Napisala Mersiha Drinjaković
Lea danas ima 12 godina. Došla je kod mene kao štene od dva-tri mjeseca, udomljeno iz Hercegovine. Bez pedigrea, sa svim mogućim kombinovanim genima, što je, danas vjerujem, čini otpornijom i čilom čak i kad je po svim mjerilima gospođa u ozbiljnim godinama. Uskakutala mi je u život u teškom trenutku: te 2013. izgubila sam dva bliska člana porodice u samo dva mjeseca i život je izgledao kao jedna velika tama koja guta sve što volim.
Sjećam se šokiranih pogleda ukućana („otkud sad ovo?!“) i moje ogromne želje da je prihvate, da im se uvuče pod kožu kao što je meni, gotovo istog trena. Razigrano bijelo klupko sa razbacanim smeđim šarama po glavi prvo je osvojilo tatu. Nisam bila iznenađena, znam svog tatu. Čak i kad po tradicionalnim mjerilima naše porodice postoje nepisana pravila da se „životinje ne drže u kući“, on je uvijek bio taj koji me je učio da se životna pravila mijenjaju, da uvijek možemo i drugačije, da treba voljeti život i uživati u njemu. Prvi je razumio koliko mi je bilo potrebno da shvatim kako život i dalje ima smisla. I ako je Lea bila način da dođem do te spoznaje, tata je bio – za!
Naravno da nije sve išlo glatko, moj posao zahtijeva puno putovanja, odsustva od kuće po nekoliko dana, a to nije bilo spojivo sa skrbi o Lei koja je tražila pažnju i sve drugo što jednom biću treba. Mama je prva predložila da Lea dođe na nekoliko dana kod njih, dok meni „ne prođe frka“. Eh, ta frka se, nismo to tad znali, pretvorila u skoro deceniju i po Leinog bivstvovanja kod mame i tate.
Sjećam se prvog ujeda krpelja, strepnje da li će terapija uspjeti, sterilizacije, kad me je gledala optuženičkim pogledom jer sam je ostavila cijeli dan u veterinarskoj ambulanti. Ali sjećam se i svakog njenog skoka radosti kad me ugleda, laveža kojim obznanjuje sreću što me vidi.
Iz mog tate je izvukla ogromnu nježnost – riječi koje joj je upućivao, rekla sam mu jednom, nije nikad izgovorio meni ili sestri. Nisam se ljutila, samo sam bila iznenađena da Lea to može. Uspjela je „slomiti“ i mamu, koja se isprva ljutila na moje dovođenje cuke pod porodični krov.
*****
Tata je umro u martu 2021. Usred pandemije – od srčanog udara. Ležao je u bolnici 15 dana, čekali su da mu se srčani mišić oporavi pa da ugrade još jedan stent, ali naišao je novi udar i tate na ovom svijetu više nije bilo. Mi smo svi imali koronu, osim mame. Svi na različitim adresama, bez ikakvog načina da se zagrlimo i podijelimo tugu. Moje su se kolegice i kolege pobrinule za pripremu dženaze… Belma mi je na vrata donijela tatine stvari iz bolnice, a ja sam ih pospremila na balkon jer nisam mogla podnijeti pogled na njih, ne odmah.
Komšije su, na moju molbu, dovezle Leu od mame, da bude sa mnom u tim prvim sedmicama nakon tatine smrti. Ni sama ne znajući šta ju je snašlo, upala je s ogromnom radošću jer vidi mene, ne znajući da nikad neće vidjeti i onog koji joj je upućivao najnježnije riječi ljubavi. Ipak, nešto je bilo drugačije: prvih sedam dana nije se željela micati od balkonskih vrata. Isprva sam mislila da je to zato što su joj tamo poslastice, pa sam ih premjestila unutra, ali i dalje je ležala isped vrata koja su vodila na balkon. I onda sam shvatila, a vi mislite šta god želite, da je osjetila tatu, njegov miris na pidžami u torbi koja je vraćena iz bolnice. I to me je još više ražalostilo. Dok sam ja sebi pokušavala racionalizirati bol, tješila se idejom o tatinom lijepom i ispunjenom životu, o kraju bez patnje, Lea nije imala način da to shvati. Za nju je neko važan jednostavno nestao, bez objašnjenja.
*****
Kad sam pitala mamu hoće li da Lea ostane kod mene, da je njoj to previše, da je pas ipak obaveza za ženu u godinama, rekla je da želi da bude kod nje. „Znam ja da je ona obaveza, ali moram imati naveče nekog da diše pored.“
