Napisala Mersiha Drinjaković
Snimila Imrana Kapetanović
Zašto tekst o ovome pišem danas kad sam u utorak navečer stajala na Titovoj ulici? I zajedno sa aktivistima koje je okupio Feministički antimilitaristički kolektiv, čitala imena djece ubijene u Gazi. Zato što nisam znala šta da napišem. Zato što, prvi put, nisam imala riječi. Nisam mogla otpočeti rečenicu niti je znala formulisati…
Kad u rukama držite snop papira na kojem je nepregledni niz imena i na kraju u zagradi stoji 0 (jer neka od te ubijene djece nisu imala ni punu godinu života) onda stvarno ne možete odgovoriti novinarskom zadatku. On podrazumijeva da prenesete informaciju o nečemu što se dogodilo, ali ja je nisam znala prenijeti. Ni sad ne znam kako da opišem osjećaj kad stojite i učestvujete u nečemu što je zamišljeno kao aktivistički performans čitanja imena ubijene djece naglas (praćeno transparentima koje držimo u rukama – da ljudi koji prolaze pored nas znaju šta mi to radimo i zašto).
Kako zvuči ime ubijenog djeteta?
U ponedjeljak, noć prije našeg čitanja, palestinsko ministarstvo zdravstva objavilo je da je više od 12.300 palestinske djece i 8. 400 žena dosad ubijeno u izraelskim napadima na Palestinu. Brojka je sama po sebi užasna, zastrašujuća, ostavlja vas poraženim, ponajviše jer kao da ta informacija prolazi pored nas ni ne okrznuvši nas. Tako mi se ponekad čini. I onda dobijete odštampana imena te djece. I pokušavate da pravilno izgovorite sve što piše, svako ime vam se ureže u pamćenje dok nespretno sričete slova, njihove nazive. Misleći i nadajući se da je to najbliže onome kako su ih zvali majka ili otac, braća ili sestre.
Sve te Ahmede, Adame, Abdulahe, Muhamede, Ajle, Celine, Elle, Fatime, Omare, Ibrahime, Iman, Hamze, Hasane… Sve njih dok čitate imena i gutate knedle, pokušavate zamisliti. Sa njihovim velikim očima, širokim osmijesima, kosom koja je stvorena da se miluje, a ne zamotava u ćefine… Ne u toj dobi, ne njih tako male i nimalo navikle na radost života. Ne znam ni sad da li ove rečenice nešto znače. Meni je bilo važno da stojim, rame uz rame sa aktivistima, da mislim kako je bitno stajati tu, izgovarati imena koja nekome tamo znače cijeli život, a više ih ne mogu dozvati. Ne na ovom svijetu.
