Razgovarala: Anesa Agović
Foto: Kenan Šahinović
Mladi današnjice kažu da su pod mnogo većim pritiskom u pogledu uspjeha i stila života, unatoč mnogobrojnim prilikama, nego generacije prije. Kako je to biti danas mlada osoba, ući u svijet medija, ali i nositi se sa svim izazovima i preprekama, razgovarali smo s Eldarom Abazom, novinarom i aktivistom.
Kaže da je sasvim spontano izabrao novinarstvo kao profesiju, iako uz smijeh napominje da je ipak njega novinarstvo odabralo. Ističe i to da je možda “ludost” baviti se ovom profesijom u društvu kakvo je naše, jer su novinari često na meti kritika ali i napada.
Koliko je zapravo biti teško mladi novinar u Bosni i Hercegovini?
Obično kažu da je mladim novinarima bilo teže u onim sistemu, da je jako teško bilo napredovati i doći do pozicija urednika i slično. Međutim, svako vrijeme nosi nešto svoje i svako vrijeme ima svoju težino. Ne mogu i ne želim da govorimo koje vrijeme je teže, ovo sada, prošlo ili da li će možda buduće biti najteže – to ne znamo. Ono što mogu istaći jeste da je biti novinar u našem društvu teško, bez obzira na godine. Naravno, da je svima na početku teže, jer baš iz razloga što ste na početku. Želite se dokazati, predstaviti u što boljem svijetlu, prosto želite da vas poštuju. Ali, vjerujem da je to u svakom poslu, pa bili vi mladi doktor, profesor ili nešto treće. Isto tako mišljenja sam i da mladi ljudi, pogotovo u mojoj profesiji imaju više prilika, jer nekako tehnologija ide nama na ruku, izvori informacija su postali društvene mreže, a svjesni smo da su najveći konzumenti društvenih mreža upravo mladi.
Šta zapravo za tebe znači novinarstvo?
Novinarstvo je način života. Novinarstvo se živi i svako ko ne živi i ne udiše tu profesiju ne može sebe nazvati novinarom. Novinar je osoba koja u svemu vidi vijest, koja iz svake situacije može izvući nešto i novinar je zapravo onaj faktor u društvu koji treba da iznosi svoje mišljenje. Da skreće na anomalije zajednice, da poziva na zdrav razum, da ističe krtički stav i da potiče druge na savjest i razmišljanje. Redovno putem društvenih mreža i sam iznesem stavove o različitim temama, od politike do estrade, jer smatram da to tako treba. Desilo mi se da mi kolege kažu: „Kako ti nije mrsko peglati s tim pisanjem“, „Gori si ti što to toliko pišeš i objavljuješ“. Isto tako, te kolege su novinari zaposleni na različitim medijima i potpuno su pasivni na sve oko njih, osim onog što im urednik naredi da urade za vrijeme svoje smjene od osam sati. Gledajući njih, shvatam da nikada ni bi mogao biti ta „vrsta“ novinara i biti tako pasivan i potpuno nijem na sve oko sebe. Posao novinara se ne završava kada sat otkuca kraj smjene, jer novinar radi 24/7. Bar onaj novinar koji ne želi da bude samo ‘operativac’, odnosno da prenosi vijesti s portala u tandemu copy-paste.
Opcija „block“ je spas
Kako se nosiš sa govorom mržnje na društvenim mrežama, tačnije tim “hate” komentarima?
Moram vam priznati, da kroz sve ove godine koliko sam u tom nekom javnom prostoru, kako zbog projekata koje sam vodio u nevladinoj organizaciji, kasnije i kroz novinarski rad, vođenje emisije ali i time što imam određeni broj publike na društvenim mrežama, govor mržnje me nikada nije pogađao, a bilo ga je mnogo. Znao je dosezati granice ludosti, da su ljudi čak pravili profile i objavljivali moje fotografije uz najpogrdnije moguće uvrde i riječi. Da su mi svakodnevno pisali poruke i ostavljali komentare, ali da je imalo neki uticaj na moju psihu, zaista nije. Svoje digitalne platforme koristim za podizanje svijesti upravo o govoru mržnje i tome da govor mržnje nije sloboda govora i da isti treba biti sankcionisan. Tako da sam u svojoj glavi, sve ono što se meni loše napiše, pretvarao u neke lekcije drugima kako da se nose s lošim komentarima. Također, postoji jedna divna opcija, a to je „block“, i oni ne mogu „hejtati“, dokle god postoji opcija blokiranja neželjenog sadržaja.
Način života je ubrzan, tempo je takav da se skoro ništa ne stigne, a sve se mora stići. Kako ti pronalaziš mir i kako se izoluješ od svega onoga što nosi jedan dan?
Nekako, naučio sam da živim na takav način i vjerujem da će to reći svako ko pripada toj nekoj mojoj generaciji, jer mi smo naučili na takav tempo od tih nekih dječijih dana. Ali, trudim se da u danu imam bar sat vremena samo za sebe, pa makar to bilo i da sjedim i samo onako površno listam društvene mreže ili što je u zadnje vrijeme često, jer sam posložio život tako da imam više vremena, čitanje kniga. I ovo nije neki kliše odgovor, koji obično svi daju, već zaista volim da pročitam dobru knjigu, bez obzira kojoj oblasti pripadala. Moram istaći i to da sam se okružio ljudima, tačnije prijateljima, koji ponekad i osjete kada moja energija padne ili kada se prosto ja ne osjećam kako treba, a da toga nisam ni svjestan, pa odmah i oni sami reagiraju. Definitivno, omiljena stvar mi je otići sa najboljim prijateljima na čašu vina ili kafu, jer naprimjer moj najbolji drug pije Nescaffe od vanilije.
Postoje li padovi u tvom životu i kako se nosiš sa njima?
Meni su svega 22 godine života, i neko bi rekao da još i ne znam šta je pad ili neuspjeh. Međutim, ne bih se složio sa tim. Upravo zbog toga što mi brzo odrastamo, baš iz razloga što se živi život na način na koji se živi. Sve nekako prebrzo dolazi i odlazi. I depresija kod mladih ljudi je postala sve učestalija, veliki broj suicida se dešava oko nas, a da toga nismo ni svjesni. Tako da, ne volim ni kada mi neko kaže da sam mlad i da još ne znam šta je pad bilo koje vrste, a ni sam ne govorim nekome iste ove stvari. Jer svaki problem koji imamo, nama je najveći, nekome to možda djeluje smješno, ali samo mi znamo koliko nas to nešto tišti i iznutra izjeda. Svi padove imamo kroz život, samo je važno na koji način sve to posmatramo i koliko dozvoljavamo da nas to oblikuje za dalje i obilježi. Prije nekoliko mjeseci doživio sam jedan poslovni krah, ali svojom voljom, jer nisam želio da pristanem da budem objekat koji će da popunjava rupe oronulog sistema. I svjesno sam dao otkaz i otišao iz medija u kojem sam tada radio. Ljudi koji me znaju će vam reći da je meni najvažnija karijera i zaista je tako. Tada sam svojom rukom, sopstvenu karijeru presjekao, iako od svoje 16-te godine radim. I tada je za mene zapravo nastao jedan loš period, ali loš period loših misli, osjećanja i tog nekog ružnog ukusa neuspjeha unutar mene. I trajao je nekoliko mjeseci, bez obzira što sam ja u tom periodu diplomirao, i imao angažman na raznim projektima, taj osjećaj nije nestajao. Tada ide ono čuveno pitanje „Da li sam pogriješio?“. I sam sam sebe pitao, razmišljao i slično, ali kada pogledam iz ove perspektive, zaista vidim da ni u jednom trenu to nije bila greška, to sam znao i tada, ali prosto misli je teško kontrolirati. Ne trebamo pristati na sve, zbog toga što bi nešto trebalo da nam dođe za pet godina, jer ja nisam pristao da budem operater koji popunjava rupe i mašina koja radi. I nikada na to neću pristati, bez obzira koje benefite imao. Sad će zvučati bahato, ali se zaista trudim da ne budim dio nakaradnog sistema, već da doprinesem da se izgradi na bolje. Ako shvatim da nije moguće da doprinesem i da se ne osjećam ugodno unutar određenog okruženja, shvatam da je najbolje otići, što i uradim u konačnici, te i drugima preporučujem isto.
Ako se ne osjećate cijenjeno i poštovano, ne samo u nekom odnosu – prijateljskom/partnerskom, već i poslovnom, predlažem da ocijenite najprije šta je dobro po vas i vaše mentalno zdravlje.
Ko je zapravo Eldar Abaz i šta nam novo sprema?
Osjećam se sada kao neki pjevač kada ga pitaju šta to novo sprema. Uskoro stiže moj novi album, šalim se naravno. Prvo da odgovorim ko je Eldar Abaz, on je sin, brat, prijatelj i kolega. Riba u horoskopu, ali lav u životu i lavovski se borim za sve. Najstariji sin svojih roditelja, stariji brat svom mlađem bratu, i veoma odan i iskren prijatelj ljudima koji su sa mnom prošli, što se kaže sito i rešeto. Oštrog jezika, drčnog stava i najboljeg ukusa za oblačenje, ponosno to kažem.
Ono što novo pripremam jeste nekoliko zanimljivih projekata, među prvima je moja autorska emisija „Pravo lice“ upravo za digitalne platforme Magazina Gracija, jer ja od kamere ne mogu otići, ali opet nikad nisam bio neko ko se vidio kao televizijski reporter, bar ne trenutno. Emisija „Pravo lice“ je zapravo nešto u čemu sam ja najbolji i mogu slobodno reći, najjači. Razgovor sa poznatim ličnostima o svim temama, a posebno o onim zabranjenim i o kojima ne žele da pričaju. Tako da vjerujem da će bar za ovaj neki period, ova emisija biti moj pečat.