Razgovarao Ahmed Burić
Foto Almin Zrno
BURIĆ: Ovdje ste vrlo popularni. Filmska publika voli likove koje ste igrali: vojnike, dealere, agente FBI-a, očajne invalide, Thomasa Eliota…
DAFOE: I Isusa Krista!
BURIĆ: Taj lik i taj film su za čitav jedan intervju. Vratimo se u osamdesete: Mississippi u plamenu, Platoon _ Vod smrti, Rođen 4. jula, Divlji u srcu... Možete li se prisjetiti vremena u kojem ste postali ikona američke pop-kulture?
DAFOE: Ne osjećam se baš tako, ali… Osamdesete? Tada sam bio mlađi, zaljubljen u život, nisam mnogo brinuo. Mislim da se čovjek, inače, previše brine oko toga da zadrži ono što već ima. Do tog vremena o kojem pričamo uradio sam dosta dobrih filmova, ali distribucija je ta koja odlučuje koji će film postati hit. Ne volim se osvrtati, jer kad gledate unazad, onda imate predodžbu o tome gdje ste, a ja baš nisam siguran da to znam.
BURIĆ: Negdje između glumca koji fizički može skoro sve, znači umjetnika, i intelektualca koji se u pozorištu naigrao klasika.
DAFOE: Riječi “umjetnik” i “intelektualac” ovako izgovorene zvuče privlačno. Ali, one se u filmskom svijetu ne spominju, jer prizivaju nevolju. Ja sam dečko koji je odrastao u Wisconsinu, u jednostavnoj obitelji sa osmero djece, i nemam mnogo formalnog obrazovanja. Morao sam mnogo raditi, i u hodu sam sticao znanje. Sam proces dovoljno me inspiriše da krenem u projekt, bez obzira na moje želje. Tako biram uloge. To jeste složeno, ali u osnovi se može objasniti ovako: ja živim u New Yorku, među najrazličitijim ljudima koji se mogu sresti na ulici. Svijet kojem pripadam jeste jedno malo siromašno pozorište, The Wooster Group, u kojem ljudi zarađuju oko 30.000 dolara godišnje, što možda dobro zvuči za ovdašnje standarde, ali je u New Yorku ništa, siromaštvo. U Hollywoodu je normalno da živite u velikoj kući s bazenom i obezbjeđenjem, i ja idem tamo raditi, ali to nije moj život. S druge strane, trudim se da nemam baš rigorozan sud o tom svijetu koji nije moj, jer kad se družim s tim ljudima, bude trenutaka u kojima uživam. Ali, ono što radim i čitam je nešto sasvim drugo.
BURIĆ: To je razlika između Dafoea umjetnika i nekog čije ime na špici donosi novac?
DAFOE: U pozorištu smo radili dosta na originalnim tekstovima nastalim interakcijom glumca, reditelja, pisca, scenografa; radili smo Eugenea O’Neilla, Čehova _ ali ne onakvog kakvog ste u Evropi navikli gledati, nego više američkog; radili smo Thorntona Wildera… Znate, vrlo mali broj ljudi i u Evropi i u Americi zna šta je Willem Dafoe radio u pozorištu. I to nije loše, jer pozorište je ionako intimna stvar, u njemu se misli o sebi i načinu rada. Film uvijek misli na publiku. Postoje dva načina da se od filma napravi novac: prvi je da imate veliki budžet i onda zavrtite toliko reklama koje ljude, praktično, natjeraju da idu u kino, bez obzira hoće li im se to svidjeti ili ne. Drugi način je da uradite jeftin film i da ga poput mamca bacite na tržište.
BURIĆ: Bojite li se da će vrsta glumaca, umjetnika, poput Vas polako izumirati, jer visoki budžeti jedu male, intimne projekte?
DAFOE: Da, u nekoj mjeri. Ko zna, možda nije dobro što se ja apsolutno identificiram s tim što radim i onda zaboravim na sve ostalo. Ali, takav sam i ne mogu drukčije. Naravno da želim dobijati prilike i biti uspješan, ali me jako zanima eksperiment. Znate kako je, ponekad me je strah da budem marginaliziran, ali ako stojite s obje noge na zemlji, shvatite da mainstream kultura može oživjeti samo ako ode u laboratoriju i promijeni krv. Ili uzme neku novu drogu (smijeh).
BURIĆ: Kad smo već kod krvi, valja napomenuti da u novom hitu Sjena vampira igrate još jedan lik koji će se pamtiti. To je Max Schreck, misteriozni njemački glumac koji je igrao Grofa Orloffa u Nosferatuu 1922, jednom od najpoznatijih evropskih filmova svih vremena. U dublu s vama partner Eddie Izzard “ispali” repliku: on je ista vrsta idiota kao i Stanislavski.
DAFOE: Uzevši u obzir ono što je dosad poznato kao učenje Stanislavskog _ a to je, po mom mišljenju, spajanje fizičkog i psihičkog u tačku emocionalnog _ moram reći da to kod mene “ne radi” previše. Vjerujem u emocionalnu bliskost s onim što radim, i maksimalan fizički utjecaj na ulogu. To je i način na koji živim, i ako je to ono što zovete intelektualcem _ OK. Tijelo, srce i mozak moraju biti jedno. Ne znam kako bih nazvao svoju osnovnu aktivnost, ali volim naći ljude koji ispričaju priču, zakačiti se za njih, onda reći šta da radimo i na kraju to uraditi. To malo jeste kompleks heroja, ali ako vi imate priču i ne možete je odglumiti sami, mogu ja. To me ne čini čovjekom bez ega, već me štiti da ne čuvam grčevito ono što imam. Kako sam već rekao, to je vrlo loša pozicija. Ako je to tvoja priča i ja ti vjerujem, to je neka vrsta objektivnog. Subjektivno, dajem tome dio sebe. Tako ja radim. Nije bilo nikakve posebne, drugačije pripreme za Vampira, ali uživao sam radeći taj film i zadovoljan sam onim što sam napravio.
BURIĆ: To, ipak, zvuči kao jedna vrsta metoda?
DAFOE: Možda. Ne znam. Ono što je tačno, a nedavno sam to pročitao i u New York Timesu, i tiče se Stanislavskog, jeste da je on bio u lošoj materijalnoj situaciji i da je prijevod njegovog učenja koji imamo u Sjedinjenim Državama jednostavno slab. Možda i zato što se pojavio u takvim političkim i društvenim okolnostima koje nisu dozvoljavale da teorija Rusa bude dominantna, a možda i zato što je ta teorija manjkava. Istini za volju, taj slabi prijevod možda i ima veze s tim da se ja baš mnogo ne držim toga.
BURIĆ: Vjerujete li kad Vam se kaže da je jedna od najznačajnijih scena holivudskog filma smrt narednika Eliasa, koji u Vodu smrti pada od ruke pretpostavljenog, narednika Burnesa, kojeg igra Tom Berenger? Je li to lik koji najviše volite?
DAFOE: Znate kako je to: imate mnogo djece, pa ono jedno koje je svima simpatično i voljeno od svih možete malo ignorirati, a posvetiti se onima koja su malo bolesna. Dopada mi se Bobby Peru iz Divlji u srcu, tako je i s Isusom u Posljednjem Kristovom iskušenju; ovdje, koliko vidim, ne znaju filmove Paula Schradera, na koje sam ponosan. Dosta stvari u svom poslu još uvijek radim isto kao i pred kraj sedamdesetih, kad sam bio mladi pozorišni glumac bez afirmacije u New Yorku _ igram u teatru, i tu i tamo napravim film. Sa mnom je tako da mogu napraviti i “veliki” i “mali” film, to, i kad sam na vrhu, nikada nisu veliki studijski filmovi, ali…
BURIĆ: …postoji nešto što se zove kult. Ne treba biti veliki um da se shvati da niste od iste japije kao Tom Cruise ili Nicolas Cage.
DAFOE: Istina.
