Napisao: Emir Imamović
“Filozofija možda nije riječ koja bi se svidjela Sidranu, ali on je vrlo ponosan na svoju mudrost, a mudrost koja podrazumijeva izvjesnu, makar i necjelovitu, makar i sasvim rasparčanu sliku svijeta jeste filozofija… Sidranova filozofija je, razumljivo, po svojoj prirodi umjetnička, više postavlja pitanja nego što daje odgovore, ali veličina jednog mišljenja je u njegovoj prodornosti, a ne u spremnosti da daje gotova rješenja, recepti sigurno nisu dio Sidranove prirode i poetike…
Službeni put
Kod Sidrana nema šema, nepoštovanja, predodređenih ideja, sve je, kao i život sam, kretanje, treperenje, pokrivanje jedne stvari drugom, iz kojeg se zaključci eventualno mogu izvlačiti, ali se ne mogu nametati. Ljudski život nije zabava, nego je službeni put po tome što ima kraj, a kraj je po logici stvari i cilj – nešto prema čemu se ide makar i protiv svoje volje, ali prije kraja u njemu ima mjesta za najraznovrsnije stvari, pa i za sreću i zadovoljstvo”, piše u predgovoru Tvrtka Kulenovića za knjigu filmskih scenarija objavljenu u Izabranim djelima Abdulaha Sidrana, koje je prije nekoliko godina izdao Bosnia Ars iz Tuzle.
Abdulah Sidran je, kako je Kulenović kazao, a Avdo to, što je i priznao, jedva preživio, najveći živi pjesnik Bosne. Što je, naravno, tačno, ali i ne znači kako skoro jednako ili jednako velikih pjesnika nema još. “Sasvim je moguće da istoga trenutka u istome gradu živi 10 najboljih pjesnika tog jezika. Kako je to moguće? Moguće je, jer su pjesnici neuporedivi.” Tako je govorio Sidran.
Najveći i najbolji
Umjetnost nije sport i nema jasnih parametara po kojima se može odrediti ko je od koga i koliko bolji. Tek u određenim slučajevima, kada jedan autor ima djela oko čijeg kvaliteta postoji jedinstveno mišljenje, i kada, što je važnije, nema ni približno sličnih radova, e tek tada se za nekoga može kazati da je najveći i najbolji, a da se ni onaj što kazuje, ni onaj o kome se govori ne moraju ograđivati. Abdulah Sidran je, dakle, najveći ili najbolji, ili kako god, scenarista kojeg je ova zemlja imala i ima! Eto, pjesnici su neuporedivi, ali su tekstualni predlošci za filmove itekako uporedivi. Čak i kada se čitaju u takozvanim radnim verzijama. Ne, nije ovdje riječ o remek-djelima (Sjećaš li se Doli Bel i Otac na službenom putu), niti o Kuduzu, Ovo malo duše, Prazniku u Sarajevu… koji jesu mogli biti bolji filmovi, ali bolje scenarije nisu mogli imati, nego o jednom tekstu koji nikada nismo vidjeli u kinu, a kako stvari stoje, i nećemo.
Vrline i mane
Dakle, među Sidranovim Izabranim djelima, u knjizi filmskih scenarija je i Prvi put s ocem na izbore. Očito nezavršen scenarij u, što bi se reklo, nekoj od prvih ruku. Valja ovdje reći i da, općenito, filmski scenariji ne pružaju i ne trebaju pružati čitateljski užitak. Njima je suđeno da, uz režiju i glumu, pruže užitak gledanja. Prvi put s ocem na izbore je po mnogo čemu izuzetak. Kao što je i Sidran, sa svim svojim vrlinama i manama, izuzetak na ovdašnjoj javnoj sceni.
“Uglavnom, jutarnja toaleta na avlijskoj česmi, steranje opranog veša na kratko uže, skidanje ‘istog’, što kažu i naši najpismeniji ljudi”, jedna je od didaskalija u scenariju, inače punom briljantnih replika i nevjerovatnih opisa i, recimo tako, dopisa s nekim ko bi trebao od teksta praviti film. Na “papiru” Sidran ostavlja jednako i upute i objašnjenja i opravdanja (“Sve scene sa ‘preferansom’ – a biće još barem dvije – moraćemo pisati iznova, uz pomoć znalaca te kartaške igre, jer ja znam samo termine, o značenjima nemam pojma. Hvala Bogu.”), ne skrivajući da, ma koliko bio siguran u karakterizaciju, nije načisto treba li, i u kojoj mjeri, likove “emotivno otvarati”: “Završno tuširanje suđa u kadi. Da li je, u kadu, kanula koja njegova suza?”
Vino i rakija
Abdulah Sidran je od onih pisaca koji prave literaturu i kada rješavaju ukrštene riječi. Vidljivo je to upravo iz ovog scenarija. Ne mora se, nije čak ni poželjno, u takvoj formi literarizirati. No, pjesnik, pisac i scenarista ne mogu jedni bez drugih u Avdi, pa njegovi opisi neba u kojem se Zita ogleda, Vahidinog staklenog oka, šlafruka i Sarajeva iz doba kada su u njemu bile dvije svima znane javne kuće i kada je kurvaluk bio posao, a ne politički program, ne bi škodili dobrom romanu, već bi ga činili još boljim.
Sidranovi tekstovi su, što je čudno, ali objašnjivo, kao dobra rakija, ali i kao dobro vino. Dobra rakija, zna ko je pio, ne para grlo, nego grije iz stomaka, iz onog dijela koji se ili grči ili “igra” u ritmu emocija. U isto vrijeme su – ovo je poređenje, makar i čudno, a nikako “uputstvo za upotrebu” – kao ono vino iza kojeg u ustima dugo ostaje aroma i gorčina koja nekako godi, pa je šteta saprati je ili nečim drugim kvariti. Nego je treba polako održavati, što je duže moguće.
Abdulah Sidran rođen je drugog oktobra 1944. godine u Sarajevu. Živi u Goraždu i Sarajevu, nad kojim, kada ga nema, kako kaže prevodilac Avdine pjesme Zašto tone Venecija, lebdi njegov duh. Ovdje i tamo, tamo i ovdje, Sidran živi od pisanja. Kao i uvijek. “A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo ‘zafrkana’: da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao: ‘Hoćete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?’ – mi bismo mu sto hiljada puta rekli: ‘Da, mi hoćemo da pišemo!’ A da smo – daj il ne daj, Bože – znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da nijedna rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili?”, pitao je Sidran jednom Darija Džamonju Pisca. I u njegovo ime odgovorio: “Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi reko: ‘Neka košta šta košta!’.”
Ko će znati je li, govoreći o drugom, Avdo govorio i o sebi? Bezbeli da jeste…
