Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Milomir Kovačević Strašni
Za neke je bila prva dama hrvatske književnosti u bivšoj državi, za neke najcjenjenija hrvatska autorica u inostranstvu, za nekog je književnica najpoznatija po romanu Štefica Cvek u raljama života, koji je doživio ekranizaciju i na velikom platnu, ali svi se slažu da je Dubravka Ugrešić, koja nas je napustila prošlog marta u 73. godini života, bila izvanredna književnica, a ništa manje i autorica eseja i prevoditeljica. Završila je komparativnu i rusku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, potom je skoro dvije decenije radila na Institutu za teoriju književnosti, a početkom 90-ih napustila je Hrvatsku iz političkih razloga. Danas živi u Amsterdamu, povremeno predaje na evropskim i američkim univerzitetima, usto je saradnica evopskih novina i časopisa. Njen književni opus čine djela kao što su Poza za prozu, Nova ruska proza, Forsiranje romana reke, Američki fikcionar, Ministarstvo boli, Baba Jaga je snijela jaje, Europa u sepiji, a najnovija Lisica dobila je više inostranih izdanja. Sa tom knjigom, uz brojne domaće i inostrane nagrade, Dubravka Ugrešić je ove godine postala jedanaesta dobitnica književne nagrade T-portala. Izdavačka kuća Buybook objavila je Lisicu za bh. tržište, a njena autorica bila je i najznačajnija gošća i učesnica trećeg Internacionalnog festivala književnosti Bookstan održanog u Sarajevu u ljeto 2018. Kad smo i razgovarali s njom. U znak sjećanja na Dubravku objavljujemo ovaj intervju.
Da li ste sada doputovali iz Amsterdama, u kojem živite?
– Ne, došla sam iz Zagreba. U zadnje vrijeme svraćam sve češće zato što tu imam brata i njegovo dvoje djece, i zato što mi se čini da sam im potrebna.
Ima li u tome pomalo i nostalgije?
– Ne, lagala bih kad bih to rekla. Ono što vas vuče natrag je familija. To je pitanje kulture. Mi smo tako odgajani, pa imamo te impulse. To nije tako vani. Naravno, svima je važna familija, ali nije to bolesna vezanost za porodicu. A mi imamo djecu koja žive s roditeljima bez problema jer nema drugih mogućnosti, što je vani apsolutno nezamislivo.
Davno ste prekoračili granice zemlje zbog neslaganja s politikom devedesetih…
– Svako ko je živio u Jugoslaviji naučio je da postoje granice, različite kulturne zone, religije, jezici, to je iskustvo koje se ne može izbrisati. I dan-danas ne mogu vjerovati u to što se desilo. Prvi pojam granice dobila sam na terenu bivše Jugoslavije kada sam odjedanput morala pokazati pasoš da bih prešla slovensku granicu i došla prijateljima u Ljubljani.
Nakon svih godina, smatrate li se građaninom svijeta?
– Putovanja i život u drugim zemljama nisu mi toliko začudni ni teški, jer sam shvatila da u životu ne komunicirate sa cijelim svijetom, već sa ljudima koje volite i koji su vam bliski. Moja porodica bila je književna porodica, a takva porodica je internacionalna, nikad nacionalna, jer kad se uhvatite Marcela Prousta i počnete ga čitati, a kod mene je to bilo veoma rano, tada shvaćate da je vaša porodica cijeli svijet. Što se tiče granica, književnost je za mene imala ogromnu edukativnu ulogu.
Ko je u porodici Ugrešić zaslužan za vašu ljubav prema književnosti?
– Moja mama Elisaveta. Ona je bila velika čitateljica, sve što se pojavilo na tržištu poslije Drugog svjetskog rata, ona je kupovala, čitala. Moja prva fascinacija u djetinjstvu bile su knjige. Postojalo je vrijeme kad sam čitala mamine knjige, a onda sam počela stvarati svoje. U ono vrijeme, za koje je govorila da je vrijeme bez igračaka, moja mama me vukla u kino kad sam imala dvije-tri godine i sjećam se da je Bal na vodi, sa Esther Williams, bio prvi film koji sam gledala.
Jeste li u prilici da pratite regionalnu književnu scenu?
– Veoma malo. Ono za što stalno plediram su žene: treba ih nasilno uvesti u književnost. Drago mi je što vidim da kod vas ima sve više žena; nešto je bolja situacija u Hrvatskoj, ali žene opet nemaju kulturnu moć, one su još uvijek neke operativke, urednice, arhivarke, prevoditeljice, a puno manje spisateljice. Muškarci mogu biti odlični, oni su tu glavni. Nemam ništa protiv i želim da čitam članke Ivančića i Dežulovića, ali imam u glavi kalkulator pa vidim da nema drugarica.
Hoće li biti netaktično ako kažem da muškarci nisi krivi što su u svakoj sferi stvaranja dominantniji u odnosu na žene?
– Žene povijesno nisu bile na vlasti, one nisu razvile te instinkte, ništa nisu razvile, one se okreću jedna protiv druge. Žene su rivalke, pritom nisu osvijestile to rivalstvo; trebale bi se učiti solidarnosti, koje kod nas, bez obzira na feminističke pokrete, nema. Ti pokreti bili su slabi, parcijalni, nikad jedan jak program koji bi se realizirao.
Da li u tom kontekstu tumačite i NIN-ovu godišnju nagradu za roman, koju ste dobili 1988. godine, budući da ste bili prva žena laureat u istoriji te nagrade?
– Sramotno je da vam čestitaju i da vam kažu da ste prva žena koja je dobila tu nagradu, umjesto da kažu da je sramotno što su čekali toliko godina da bi nagradu dali i nekoj ženi. Moram reći da NIN-ovu nikad nisam primila, jer sam u to vrijeme bila u Americi. Telefon mi je zvonio intenzivno, nisam znala šta se dešava, svi mi čestitaju… Bilo je to lijepo, fantastično.
Vaša Lisica govori o ženama i muškarcima, o feminizmu, usamljenosti… Je li ljubav protjerana iz književnosti?
– Naša kultura nije takva u kojoj se ljubav izražava, u svakodnevnici rijetko koristimo riječ ljubav. Moji roditelji su me obožavali, ali mi to nikad nisu rekli. Jednom kad me moja mama pratila na put, kroz staklo mi je rekla I love you; nije nikad rekla volim te. Mogla bih napisati roman a da nijednom ne pomenem riječ ljubav. Ljubav koju poznajemo iz romana ne postoji danas u stvarnosti; danas postoji bezbroj vrsta ljubavi i to više nije kao nekad: žena i muškarac i čekamo hepiend.
Koje pisce vi čitate?
– To su pisci ruske avangarde, koja je za mene bila formativna. Mogu beskrajno dugo i stalno da čitam Isaka Babelja, smatram da je to vrhunac, a onda mogu čitati i razne pisce.
Kakav je status književnosti sada?
– Mislim da mi nismo zaslužili književnost, kod nas nema književnog i kulturnog kontinuiteta, mi sve rušimo, zaboravljamo pisce, spaljujemo biblioteke. Festival Bookstan je pravi poklon, svi su puni entuzijazma, fantastični su i gosti i pisci, program je divan i to kako se sve prati u medijima. Ovo je važno što govorim, jer kod nas je kultura incident, Andrić je incident, on nije rezolutan. Krleža je incident, on je meteor koji je pao s neba, on nije rezolutan. Kod nas kultura ima isključivo, kad se to hoće vlastima, simboličnu funkciju.
Kako se opstaje zahvaljujući književnom radu?
– Ja, freelancer, nemam penziju, nemam prihode, moram stalno da pišem, da nešto radim. Čitala sam nedavno statistiku u Americi: od sume koja se daje autorima svih knjiga, ispada da 10% odlazi svima, a ostatak dvojici-trojici. Koja je to vrsta podjele, kako izdavači imaju više para od pisaca, zašto jedan debitant autor za kojeg se uopće ne zna hoće li prodati knjigu dobije milion funti, a jedan cijenjeni pisac Salman Rushdie ne, ili nobelovac Josif Brodski, kojeg sam srela i koji je drhtao jer je mislio da mu pjesma ne valja.
Uprkos svemu, šta vam je donijelo životno doba u kome ste sada?
– Volim ovo životno doba, donijelo mi je mudrost, ljepotu duše, mladost duha. Imam život koji me tjera da budem mlada, taj lifestyle čine i putovanja, dobijam informacije na mjestima koje obilazim i to mi je uzbudljivo. Taj dio čini me mladom, ali tijelo me vuče maserima i ljekovitim bazenima – zovu me i idem tamo i kad mislim da ne mogu.
