Priredila Mila Durić

PIZ

Pablo Riuz Picasso rođen je 25. oktobra 1881. godine u Malagi, Španija, kao prvorođeno dijete Josea Ruiza y Blascoa i Marije Picasso y Lopez. Jose Ruiz je bio profesor u Školi za umjetnost i zanatstvo, te konzervator u gradskom muzeju. U slobodno vrijeme bavio se slikarstvom, specijalista naturalističkog prikazivanja uglavnom ptica. U prvim godinama svog umjetničkog formiranja, mladi Picasso imao je izvrsnog učitelja u svom ocu, koji je već tada naslutio njegovu genijalnost. Prema riječima majke, njegova prva izgovorena riječ nije bila mama, nego “piz”, od španskog lapiz – olovka. Pablo je crtao prije nego je progovorio, i to tako dobro da mu je otac nakon nekoliko godina dopuštao da mu pomaže na nekim njegovim slikama. I, što je veoma neobično, Pablo je bio zadužen za dovršavanje detalja. Rezultat je mnoge iznenadio, pa je otac podsticao njegov talenat, nadajući se da će mladi Picasso ostvariti zavidnu karijeru, što njemu samom nije uspjelo.

KOD ČETIRI MAČKE

Nakon preseljenja porodice u La Corunu, mladi Pablo  razvio je još jedno interesovanje: svojim ilustracijama udahnuo je život mnogim časopisima, koje je sam i uređivao, dajući im neobična imena: La torre de Hercules, La Coruna, Azuly Blanco… Uslijedila je ponovna promjena mjesta boravka, prvo Barcelona, pa Madrid, gdje je pobijedio na konkursu Kraljevske akademije. Radio je kao lud, malo jeo, živio u straćari bez grijanja i obolio od šarlaha. Vratio se u Barcelonu 1895. godine, gdje je često posjećivao kafanu Els Quatre Gats (Kod četiri mačke), u kojoj su se okupljali umjetnici, političari, pjesnici i vagabundi svih rasa i tipova. Neprestano je i neumorno stvarao… U tom periodu usvojio je majčino djevojačko prezime Picasso kao svoje umjetničko, uz objašnjenje da je mnogo neobičnije i zvučnije od uobičajenog – Ruiz. Mnogi su u tome vidjeli produbljenje konflikta između oca i sina. 

UTICAJ PARIZA

Prvog februara 1900. godine Pablo Picasso je u Barceloni priredio svoju prvu samostalnu izložbu. Uprkos nastojanju Picassa i njegovih prijatelja da skandaliziraju posjetitelje, izložba je postigla uspjeh i prodao se veliki broj djela. Postao je ličnost koju su voljeli i mrzili. Jedno vrijeme je bio zadovoljan svojom ulogom prokletog umjetnika, ali je krajem ljeta sjeo u voz i otišao u Pariz. Nastanio se na Montmartreu, kod svog prijatelja, slikara Isidora Nonella. Nije to bio nimalo lagan period u njegovom životu. Nije imao dovoljno novca uprkos važnim poznanstvima, među kojima je najvažnije ono sa kritičarem i pjesnikom Maxom Jacobom, koji mu je pomagao na sve moguće načine. Pariska atmosfera duboko je uticala na Picassa, posebno ga se dojmio Toulouse-Lautrec, u čijim djelima je tada pronalazio inspiraciju. Početkom 1901. jako ga je pogodilo samoubistvo bliskog prijatelja Casagemasa, što ga je godinama pratilo i obilježilo njegov život i umjetnost. 

AFRIČKE MASKE

Kao 25-godišnjak bio je priznat, poznat i obožavan, ali ne samo kao slikar nego i kao vajar i litograf. Tokom jedne od svojih posjeta Muzeju de Homme u pariskoj palači Trocadero, Picasso je ostao zadivljen pred izloženim maskama iz Crne Afrike. Najrazličitiji osjećaji – strah, užas i radost, manifestirali su se takvom izrazitom i naglom neposrednošću koju je Picasso odmah poželio i u svojim djelima. Rezultat je djelo Les Demoiselles d‘Avignon  – Gospođice iz Avignona, koje je označilo početak jednog od najvažnijih umjetničkih pravaca – kubizma.

PABLOVE ŽENE

Neki tvrde da je ponižavao sve svoje žene i iskorištavao ih za svoju umjetnost. Prvih godina 20. vijeka u Parizu, mladi Picasso je započeo  dugu vezu sa Fernande Olivier, koja se pojavljuje na mnogim slikama iz njegovog Ružičastog perioda. Ostavio ju je zbog Marcelle Humbert, koju je on zvao Eva, i na svoja je djela ubacivao ljubavne izjave njoj namijenjene: Volim Evu. Kada se razboljela od tuberkuloze i 1915. umrla, to ga je veoma pogodilo. 

OLGA

Upoznao je pisca Jeana Cocteaua, tijesno povezanog sa Ruskim baletom, koji mu je ponudio da nacrta kostime i scenu za njihovu sljedeću predstavu. Tada je upoznao Olgu Koklovu, balerinu iz plesne grupe Sergeja Diaghileva, sa kojom se vjenčao 1918. u Rimu. Koklova je uvela Picassa u pariško visoko društvo dvadesetih. Njeno insistiranje za redovnim prisustvom u svim društvenim dešavanjima nije bila u skladu sa Pablovim boemskim duhom, što je bio motiv za neprestano zategnute međusobne odnose. Brak sa Koklovom, u kojem je rođen sin Paul (1921 – 1975), okončao se njihovim razdvajanjem, a ne razvodom, jer prema francuskom zakonu razvod znači i dijeljenje imovine, što Picasso nije želio uraditi. Službeno su ostali u braku sve do Olgine smrti 1955. godine. 

JACQUELINE 

Picasso je 1927. godine upoznao 17-godišnju Marie-Therese Walter sa kojom se upustio u burnu vezu u kojoj se rodila njihova kćerka Maya (1935). Marie-Therese je dugo živjela u nadi da će je Pablo oženiti, a četiri godine nakon njegove smrti izvršila je samoubistvo vješanjem.  Fotografkinja Dora Maar, koja je dokumentirala stvaranje Guernice, bila je Picassova prijateljica i ljubavnica krajem 30-ih i početkom 40-ih. Nakon oslobođenja Pariza 1944. godine, Picassova pratilja postala je jedna mlada studentica umjetnosti Francoise Gilot, koja mu je rodila sina Claudea i kćerku Palomu (1949). Ona je jedina žena koja je napustila velikog slikara, ne mogavši podnositi njegove mnogobrojne prevare. Uslijedio je jedan prilično ružan period nakon napuštanja, ali Pablo nije zadugo bio sam. Upoznao je Jacqueline Roque sa kojom se vjenčao 1961. i sa kojom je ostao sve do svoje smrti.

PACIFIZAM

Picasso je ostao neutralan tokom Španskog građanskog rata, kao i tokom Prvog i Drugog svjetskog, odbijajući stati na bilo čiju stranu. Nikada nije zauzeo jasan stav, ohrabren vlastitom idejom da je tako zahvaljujući njegovom pacifističkom ubjeđenju – u šta njegovi savremenici nisu bili sasvim ubijeđeni. Kako je bio španski državljanin sa mjestom boravka u Francuskoj, nije bio obavezan boriti se u ratovima, ali je svojim umjetničkim djelima izrazio osudu i bijes prema Francu i fašizmu. Ostao je distanciran i od katalonskog nezavisnog pokreta, iako ga je generalno podržavao tokom mladosti i bio prijatelj sa mnogim njegovim aktivistima. 

STALJINOV PORTRET

Tokom Drugog svjetskog rata Picasso je ostao u okupiranom Parizu, njemački režim je mrzio njegov stil toliko da mu je zabranio izlaganje djela. Uspjelo mu je, uprkos zabranama, napraviti bronzanu skulpturu, zaplijenjenu od nacista zbog štednje metala. Nijedan politički pokret nije ga mogao sasvim privući, mada je nakon Drugog svjetskog rata postao član Komunističke partije Francuske i sudjelovao na internacionalnoj konferenciji posvećenoj miru u Poljskoj. Kritike Partije upućene su njegovom portretu Staljina, ocijenjenom nedovoljno realističnim, umanjile su Picassovu angažiranost, iako je do kraja života ostao njen član.

GUERNICA

Simbol borbe protiv fašizma i jedna od najpoznatijih Picassovih slika nastala je 1937. godine kao odgovor na njemačko bombardiranje istoimenog baskijskog grada. Na njoj su prikazane sva brutalnost, nehumanost i beznađe koje sa sobom donosi rat. Slika je iz njujorškog egzila stigla u Španiju tek 25 godina poslije rata u Španiji. Picasso nije dozvoljavao da se to desi sve dok Franco bude na vlasti. Značenje ovog remek-djela je od neprocjenjive važnosti za Španiju. Direktorica madridskog muzeja Kraljica Sophia Anna Martines de Aguilliar izjavila je: “Vraćanje Guernice u Španiju značilo je priznanje naše historije i demokratske slobode.”

OSTAVŠTINA

U trenutku Picassove smrti, mnoga djela su bila upravo u njegovom vlasništvu, s obzirom da je van tržišta držao ona djela koja nije namjeravao prodavati. Posjedovao je, sem toga, zavidnu kolekciju umjetnina svojih savremenika, kao što je, naprimjer, Henri Matisse, sa kojim je razmjenjivao djela. Ne ostavivši nikakav testament, sva djela su postala vlasništvo pariškog Muzeja Picasso. A 2003. godine članovi njegove porodice inaugurirali su Museo Picasso u rodnoj Malagi. Većina Picassovih ranih radova, nastala tokom njegovog života u Španiji, nalazi se u Barceloni, u Muzeju Picasso. 

ANTHONY HOKPINS

Picassov život ispričan je kroz sjećanja i uspomene Francoise Gilot u filmu Surviving Picasso 2006. godine u kojem ga je glumio Anthony Hopkins. Neka od njegovih djela su među najskuplje prodatim na svijetu: Akt na crnom ormaru – prodat za 45,1 milion dolara; Dora Maar i mačka – 95,2 miliona dolara, i Mladić sa lulom – prodat za rekordnih 104 miliona dolara u maju 2004.

POSLJEDNJE DJELO GENIJA

Pedesetih je Pablo Picasso ugledan u cijelom svijetu. Ima 70 godina i konačno je zadovoljan i privatnim i stvaralačkim životom. Tokom narednih godina njegov uspjeh počinje rasti i često se dešavalo da privatnost biva narušena neprestanim napadima beskrupuloznih novinara i fotografa. Jedna za drugom nižu se izložbe, djela, različiti poslovi… Sve do osmog aprila 1973. godine, kada se samo i iznenada ugasio u 92. godini života. Posljednje djelo ovog genija “kojim je jedino smrt mogla dominirati”, kako je rekao Andre Malraux, i koje nosi datum 13. januar 1972., jeste slavna slika Osoba sa pticom. Posljednja Picassova izjava je: “Sve što sam uradio samo je prvi korak dugog puta. Radi se o jedinstvenom preliminarnom procesu koji se mora razviti mnogo kasnije. Moja djela treba posmatrati u njihovoj međusobnoj vezi, imajući uvijek na pameti ono što sam stvorio i što ću još stvoriti.”

Picassovi aforizmi 

* Kompjuteri su beskorisni, znaju davati samo odgovore.

* Potrebno je utrošiti mnogo vremena kako bismo postali mladi.

* Postoje slikari koje sunce nacrtaju kao jednu žutu mrlju, ali postoje i oni koji, zahvaljujući svom umijeću i inteligenciji, jednu žutu mrlju transformiraju u sunce.

* Mislim da znam šta znači osjećati se kao Bog.

* Svako dijete je umjetnik, problem je kako ostati umjetnik i kada odrasteš.

* Slikanje je zanimanje slijepca: ne slikaš ono što vidiš, nego ono što osjećaš, što govoriš sebi samom o onom što si vidio.

* Einsteinova genijalnost dovela je do Hiroshime.