo “van forme”. One su ranjive.
To su žene koje:
- se plaše početi usred haosa,
- misle da su “zakasnile”,
- vjeruju da će ih januar magično promijeniti,
- osjećaju da ih drugi gledaju,
- stavljaju sve druge ispred sebe,
- umorne su od obećanja koja nisu uspjele ispuniti.
A ipak… upravo te žene, upravo u decembru, baš sada… one najbrže procvjetaju.
Jer početi u teškom trenutku znači biti snažna u lakšem.
Zašto NE smiješ čekati januar
Motivacija NE dolazi na početku godine. Dolazi tek kasnije kada tijelo počne odgovarati.
Dolazi kada:
- se budiš sa lakšim leđima,
- osjećaš manje nadutosti,
- imaš više daha,
- bolje spavaš,
- i kada se pogledaš u ogledalo i NE vidiš ogroman napredak,
nego vidiš ženu koja je odlučila izabrati sebe sada, a ne 1. januara.
Čekanje januara znači:
- ući u januar još umornija nego u decembru
- ponovo početi od nule, ali teže
- započeti godinu uzbrdo
Početi SADA znači:
- dočekati januar već u pokretu
- sa manje bola
- sa više energije
- sa više samopouzdanja
- sa tijelom koje sarađuje, a ne moli za pomoć
Šta treba PRESTATI raditi ODMAH
X Čekati da dođe motivacija
X Misliti da moraš biti već u formi da bi počela
X Stidjeti se što ponovo krećeš od nule
X Izmišljati „fine“ izgovore da sakriješ strah
A šta uraditi UMJESTO TOGA
V Izabrati jednostavan i siguran program
V Početi sa jednim treningom sedmično
V Dozvoliti sebi da primiš pomoć
V Prihvatiti da je normalno osjećati strah
V Zapamtiti da je svaki korak već promjena
Tri stvari koje zaista čine razliku krajem godine
- Program koji je napravljen za tebe a ne borba protiv vlastitog tijela
Ne moraš biti savršena da počneš.
Ne moraš biti utrenirana, redovna, niti motivisana na „olimpijskom nivou“.
Treba samo da počneš od onoga gdje si danas.
Sa tijelom koje imaš sada.
Sa energijom koju imaš sada.
Sa svim svojim ograničenjima, strahovima, bolovima i “lošim” danima koji su dio tvog života.
Zato programi koji su za tebe napravljeni moraju biti postepeni, pametni i sigurni:
programi koji ti pomažu da se krećeš bez opterećenja kičme,
da jačaš tijelo bez dodatnog stresa,
da napreduješ korak po korak,
bez poređenja, bez pritiska, bez osjećaja krivice.
To je put koji se prilagođava tebi.
Ne treba ti da trčiš za ritmom treninga, trening se prilagođava tvom ritmu.
- Okruženje koje te zaista podržava a ne mjesto gdje se osjećaš „nesvoj“
Ženama ne treba “teretana” u klasičnom smislu. Treba im siguran prostor gdje se osjećaju prihvaćeno i poštovano.
Mjesto gdje možeš:
- pogriješiti pokret i nasmijati se, umjesto da se osjećaš posmatrano;
- stati kad si umorna, a da te niko ne osuđuje;
- početi ponovo kad si spremna, bez imalo nelagode.
Svaka žena ovdje ima svoju priču, svoju prošlost, svoju snagu i svoje nježne tačke.
I svaka zaslužuje mjesto gdje može biti mirna, zaštićena i potpuno shvaćena.
Ne dolaziš ovdje da nešto dokazuješ.
Dolaziš ovdje da se osjećaš dobro.
- Trenerice koje zaista znaju šta znači „uzeti te za ruku“
Ne trebaju ti instruktori koji viču motivaciju. Trebaš profesionalke koje:
- te ispravljaju bez da te posramljuju,
- te slušaju,
- razumiju tvoje strahove,
- te vode kroz pokret na pravi način,
- te čine da se osjetiš sposobnom već od prvog časa.
Pouka: Savršen trenutak ne postoji.
Postojiš samo ti. Sada. Januar te neće spasiti. Praznici ti neće dati motivaciju.
Nova godina neće odraditi posao umjesto tebe. Jedino što može promijeniti stvari je jedan korak.
Sada. Mali.
Nesiguran.
Drhtav.
Ali tvoj.
Sljedeći put kada ti dođe da kažeš „moram razmisliti“, zastani.
Upitaj se:
„Štitim li sebe…
ili samo odgađam svoje zdravlje i dobrobit?“
I za tri mjeseca, ne u januaru, nego tri mjeseca od DANAS možeš se pogledati u ogledalo i reći:
„Dobro je što nisam čekala.“
Jer svaki dan bez pokreta nije neutralan.
On ima svoju cijenu.
U tijelu.
U mislima.
U raspoloženju.
A svaki dan kada se krećeš i malo, i nespretno, i sporo je cigla stavljena u temelj tvoje buduće snage i dobrobiti za tvoju najbolju godinu ikad!
To je razlika između “početi u januaru”
i “već mijenjam život sada”.
Sve ostalo je samo buka.
