Razgovarala Dženita Vilajet Avdičević
Film “Testament”, nastavak popularnog “Amaneta”, u kratkom je vremenu postao pravi fenomen domaće kinematografije. Publika je već očarana, sale su pune, a komentari iskreni i emotivni.
U središtu priče nalazi se Dževad, lik koji je već osvojio srca gledatelja, a kojem je glumac Nusmir Muharemović udahnuo posebnu energiju, toplinu i iskrenost. U razgovoru za Graciju Nusmir govori o slojevitosti Dževadovog lika, snimanju zahtjevnih scena, trenucima improvizacije i o tome zašto je upravo publika najveća nagrada svakog glumca.
U Testamentu Dževad ‘širi poslove’. Imamo doktora, advokata, preprodavača željezarskih rukotvorina. Kako ste uspjeli uklopiti te nove “facete” lika u jednu cjelinu?
– Dževad, lik kojeg igram u filmu Testament, je jedan od onih likova kakve svi poznajemo — snalažljiv, uporan, uvijek s nekom novom idejom kako da ‘pogura’ život naprijed. On život ne glumi, on ga živi. Danas prodaje željezarske rukotvorine, sutra je “advokat” ili “doktor”, ali uvijek iz iste potrebe: da preživi, da pomogne, da pronađe svoje mjesto u svijetu koji se stalno mijenja. Kad sam se pripremao za snimanje Testamenta, nisam te njegove nove poslove posmatrao kao različite likove, nego kao slojeve istog čovjeka. Sve te ‘facete’ su samo Dževadovi pokušaji da se snađe i da ostane svoj. U njemu ima te bosanske životne elastičnosti, malo improvizacije, malo humora, ali uvijek s iskrenom namjerom. Njegov odnos s Asadom je zapravo srce te priče. Njih dvojica su kao braća. Dževad je Asadov oslonac, čak i kad to ne zna pokazati na pravi način. Ta njihova lojalnost, taj jednostavan, ljudski odnos, to iskreno prijateljstvo je ono što nosi toplinu filma. Zato sve Dževadove promjene i ludosti na kraju imaju smisla, jer, ma šta radio, on ostaje vjeran sebi i ljudima do kojih mu je stalo. To je ono što ga čini živim, i zato ga publika voli – jer u njemu vide nekog svog komšiju, prijatelja ili barem dio sebe.
Trenuci improvizacije
Je li bilo trenutaka na setu u kojima ste morali improvizirati, odstupiti od teksta ili spontanog izraza da bi scena funkcionirala bolje?
– Scenarij je zaista sjajno napisan. Replike su toliko životne da nije bilo velike potrebe da se išta mijenja. Sve je već imalo taj prirodni, bosanski ritam govora i situacija. Ali, naravno, film kakav je Testament jednostavno ne može proći bez trenutaka improvizacije. Dogodilo se nekoliko puta da neka reakcija, neka replika ili pogled jednostavno iznikne iz trenutka, iz atmosfere na setu. I zanimljivo je da su upravo neke od tih improvizacija kasnije postale najcitiranije replike — one koje publika danas ponavlja i šalje kao svoje reakcije nakon filma. Reditelj Mirza Begović je imao povjerenje u nas, dao nam je slobodu da budemo kreativni. Znao je da Zlatan i ja jako dobro poznajemo svoje likove jer smo ih pripremali i razvijali mjesecima prije snimanja. Doslovno smo živjeli s njima svakodnevno, analizirali ih, osluškivali njihov jezik i ritam. Zato su te male improvizacije bile prirodan nastavak tog procesa, a ne odstupanje. To su trenuci kad gluma prestane biti zanat i postane život, kad više ne igraš lik, nego ga stvarno osjećaš. I mislim da publika to prepoznaje. Ali naravno, bilo je trenutaka kad smo znali pretjerati s tim “životom”, pa je to Mirza pametno rezao u montaži.
Koja vam je scena bila najteža tehnički (npr. uslovi snimanja, vremenski uvjeti, logistika) i kako ste to “pregurali”?
– Definitivno najteža, ali i najzanimljivija scena za snimanje bila je ona kišna scena između Dževada i Asada, koju smo radili na jednoj lokaciji iznad Busovače, na oko 700–800 metara nadmorske visine. To je centralni sukob u filmu, scena u kojoj se zapravo ‘lomi’ priča. Kišu nije pravila priroda, nego vatrogasci — stigli su sa cisternama i šmrkovima i napravili pravi pljusak. U početku je sve izgledalo spektakularno, ali već nakon par minuta shvatili smo u šta smo se upustili. Temperatura je bila oko nule, kostimi potpuno promočeni, nismo imali ništa ispod, i zaista smo se smrzli do kostiju. Sjećam se da smo te noći pomislili da ćemo završiti u bolnici, toliko nam je bilo hladno. Ali bila je to scena na koju smo bili ponosni, jer smo vjerovali da nosi ogromnu emociju i da će izgledati fantastično na ekranu. I onda, mjesec i po prije premijere, stiže poziv iz produkcije – kažu: “Znate onu scenu koju svi volimo… tehnički nije dobra, moramo je ponovo snimiti.” Taj drugi put smo bili spremniji. Ovog puta smo obukli ronilačka odijela ispod kostima i bilo je mnogo lakše podnijeti hladnoću. Snimali smo je desetak puta, ali vrijedilo je. Mislim da je to jedna od najemotivnijih i najjačih scena u filmu – trenutak u kojem se sve slama, između smijeha i tuge, između prijateljstva i razočaranja. To je ona scena ispred Golfa, između Zlatana i mene, i svaki put kad je gledam, sjetim se te ledene noći.
Heroj ili antiheroj?
Ako publika nakon gledanja Dževada pita: “Je li on heroj, antiheroj ili samo čovjek?”, kako biste odgovorili i zašto?
– Ja bih rekao da je Dževad prije svega čovjek. Niti heroj, niti antiheroj. On je sve ono između — ono što smo svi mi. U njemu ima i hrabrosti i slabosti, i mudrosti i zabluda. On griješi, petlja, pokušava, nekad prevari, ali nikad iz zlobe. Uvijek iz neke ljudske potrebe da se snađe, da preživi, da pomogne drugome na svoj način. Dževad je čovjek koji zna nasmijati, ali i dirnuti najtananije emocije.
Njegov humor je način da sakrije tugu, a njegova snalažljivost način da preživi u svijetu koji nije uvijek pošten prema malom čovjeku.
On nije klasičan junak koji pobjeđuje, ali jeste junak svakodnevice. Zato ga ljudi i vole. Jer u njemu vide dio sebe, svog komšiju, prijatelja, brata. Kad jedna gospođa nakon projekcije napiše: “Svakome u životu treba barem jedan Dževad”, onda znaš da si uspio. Jer to znači da si dotakao ono najvažnije – ljudskost.
Publika je već očarana “Testamentom”, sale su pune, komentari su emotivni i iskreni. Kako vi doživljavate taj trenutak kada osjetite da se ljudi povezuju s filmom i vašim likom?
– To je najljepši dio svega što radimo. Kad vidiš pune sale, kad osjetiš da se ljudi smiju, šute, pa zaplaču — to je trenutak zbog kojeg znaš da se sav trud isplatio. U tim trenucima shvatiš da film više nije ‘naš’, da je postao dio publike, njihovih emocija, njihovih života. Meni to uvijek bude jako dirljivo, pogotovo kad ljudi priđu poslije projekcije, zagrle, kažu da su se prepoznali u Dževadu ili da ih je podsjetio na nekog njihovog. To su trenuci koji ne mogu stati u nagrade ni u broj gledalaca — to je ono pravo, ljudsko priznanje. Kod Testamenta me posebno raduje što se povezao s običnim svijetom. Ljudi osjećaju da taj film govori o njima — o njihovim radostima, problemima, smijehu i preživljavanju. A kad to osjetiš, znaš da si dotakao ono najvažnije, a to je istina. To je najveća nagrada i najveći kompliment koji jedan glumac može dobiti.
