Napisala Mersiha Drinjaković
Snimila Sanela Babić
Rediteljica, scenaristica i producentica Jasmila Žbanić nosi snažan autorski pečat, a njeni filmovi nisu samo izuzetna kinematografska ostvarenja, već i hrabro hvatanje u koštac sa teškim i bolnim temama kao što su ratna silovanja i srebrenički genocid. Njeno djelovanje ne ostavlja prostor za ravnodušnost. Jasmila razotkriva, propituje i ruši predrasude, tabue i lažna uvjerenja društva koje često okreće glavu od nepravde.
Beskompromisnim pristupom i upečatljivim vizuelnim jezikom osvojila je brojne prestižne filmske nagrade, ali ono što je možda još važnije – njeni filmovi otvaraju dijalog i pokreću promjene. Njeno stvaralaštvo nije samo umjetnost, već čin pobune – glas protiv tišine.
Nema lakih odgovora
Gledati Jasmilin film znači izložiti se emotivnoj oluji, suočiti se s pitanjima na koja nema lakih odgovora. I upravo zato je njeno djelo neprocjenjivo – jer umjetnost ne bi trebala postojati samo da zabavi, već i da izazove, probudi i natjera na razmišljanje. A u tome ona uspijeva, iz filma u film.
Odajući priznanje Jasmilinoj posvećenosti, jednom smo napisali da vjerovatno na ovim prostorima ne postoji niko ko se s više srčanosti i suptilnosti borio za žene žrtve silovanja u proteklom ratu. Govorila je o njima u Grbavici, filmu nagrađenom Zlatnim medvjedom u Berlinu 2006., a potom i u ostvarenju Za one koji ne mogu da govore iz 2013. godine.
Junakinje njenih priča uvijek su žene. Film Quo vadis, Aida?, koji govori o srebreničkom genocidu, ispričan je iz ugla prevoditeljice, majke i supruge. Inspirisana ženama Srebrenice i njihovom borbom koja i danas traje, Jasmila je ispričala priču žene koja pokušava zaštititi svoju porodicu, prikazujući rat iz ženske perspektive. Ovaj film donio joj je nominaciju za najprestižniju filmsku nagradu – Oscar.
I kada se bavila složenim odnosom bh. društva prema selefizmu, u filmu Na putu, glavna junakinja bila je žena.
Svoje priče Jasmila ne mora tražiti daleko – ona je senzor unutar svog društva i kroz svoje filmove reflektuje njegove vibracije, boli i brige.
Kroz njenu filmsku naraciju, žene koje su pretrpjele najgore oblike nasilja prestaju biti samo brojevi u statistici – postaju stvarne, sa svojim ranama, strahovima, ali i nevjerovatnom snagom da prežive, da se bore i zahtijevaju pravdu.
Otok pozitivnosti
Želimo vjerovati da Gracija također daje doprinos na ovom polju, pa s vama dijelimo Jasmiline riječi o našem magazinu:
“U prilično zatrovanom javnom prostoru poslijeratne Bosne i Hercegovine, Gracija je bila i ostala otok pozitivnosti. Ono što je uspjelo Graciji, zahvaljujući njenom fantastičnom timu, jeste da izvuče ono najbolje iz nas, da nam pruži priliku da saznamo inspirativne priče i upoznamo fenomenalne ljude, prije svega fenomenalne žene koje bi možda ostale skrivene da nije bilo Gracije.
Pri tome, Gracija nikada nije bježala od teških tema. Hrabro je na naslovne stranice stavljala žene poslije operacija, žene koje su vodile teške porodične i poslovne bitke, te je tako ostala savremen, emancipovan, progresivan, aktivan i životu okrenut časopis. Gracija je uvijek pružala uvid u dublje slojeve života, ali tako da nas motiviše da idemo dalje u oslobađanju i osnaživanju žena, omogućavajući nam da sačuvamo lijepo lice Bosne i Hercegovine i regije te da budemo bolji ljudi.
Gracija je za mene već 20 godina povezana sa važnim trenucima života. Svim srcem podržavala je svaki naš film, akcije i aktivizme, radovala se i slavila pobjede i uspjehe. Bila je most između mene kao filmske autorice i publike, gradeći posebnu mrežu ljubavi između čitalaca, gledalaca, Gracijinog tima i Deblokadinog filmskog tima. Na tome smo svi beskrajno zahvalni. Bez Gracije bi naš prostor bio puno siromašniji i zato joj želim još mnogo uspješnih godina, tokom kojih će širiti svoju divnu energiju na sve nas.”
