Piše Vildana Efendić, Geštalt psihoterapeutkinja i psihologinja
Sjetih se ove lekcije o akcentima i pitam se koliko smo mi izgorjeli i sagorjeli skupa sa penzionerima u neboderu u Tuzli. Koliko je gore izgorjeti gore u neboderu u odnosu na to kada sagorijevate dolje?
Koliko gore nam može biti ovdje dolje od svega što nas snađe od 90-ih naovamo?
Muškarci izgladnjivani, ubijani, žene ubijane, djeca ubijana snajperom i gelerima, žene silovane, djeca silovana, policija korumpirana, policajci pedofili, političari pedofili, parking papci, ministri tiktokeri, ministri nasilnici, ubice ubijaju žene live na društvenim mrežama, ljudi živi zakopani u snu pod naletom kamenja koji se skotrljaše korumpiranom rutom. Tri radnika na 185 penzionera u domu koji dom nije, a hotel “uščuli” jeste. Tri auta prate jednog političara, a jednu persona non grata reprezentaciju prate 3 kombija sa specijalcima, blokiraju kompletan grad da im dlaka s glave ne bi falila.
Institucije nam trunu iznutra. Nešto je trulo u državi raspadnutoj koja smrdi na znoj, na krv, na karijesne zube dotrajale pedofilne vilice, na prljave krevete gdje se siluju djevojčice koje nemaju izbor niti ikog pozvati. Nemaju ni roditelje, ni policiju, nemaju nikog starijeg kojem mogu vjerovati. Na prljave krevete i vlagu i plijesan starih kupatila u prastarom neboderu u Tuzli. Smrde izgoreni leševi. Smrdimo svi. Smrdimo od razočarenja od 90-ih naovamo. Sve se uščulo. A smog vani. Ne daju nam prozračiti.
A kafići puni, ulice tihe, skrolamo i uzdišemo, parfemi sve češće sve jači.
Dok jedan divni pjevač ne umre. Onda se skupimo, tugujemo, odjednom ništa ne smrdi. One svijeće što zapalismo divno zamaskiraše smrad.
Kako mi kao narod znamo divno tugovati za Halidom, a ne znamo vrištati za djecom? Djecom Palestine, Sudana, Bosne? Za nemoćnim dedama i nanama koje očajno stoje na prozoru i gledaju u nizine?
Smrznuti bol
Naša kolektivna apatija nije praznina već smrznuti bol. Naučili smo da guramo, da se snađemo, da ne stajemo, a ne da iscijelimo. Tako nam i roditelji govoriše. Naučili smo da preživimo, a ne da vjerujemo. I kada preživljavanje postane naš jedini način života, onda naš nervni sistem nauči da se ugasi. Mi smo kolektivno „naučili“ naučenu bespomoćnost. Naučili nas ovi gore. Kada korupcija prestigne bijes, onda nada postane naivna. Zato se skupimo oko simbola, oko Halida. Jer on je svima simbol, a ne akcija. Muzika nam daje da tugujemo bez posljedica.
Apatija odnosno otupljenost postaje naša mudrost. Apatija je naš način da kažemo „dosta!“. Ono što izgleda kao lijenost je odbrana protiv očaja
Mi možemo osjećati skupa ali ne znamo djelovati skupa. I sve dok ta tuga ne postane ljutnja, dok se osjećaj ne bude susreo sa odgovornošću, naša Bosna će ostati mjesto gdje se živi ne čuju, gdje se oni što gore gore ne čuju, a nama dolje sve više i više kisika nestaje. Iako kažu da GORE GORE GORE GORE NEGO ŠTO NAŠE GORE GORE DOLJE.
