Razgovarao: Ozren KEBO

SIDRAN: Mi smo se zadnji put, Ozrene, vidjeli na mostu Skenderija gdje sam ja tebi na sastanak doveo jednog Amerikanca. Imam priču o tom čovjeku za koju mislim da može biti važna u svemu šta ćemo mi kasnije doticati kao teme.

On se zove Ammiel Alkalaj. Prije deset godina, u Beogradu je objavljena pjesma sa sarajevskim motivom, u prevodu Miloša Komadine. Pjesma je sjajna i ja sam se oduševio, ali sam bio nezadovoljan prevodom, pa sam načinio novi, pohranio ga u kompjuter i naučio napamet. Nisam znao ko je autor, potpisan kao Amilej Alkalaj. Jedino sam znao da je Jevrej, Alkalaji su bili u Sarajevu stoljećima. Mislio sam da je pisac iz 19. stoljeća, ili neki veoma stari jevrejski pisac koji danas živi u Izraelu, Americi. Tu sam pjesmu često kazivao u društvu prijatelja književnika kao svoju. I kad bi oni odgovorili da je divna i sjajna, ja bih kazao: ‘Jeste, ali nažalost nije moja nego tog i tog pisca. Ne znam ni ko je, ni gdje je, ni da li je živ’. Neki dan zvoni telefon i čujem kako čovjek govori bosanski, hrvatski. Kaže: ‘Ovdje Alkalaj, došao sam u Sarajevo. Dvije godine tragam za tvojim telefonom.’ Prvo sam pomislio da me neko zajebava. Dakle, neko ko je upamtio moju vezu sa onom pjesmom. Ali nije bila nikakva zajebancija. Rekao sam mu da uzme prvi taksi i da dođe mojoj kući. Neka kaže “kod Sidrana” i svaki taksista će me naći.

Došao je. Vidim da je čovjek mlad, pedeseto godište. U Americi je primio neke Bosance, naše prijatelje, koji su iz raznih razloga morali izaći. Među njima i Semezdina Mehmedinovića. Pomogao je koliko je mogao. Ja sam ga pozvao u moju sobu i isprintao iz kompjutera njegovu pjesmu. On je bio u šoku, u kakvom sam ja bio prije toga. Takvo događanje u umjetnosti je koincidencija kakva ne može biti shvaćena bez ideje o religijskom Apsolutu. Naučio sam da prepoznajem same prste Apsoluta. Cilj ove priče je da bolje budu shvaćeni moji odgovori na pitanja koja si zamislio.

Do grla u politici

KEBO: Nažalost, prostor i vrijeme u kojima živimo primoravaju nas da se sa te ideje o religijskom prebacimo na prokletstvo političkog apsoluta kojem smo danas svi podložni. Pouzdan znak tog prokletstva vidim u činjenici da je čuveni pjesnik Abdulah Sidran na ovaj razgovor došao sa buntom novina pod miškom. Ako i pjesnici umjesto knjiga nose novine, onda je zaista sve krenulo naopako.
SIDRAN: Ja sam ovisan o štampi. I zato mi je, otkako su ukinuli kioske, veliki problem pronaći novine koje dolaze izvana. Dogodi se da moram potrošiti deset maraka na taksi, kako bih kupio štampu koja mi je nekad bila usput. To što moram imati brze i tačne informacije iz naših komšiluka kazuje da ja našu sudbinu gledam kao još uvijek bitno vezanu za ono šta nam se smišlja u Beogradu i Zagrebu. U politici smo do grla i kada to ne znamo. Ja se trudim da ne budem u politici kao akter, nego se trudim da o njoj saznam i znam nešto, kao što mnogo više znam o književnosti, poeziji… Ne može se danas biti u Bosni, a ne biti u politici, kad je ovdje politika egzistencija.

A kad smo već kod ovisnosti Bosne od komšiluka, valja kazati i to da se prilike mijenjaju. Sada i oni zavise od nas… Ali, dok je naša sudbina bila u rukama naših dušmana, nisam se plašio za nas, jer sam znao da je volja za otporom snažnija od svake agresije. Naša ideja je prirodna, odbrana je prirodna. Nas su napali sistemi koji su željeli promovirati neprirodne ideje.

Oni su pali zbog neprirodnosti tih ideja, a ne zato što smo mi bili moćniji i bolje naoružani. I tu je problem, u ovih godinu dana kako je naša sudbina u našim rukama, ja sam počeo da se plašim. Više nisam siguran šta će biti s nama. Mnogo pojava govori o tome da vladajuća stranka nije u stanju stati nogom za vrat vlastitom kriminalu, javašluku, nesposobnosti. I dan-danas je toj partiji važnije preuzeti vlast na teritoriji tuzlanskog regiona nego učiniti život boljim. Ja se trajno ne mirim sa činjenicom da mi, dvije godine nakon Daytona, još uvijek nemamo regularnu vodu, da se čovjek ne može okupati poslije deset naveče i da se ne može umiti u pet, šest, sedam ujutro, nego tek u pola osam. Dakle, veća je briga kako uzeti pedalj teritorije na kojoj nisu nacionalne stranke na vlasti nego kako popraviti život.
KEBO: Prigovara Vam se što ste učestvovali u izradi džingla za Selima Bešlagića.
SIDRAN: Nisam ja radio džingl, nego sam samo dao intervju iz kojeg su oni to izvukli. Ako je to zgodno izgovoreno i upotrebljivo za džingl, onda mi nije mrsko, ali nisam imao takav dogovor sa ljudima koji su to pravili. Međutim, važno je nešto drugo: ja sam još prije tri godine govorio svojim prijateljima iz stranke na vlasti: “Kad bi SDA imala moć da naštima rezultate izbora u Tuzli, bolje bi bilo da naštima pobjedu nenacionalnih partija.” Ne samo zato što Zapad više voli takav koncept i više mu daje para nego i zbog toga da SDA pobjegne od strašnog puta kojim idemo u apsolutnu jednopartijnost. Jednopartijnost ovog vremena je jednopartijnost na treću, zbog toga što je segmentirana na tri naciona.
KEBO: Ne krasi Vas baš velika politička dosljednost. Uoči rata ste bili reformista, onda ste u ratu dugo bili miljenik vladajuće stranke, a sada ste eksplicitno protiv nje.
SIDRAN: Ono što vama izgleda nelogično jedino je logično. U uslovima onakve agresije i onakve opsade, najmanje što čovjek može učiniti jeste da bude lojalan. Ja sam u ogromnom intenzitetu osjećao svoje obaveze: biti lojalan.

Da je mene neka druga stranka mogla voditi na prve linije i slobodnim teritorijama Bosne, naravno da bih išao i sa njima. O mom odnosu spram stranaka najmjerodavnije je suditi na osnovu tekstova koje sam pisao. Nakon tih tekstova morao sam gledati da me ne sretne ko iz Centrale SDA. Ali zar nije prirodno da oni u onom paklu njeguju i paze, ako hoćete – i u materijalnom smislu, jednog od najboljih živih pisaca, čovjeka koji je ’92. mogao živjeti u troiposobnom stanu u Parizu, imati ogroman novac. Dakle, što se vama učinilo nelogičnim po meni je bilo jedino logično. Po prestanku rata – koji je zapravo prestao tek što je trebao početi, jer ja ne pikam da je rat bio ’92, ’93, ’94, nego kad smo se izjednačili i stvorili uslove da agresija preraste u rat, svijet je rekao da je dosta – dakle, po prestanku rata prestaju i moji kontakti s tom strankom. Ja sam zahvalan toj gospodi što me više ne zovu.

Klice fašizma

KEBO: Vi sad miješate planove i o lojalnosti govorite kao o patriotizmu. Kroz patriotizam izražavamo odnos prema domovini, a kroz lojalnost prema vlasti. Opredijelivši se za lojalnost, Vi ste, i to vam mnogi zamjeraju, prešutjeli bitne rasprave, poput onih o svinjetini i miješanim brakovima. Čak i ovu hajku na Marka Vešovića niste popratili onako kako se od Vas očekivalo.
SIDRAN: Pisao sam o tome i to je strašno odjeknulo. I sada na Internetu postoji tekst u kojem ridam i plačem nad tim što smo uništili populaciju miješanih brakova. Taj je tekst bio izgovoren na Radiju Slobodna Evropa, pa potom objavljen u Slobodnoj Bosni, a onda je završio na Internetu.

U toj stvari niste u pravu. Drugo, o svinjetini sam pisao više puta. Poznato je da ja nisam tako rezolutan u prakticiranju. Čak i pred tim ljudima desi se da uzmem svojom voljom ono što se pred njima ne uzima. E, sada, Marko Vešović je moj prijatelj cio život i bolje bi bilo da on kaže kako gleda na tu moju navodnu šutnju. Ja sam desetinu puta napisao, to je čak bivalo i neukusno, najljepše rečenice o Marku. Čak sam i nekoliko puta ponovio: Marko Vešović je od sebe napravio moralni svetionik. Pa pošto svako zna za naše prijateljstvo, literarno, šahovsko, kućno, to je ponekad izgledalo neukusno. S druge strane, došao sam na Ljiljanovu listu, u staljinizmu bi to bila lista za likvidaciju, jer sam napisao da je Ljiljan opasan.

Sve kazuje da je to opasna novina. Jer ako se neko može odricati takve moralne i književne veličine kakva je Marko Vešović, a oni ne samo da je se odriču nego je i pljuju, vrijeđaju, nipodaštavaju, onda ja samo mogu reći da su oni koji to čine sebi potpisali smrtnu presudu, u političkom i moralnom smislu.
KEBO: Možete li to malo pojasniti?
SIDRAN: O tome se može govoriti dvojako. Prvi aspekt je profesionalni, a dijagnoza glasi da oni loše rade svoj posao. Ponašaju se kao drogirani. Nije lahko iz opanaka odjednom skočiti u komentatora planetarnih zbivanja i povijesnih gibanja. Nije isto vaziti u džamiji i tumačiti planetarna kretanja. U Ljiljanu je polupismenost evidentna, a oni se najviše ljute kad im to kažem. Oni nisu ni obrazovanjem ni pameću dorasli poslu kojim se bave. I ja bih bio budala da odem na ljekarski skup i počnem im vaziti šta valja a šta ne. Ne može Ljiljan modelirati bošnjačkog čovjeka. A oni upravo to žele. Oni kažu: “Bošnjak izgleda ovako i nikako drukčije.” Ko ga vidi drugačije, on je neprijatelj. To je inžinjering u kojeg se niko ne smije upuštati. To je van svake pameti.
KEBO: Pa, Vi ste se zaista potpuno razišli sa SDA.
SIDRAN: Ne radi se o tome. Ja sam uvijek pravio razliku. Ja nikad nisam izjednačavao odgovornost nacionalnih stranaka za ovo što nam se desilo. SDS i HDZ nisu bosanskohercegovačke političke organizacije. U ratu se to zove kvislinzi, u miru – filijala, ispostava. Nedavno sam jednom mladom novinaru iz Italije morao objasniti šta se ovdje desilo. Kažem mu: “Zamislite da je talijanska vlada poslala pare, oružje i oficire u Švajcarsku da tamošnji Talijani podignu pobunu, osnuju svoju SAO ili HAO i krenu da uzmu cijelu Švajcarsku. I da li bi to onda bio građanski, religijski rat ili agresija Italije koja želi da klepi Švajcarsku? U tom smislu SDA je jednaka SDS-u i HDZ-u samo na teoretskoj ravni. U praksi su razlike velike, isto kao i odgovornost. Ali sad je ponovo mir i do izražaja opet dolazi ta koncepcijska podudarnost. Pogrešan je koncept koji čovjeka reducira na nacionalnu osnovu, strašno pogrešan. U svakoj takvoj ideji, na njenom dnu postoji klica fašizma. Ja ne mislim da je rečenica Džemaludina Latića “Sidran ima više zabluda nego dobrih pjesama” fašistička, ali u njoj neosporno klija jedno zrno fašizma.

Izbjegao Ajvatovicu

KEBO: Da li je tačno da je ljubav između Stranke demokratske akcije i Vas prestala onog trenutka kad ste p’jani došli na priredbu koja je organizovana za jednu armijsku jedinicu u kojoj je religijski element prisutniji nego u ostatku vojske?
SIDRAN: Ima tu nešto.
KEBO: Šta?
SIDRAN: Došao sam u taj grad, mislim da je riječ o Zenici, potpuno pijan, ali ljudi su bili pametni pa niko me nije ni prozvao. Oni su zaista divni.

Nije bilo nikakve svađe. I poslije su me ponovo zvali, čak i na Ajvatovicu, gdje nisam mogao otići jer sam već imao dogovorene poslove u Parizu. I drago mi je što sam se izvukao na takav način, jer ne mislim da je dobro to preveliko ljubljenje između onoga što je religijsko i onoga što je kulturno-prosvjetno.
KEBO: Dok je bilo opsjednuto, Sarajevo je bilo poprište nevjerovatne količine tračeva. Jedan od spektakularnijih je onaj o fetvi kojom vam navodno reisul-ulema dr. Mustafa efendija Cerić dozvolio da pijete.
SIDRAN: Morao bih imati fetvu da o tome mogu pričati. Nadam se da se reis hadži Mustafa neće ljutiti. Ja ne znam rituale davanja i primanja fetve. Ako je to jasno izgovorena rečenica pred svjedocima, u samom officeu koji se zove rijaset, onda to nije trač, već istina. I o istinama se trača. Bio sam u rijasetu i nisam bio sam. Razgovaralo se o ljudskim porocima i u tom kontekstu ja sam dobio odobrenje. Ali je do trača moglo doći zbog nečeg drugog. Dva svjedoka su bila prisutna, obojica javne ličnosti, i nisu shvatili dodatnu rečenicu kako treba. Dodatna rečenica je bila: “… ali pod uslovom da ne širiš.” Jedan je shvatio da ne treba širiti informaciju da sam dobio fetvu. A onaj drugi svjedok i ja smo shvatili, i mislim da je to ispravno, da ne širim tu pojavu. Dakle da ne radim na tome da mladi svijet pije. Nikad mi ne bi palo na pamet da ponudim piće kome to ne spada. Prihvatio sam to kao kompliment i obavezu.
KEBO: I tako su Bošnjci ponovo na raskrižju, ovaj put između džamije i kafane?
SIDRAN: Za mene je genijalan odgovor, mada ne znam da li bi ga on danas rekao, ono što je general Mehmed Alagić izjavio: “Krajišniku, i kad je najpijaniji, ne diraj u džamiju”. To je nešto što meni pričinjava radost, da jedan takav Bošnjak iz Krajine iznađe fenomenalan kompromis i još taj kompromis formuliše na duhovit način.
KEBO: Šta danas najviše zamjerate Stranci demokratske akcije?
SIDRAN: Principijelno, riječ je o konceptu koji je neprihvatljiv. Koliko god oni najavljivali radikalne zaokrete, to jeste nacionalna partija sa veoma jakom primjesom vjerskog. Neprihvatljiv mi je bio slogan “U svojoj vjeri, na svojoj zemlji”. Kada sam ga vidio, bio sam tužan. To je apsolutno neprimjereno onima koji za sebe tvrde da spašavaju cjelovitu, multietničku Bosnu. Naši ljudi koji žive vani revnosno ispunjavaju vjerske obaveze i misle da su time obavili svoj dug prema Bosni. Ta supstitucija je nedopustiva.

Postoji nešto što je od ovog svijeta. A od ovog svijeta je dati doprinos za odbranu Bosne. Biti revnosan vjernik i vjerovati ili nevjerovati uopšte, to je pitanje odnosa prema Apsolutu. A biti Bošnjak je pitanje odnosa prema zemlji. Vani sam vidio koliko se to na terenu našim ljudima pobrkalo.

Alija o planeti, Radovan o pilićima

KEBO: Lani ste uradili seriju intervjua sa vodećim bošnjačkim političarima. Možete li nam opisati atmosferu u kojoj su ti razgovori vođen?
SIDRAN: Ja sam vrlo brzo shvatio da nisam za tog posla, jer nemam talenat suprotstavljanja. Ne znam prekinuti čovjeka i kazati mu “stanite malo, nije tako, onda ste govorili drukčije”. U mojoj naravi je pomirljivost, blagost, a u ovom poslu takva narav je neupotrebljiva. Neka ne bude ružno shvaćeno, meni se najviše sviđa kad Pećanin s nekim razgovara i svako mu pitanje nije novo pitanje nego ulaz u kost: “Nije vam tačno to što ste rekli, nego je to tako i tako”. I kad bih imao takva znanja, moja priroda mi ne bi dozvolila da tako razgovaram. Ja mogu biti oštar, principijelan i dosljedan noću, dok zuji tišina, dok zuji moj kompjuter, a u praksi sam mehak. Volim harmoniju.
KEBO: Dobro, a šta je sa sagovornicima? Ko je ostavio najbolji utisak?
SIDRAN: Ja ću vam bez imalo zazora kazivati da sam oduševljen prirodom, karakterom Alije Izetbegovića. Meni su 52 godine, a ne znam da sam ikad sreo takvog čovjeka. Ja sam tužan što je njega povijesno zapala uloga političara.

On je za mene tuga ogromna. S jedne strane on, s druge zvijeri. On je čovjek. On razmišlja o planeti, o sudbini Kosmosa, a Radovan o pilićima, o lovi. Izuzetan je i profesor Muhamed Filipović. Bit će mi žao ako on ode sa ovog svijeta, a ne kaže sve ono što zna i što treba da kaže…
KEBO: Profesor kaže da će živjeti 120 godina, jer mu taman toliko treba da ispravi ono što su ovi pokvarili…
SIDRAN: Svaki put sam radostan kada mogu sjediti sa profesorom Filipovićem i slušati sve šta je on doživljavao i šta pamti, koga je sretao, šta je pročitao. To uvijek smatram dobitkom.
KEBO: Kakav je utisak na Vas ostavio Haris Silajdžić?
SIDRAN: Ja njega znam iz jedne, i za mene i za njega, lijepe situacije kada mi je od svojih para kupio bocu viskija, a sjedili smo na zadnjem sjedištu auta kojeg je vozio današnji reis, tadašnji glavni imam zagrebačke džamije.U Novskoj mi je to kupio. Fino je izašao i kupio. I to je nešto što je meni bilo argument svih potonjih godina, jer ovo je bilo prije rata. Dakle, to je bio argument da branim Harisa od optužbi da je vjerska linija.

KEBO: Ko je za Vas najperspektivniji bosanski ili, ako hoćete, bošnjački političar?
SIDRAN: Navijam za Zlatka Lagumdžiju, ali će istorija napraviti nekoga ko je sada apsolutno nepoznat. Često su me pitali za koga sam, za Aliju ili Harisa? Ja sam odgovarao da je najvažnije ustanoviti sistem koji neće tako drastično zavisiti od personalnih rješenja, nego će država zavisiti od tog sistema, počivati na njemu. Mi danas nemamo sistema ni u čemu.

Adrenalin i poslije njega

KEBO: “Ima li iko da mu nije valjo naš predsjednik Aljo?” Šta danas mislite o tom svom stihu?
SIDRAN: U to doba ja sam stanovao u Holliday Innu gdje sam zajedno sa Kenovićem radio dokumentarni film o hotelu. Mislim da je to bio decembar Jedne večeri je F.K. “Sarajevo” organizovao spektakularnu priredbu i koktel, mislim povodom smrti Haseta Ferhatovića. Ja sam tu pjesmu pročitao sa salvete na kojoj sam je tog časa zapisao. Od radosti sam je napisao, od radosti što sam sišavši u salu vidio da su sve najbolje Sarajlije ostale u Sarajevu. Tu je bilo jedno 400 ljudi i neshvatljiva atmosfera. Kada sam tu pjesmu govorio, ljudi su htjeli da me nose na rukama. Adrenalin kod svakoga do maksimuma pojačan. I nipošto mi ne pada na um danas, kad su svima adrenalini došli na normalu, da skidam iz svoje literarne biografije takvu pjesmu. Ima nešto što je, da ne ulazimo u književnost, dokument o trenutku.

Ta pjesma je u knjizi. Ljudi koji grde knjigu i tvrde da imaju tri-četiri pjesme dobre, a da je ostalo smeće, ne znaju da sam ja smeće izostavio. Bilo je svega. Imao sam napisanu pjesmu za rođendan sekretarice od Talijana. Rasema se zvala. Njoj je to krasno. Ja nakanto “Rasemi, za taj i taj rođendan”. To sam sklonio, nema u knjizi. A fina pjesmica.
KEBO: Koja Vam je najbolja dnevna novina u Sarajevu?
SIDRAN: Ni jedna mi ne valja. Čitam ih po navici, iz ljubavi. Prvo pročitam Oslobođenje, pa Večernje. Meni sve tri na vrata dođu. To je jedan ritual. A Avaz na kraju čitam jer ću u njemu pročitati ono što u ostalim nisam. To ne znači da je Avaz bolji, nego samo da je privilegovan jer je u najbližoj vezi s vlašću. Svakoj sekretarici dođe 10 do 12 Avaza.
KEBO: Pretpostavljam da osim novinske pratite i književnu produkciju…
SIDRAN: Ne mogu kazati da imam uvid u sve, ali za ono u šta imam mogu reći da je razlog da svi budemo zadovoljni. Čak i oduševljeni. I tu se opet vraćam na onu priču o religijskom apsolutu. Krug se zatvara. Za vrijeme rata, dok sam išao na liniju da obiđem svog brata, u jednoj kući sam upoznao pjesnika Damira Uzunovića. Nikad čuo, nikad vidio, a sjajan pjesnik. Napravio sam reportažu o njemu. Nisam mogao pročitati sve što su mladi pisci, pjesnici, novinari napravili u ovih pet godina, ali što god sam pročitao, pogotovo u poeziji, to je nevjerovatan kvalitet. Pamtim imena. Kad pročitam nešto vrijedno, upamtim ime, nazivam, trčim, pitam ko je, šta je. Ima neki Nihad Hasanović, kakvu poeziju piše – to je nevjerovatno. To je, opet moram kazati, čista metafizika. Drugačije ne mogu objasniti nego da je energija mrtvih ostala na ovom svijetu i ušla u duše živih i to ovih najživljih, mladih ljudi, tako da je taj kvalitet strahovit. Kako prežaliti Karima Zaimovića?

Zahvaljujem se vama kao redakciji što njegujete uspomenu i ne date da to bude svirepo zaboravljeno. Tek sam nedavno na jednom putovanju upoznao oca njegovog. Inače, pozdravljali smo se godinama uljudno. Meho Zaimović ima savršen smisao za humor, ima muzičko osjećanje. Ja kad razmišljam o nekome, svejedno da li je on inžinjer ili ne znam šta, samo gledam ima li talenta. Ne mora znati pjevati, ali mora osjećati muziku. Bio sam radostan da je u Mehe to tako dobro i onda mi je bio jasan rano sazreli talent Karima Zaimovića.
KEBO: Nedavno je u štampi objavljeno da za Hollywood pišete scenario za koji ćete dobiti 90.000 dolara.
SIDRAN: S Amerikancima sam potpisao ugovor u Parizu šestog jula. Cifre nisu takve niti oni plaćaju na takav način. Ugovor je napravljen tako da ima četiri-pet faza. U svakoj fazi ja dobivam nadoknadu, ali ako im se tekst ne svidi, oni prekidaju posao i ništa od ugovora. To jeste za naše uslove veliki novac, 40.000 ili 60.000 dolara, ali ne smije se zaboraviti da bilo koji od naših mahera s neuporedivo manje talenta, znanja, obrazovanja, a pogotovo rada, uzima stotine hiljada dolara samo po jednom šleperu. A oni ne bodu oči, nego ovi javni ljudi koji zaista žive od svog dara. Smiješno je govoriti o novcima na taj način. Niti sam ja gladan para.

KEBO: Suprotno onome što ste sad rekli, vlada mišljenje da imate veličanstven njuh za novac, odnosno za ljude i institucije koje imaju novac.
SIDRAN: Pa, to svako zna… Nisam ja mogao otići u ratu Gradimiru Gojeru i reći: “Daj mi dvije hiljade maraka, hoću mamu da pošaljem u Njemačku.” Nemam drugog načina, a moram joj dati nešto da nosi. Je li mogao dati Gojer? Nije! Je li mogao dati Timur (Timur Numić, direktor Centrale Stranke demokratske akcije – op. O.K.)? Jeste. A nisam njemu ni išao. Išao sam da ti ne kažem gdje. Zato mi je važno da s ovim filmom napravim ozbiljan posao kako bih mogao biti miran godinu dana. Od književnosti se ne može živjeti. Ja za književno veče dobijem sto maraka.

Tražio sam Golootočane

KEBO: Prije ovog razgovora rekli ste mi da izbjegavate javne skupove, da se sve više povlačite u samoću, jer vam susreti s ljudima sve teže padaju.
SIDRAN: Nedavno je u Zagrebu umrla supruga našeg prijatelja Nenada Radanovića. Cio rat je herojski provela u Sarajevu, zajedno sa mnom u Koševskom parku brala šiblje, a po prestanku rata trefi se odmah rak gušterače, pa želim da kažem rečenicu koju je izgovorio njen ljekar u Zagrebu: “Mozak zaboravlja, ali tijelo pamti”. To je potpuno tačno i niko nije izuzet, ni ja. I ne smatram sebe zdravim. Prije rata sam pamtio svaki telefonski broj kojeg sam ikada u životu okrenuo. Jednom ga okrenem i ja ga upamtim. Danas ne pamtim ni ono što upravo okrećem. Sve više počinjem razumijevati IB-ovce. To je jedan od trajnih motiva mog života, tako mi je otac stradao. Trudio sam se nakon očeve smrti, prije 32 godine, da što više Golootočana upoznam. I koga god da sam upoznao, neće da pisne. Neće da razgovaraju. Pretvorili su se u solo drinkere, mizantrope. Radi se o tome da je tragedija koju su preživjeli neprepričljiva. Njih ne može razumjeti niko osim njih samih. Dakle, i ovo kod mene je takva bolest. Ne smijem sebi laskati. Nisam sretan kad iz kuće moram izaći. Skoro da više i ne izlazim. Ne mogu, nemam snage. Ako moram izići, odmah me spopadnu bolesti.
KEBO: Vidio sam Vas kako s jedne izložbe bježite poslije pet minuta.
SIDRAN: Ne mogu više. Mene mnoštvo ugrožava. Neko se u mnoštvu osjeća bolje i sigurnije, a meni je mnoštvo kazna. Što samlji, to jači.
KEBO: Šta sa ove, makar i minimalne, vremenske distance mislite o filmu Savršeni krug?
SIDRAN: Meni ne treba distanca, meni trebaju četiri gledanja. Mislim da je film genijalan. Miran je, a nema kriznih trenutaka, nema dosade. Sjediš, gledaš film i ni jednom ti nije dosadno.
KEBO: Koji je Vaš najbolji film?
SIDRAN: Ja bih volio da ga još nisam stvorio.
KEBO: Imate li danas reći išta novo o Emiru Kusturici?
SIDRAN: Sanjao sam ga jutros. Kao, mi se vozimo motorom. On vozi. Pičimo kroz Sarajevo, a ja mu kažem: “De malo uspori.”

ALKOHOL JE ŠTAKA

KEBO: Alkohol je ovdje u jednom trenutku bio prvorazredna politička  i ideološka činjenica. Ljudi su se svrstavali u ekstremno suprotstavljene tabore.
SIDRAN: Ne bih hvalio alkohol. Ne mogu napisati ni slova pod pićem, čak ni kad mislim o tome kako ću se sutra napiti. Meni je za pisanje potrebna apsolutna čistota tijela i duše… Meni je pisanje obred, religijski čin… Nikad nisam u prljavim gaćama sjeo da pišem. Zato se ljutim na ove iz Vodovoda, jer pišem noću i ne mogu da obavim ovaj svoj ritual…
KEBO: Vaš osobni abdest?
SIDRAN: Tačno tako. Ne možeš nečist prilaziti svetom poslu. Tako da ja nisam nikakav propagator, niti mi se ikad u alkoholu dogodilo išta dobro za pisanje. Niti šta pišem niti šta smišljam. Evo dokaza: bio sam se podnapio, ostao sam, a ne umijem piti sam. E, šta ću sad? Uzmem tefter i pišem poeziju. Kroz glavu sve ide nevjerovatno dobro. Četrnaest stranica ispisao i sam sebi govorim: “Vidi, što je to genijalno.” Čak govorim: “Avdo, od sada trebaš piti kad pišeš.” Probudim se ujutro i pogledam, sve kretensko, sve idiotsko, sve same gluposti… Dakle, to ne ide.
KEBO: U čemu je onda magija alkohola? Mnogo ljudi, u koje i Vi spadate, ne mogu bez njega.
SIDRAN: Alkohol je štaka koju uzmeš kada ti treba da prođeš kroz neku situaciju. I na tome njemu treba reći hvala. Zato ga je, valjda, Bog i dao. Da Bog nije htio, onda ga ne bi ni dao i niko ne bi pio. Prije dvadeset godina napisao sam parafrazu Arhimedovog zakona: “Svaka ljudska nesreća potopljena u alkohol prividno gubi od svoje težine onoliko koliko teži potisnuta bol.”
KEBO: S kim ste najbolje pili u životu?
SIDRAN: Ivan Kordić je moj brat. On je gospodin, on uzima piće, a ne ono njega.
KEBO: A Stevan Tontić? I on Vam je nekad bio brat?
SIDRAN: Danas mu je teško u Berlinu. Kaže mi kako se hrve sa alkoholom.

DANI 59, septembar/rujan 1997.