Vjerovatno svaka generacija ljudi učestvuje ili svjedoči događaju ili vremenu nakon kojeg do kraja života preispituju vlastitu ulogu ili svoj odnos prema njima.
Da su se antifašisti, humani i hrabri ljudi u Drugom svjetskom ratu prema nacizmu odnosili na način na koji se odnose prema višedecenijskim izraelskim zločinima i teroru nad Palestincima, holokaust nad Jevrejima je mogao trajati još godinama: čovječanstvo bi svoju savjest zbog postojanja Aušvica, Jasenovca i drugih koncentracionih logora umirivalo izvještajima o kamionima hrane koji se dopremaju u nacističke tvornice smrti, kao što danas iz administracije američkog predsjednika Joea Bidena slavodobitno objavljuju da su osigurali ulazak 40 kamiona hrane u Gazu, uz desetine hiljada tona bombi kojima svakodnevno izraelski avioni bombarduju civile u jednom od najgušće naseljenih regiona na planeti.
Kako shvatiti, a tek kako vjerovati izraelskim tvrdnjama da njihov cilj nije uništenje i protjerivanje palestinskog naroda sa svoje vjekovne zemlje, već samo zločinačkog Hamasa? Istovremeno, Izrael pod krinkom rata protiv odvratne terorističke organizacije vrši monstruozne zločine bombardovanjem palestinske djece, žena, staraca, nemoćnih civila, kako u njihovim kućama tako i u izbjegličkim centrima u dijelu Gaze u koje ih je ultimativno uputio, te na graničnom prelazu sa Egiptom? Čime objasniti činjenicu da je do sada već više stotina Palestinaca ubijeno, a na hiljade ranjeno u zločinima izraelske vojske i jevrejskih naseljenika na okupiranoj Zapadnoj Obali, gdje nema Hamasa? Kako gledati na izraelske tvrdnje da prihvataju stvaranje palestinske države ako su uspješno godinama jačali Hamas podrivajući Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) i njegovog lidera Jasera Arafata?
Nije li upravo premijer Izraela Benjamin Netanyahu još u martu 2019. godine izjavio: “Svako ko želi da osujeti uspostavljanje palestinske države mora podržati jačanje Hamasa i prebacivanje novca Hamasu!”. Nije li izraelski ministar odbrane Yoav Galant u najavi odmazde nad civilima u Gazi nakon terorističkog napada Hamasa rekao: “Naredio sam kompletnu opsadu Gaze. Nema struje, nema hrane, nema goriva, nema vode! Sve je zatvoreno! Borimo se protiv ljudskih životinja!”. Nije li u obraćanju naciji izraelski premijer Benjamin Netanyahu kao opravdanje zločina ponudio Bibliju (treći stih petog poglavlja Samuelove knjige): “Moraš zapamtiti šta ti je Amalek učinio – kaže naša sveta Biblija: sada idi i udari Amaleka, potpuno uništi sve što imaju i nemoj ih poštedjeti; ali ubijte i muškarca i ženu, dojenče, vola i ovcu, devu i magarca”. Ne uklapa li se ovo u izjavu medijima izraelskog predsjednika Isaaca Herzoga: “Nema nevinih građana u pojasu Gaze!”
Lažne optužbe za antisemitizam
Uspješnije od svog razornog oružja, Izrael je godinama uspješno razvijao strategiju odbrane od iznošenja dokaza za teror i apartheid koji decenijama sprovodi nad Palestincima u njihovoj okupiranoj državi. Radi se o krajnje neprijatnim optužbama za antisemitizam, koje izraelske vlade i mnoge jevrejske organizacije sipaju izdašnije nego što to čine izraelski avioni koji već sedmicama bombarduju nezaštićene, goloruke palestinske civile. Žrtve neselektivnog bombardovanja neutemeljenim optužbama za antisemitizam su svakog dana sve brojnije, a među najpoznatijim su generalni tajnik Ujedinjenih nacija Antonio Guterres, šefovi praktično svih agencija Ujedinjenih nacija, poznati slovenački filozof Slavoj Žižek, legendarni karikaturista londonskog The Guardiana Steve Bell…
No, je li antisemit i bivši šef Mosada Tamir Pardo koji je za Associated Press izjavio da “Izrael provodi režim apartheida prema Palestincima u Zapadnoj Obali”? Je li antisemit službenik State Departmenta Josh Paul koji je nedavno podnio ostavku u znak protesta protiv odluke Bidenove administracije da nastavi slati oružje i municiju Izraelu dok nastavlja opsadu Gaze (“Slijepa podrška Bidenove administracije jednoj strani dovela je do političkih odluka koje su bile kratkovide, destruktivne, nepravedne i kontradiktorne samim vrijednostima koje javno zastupamo”)? Je li antisemit izraelski istraživač holokausta Raz Segal koji je za Guardian napisao: “Svijet gleda, kao što je rekao Biden, i zna, unatoč Bidenovoj upotrebi holokausta da maskira ono što je vidljivo očima, ono što je 15. oktobra potpisalo više od 800 eksperata međunarodnog prava, pravila ratovanja, holokausta i studija genocida:
“Mi smo primorani da upozorimo na mogućnost genocida počinjenog od izraelskih snaga protiv Palestinaca u Pojasu Gaze. Nije nam lako da to učinimo, znajući za težinu takvog zločina, ali razvoj trenutne situacije to zahtijeva”.
Zašto je važno ukazati na svu promašenost, neutemeljenost i licemjerstvo optužbi za antisemitizam protiv svih onih koji se usuđuju dići glas protiv izraelskih zločina i njihovih planera, izvršilaca, pomagača i podržavaoca? Zato što su lažne optužbe za antisemitizam najjače oružje u rukama izraelskih vlasti, moćnije od najsofisticiranijeg oružja na svijetu kojim one raspolažu. Efikasniji od izraelskih najsavršenijih raketnih sistema već godinama je sistem “kačenja zvona” antisemitizma o vrat svakome onom ko se usudi ukazati na izraelske zločine: teška optužba se kači lakše nego što je popiti čašu vode, a “skidanje zvona” zahtijeva više napora nego isušivanje jezera. Lakše je bilo biti homoseksualac u Sarajevu osamdesetih godina prošlog stoljeća nego nositi o vratu lažnu etiketu antisemitizma danas globalno.
Posljednjih sedmica svjetski mediji su puni informacija o posljedicama označavanja antisemitom svakog onoga ko ne samo da javno digne glas i iskaže zgražavanje nad izraelskim zločinima i palestinskim žrtvama, već i onih koji jednom oznakom like na društvenim mrežama iskažu svoju podršku palestinskim žrtvama. Ono čemu danas svjedočimo globalno puno je drastičnije od klime američkog makartizma (neopravdanog optuživanja za sljedbeništvo komunizmu i Sovjetskom Savezu) s kraja četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, a bliži se stvaranju uslova za obračun poput onog sa “informbirovcima” koji su omogućili Goli otok u socijalističkoj Jugoslaviji u istom periodu.
Na Zapadu već sedmicama agencije za posredovanje pri zapošljavanju upozoravaju klijente da prije slanja aplikacija za posao sa društvenih mreža uklone sve oznake njihove solidarnosti sa palestinskim žrtvama; dok majke u Gazi živoj djeci flomasterima ispisuju po tijelu njihova imena radi potrebnih oznaka na grobovima, u Njemačkoj je otkazana dodjela nagrade LiBeraturpreis za 2023. godinu (i to na Frankfurtskom sajmu knjiga!) palestinskoj književnici Adaniji Shibli; društvene mreže masovno blokiraju objave i ukidaju naloge mnogim organizacijama i pojedincima koji tim putem prenose informacije o zločinima i solidarišu se sa palestinskim žrtvama; političkim prvacima sarajevske trojke, koji se godinama iščuđavaju podršci građana Željku Komšiću, trebalo je skoro tri sedmice da promucaju o zločinima u Gazi, slijedeći šutnju svojih poslodavaca, američkog ambasadora u Sarajevu i Visokog predstavnika…
Izazovi pred novinarima
Svi novinari na svijetu, čak i oni koji su nijemo prespavali i masovne zločine poput genocida u Srebrenici ili rata u Jemenu, kao nikada do sada su pred izazovom vlastitog odgovora na Kantov “kategorički imperativ” poštivanja “moralnog zakona”. Može li se ostati nijem i slijep na zločine protiv čovječnosti u Gazi? U trenutku pisanja ovog teksta (01. 11. 2023.) međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava objavljuju da je Izrael, od dana Hamasovog zločina, na Gazu izručio 18.000 tona bombi, sa razornom moći koja je za polovinu veća od snage atomske bombe bačene na Hirošimu; potpuno je uništeno preko 32.500 civilnih objekata, a oštećeno je više od 200.000; uništeno je 45, a oštećeno 230 škola; 12 od 35 bolnica je ostalo bez struje i goriva…
Sarajevski komentator Adis Nadarević je precizno formulirao kada je napisao: “Ljudi se uz Palestinu svrstavaju po emocijama i principima, a uz Izrael po interesu i strahu”. Na novinarima je danas veća i globalna i lokalna odgovornost nego ikada. Novinari nisu nadljudi, ali ni emocije, uključujući i strah, ni interesi, ne bi trebalo da budu kriteriji njihovog opredjeljivanja. Nepojmljiva tragedija Gaze, globalna po posljedicama koje donosi i koje će čitav svijet osjećati puno duže od trajanja produženog izraelskog zločina, nalaže više nego ikada odgovornost i profesionalizam, i objektivnost. Ali objektivnost nipošto ne treba miješati sa neutralnošću.
Neutralnost je obaveza novinarskih sportskih komentatora čak i u prenosima onih utakmica u kojima igra tim za koji navijaju; no, za nju nema mjesta u izboru između izraelskih zločinaca i palestinskih žrtvi. Uostalom, jednako kao kada se radi o izboru između zločinaca Hamasa i njihovih jevrejskih žrtava. A objektivnost i u ovim okolnostima predstavlja princip kojeg se mora držati svaki novinar koji drži i do sebe i do profesije, po svaku cijenu. To znači da nema opravdanja za skrivanje, izvitoperivanje ili ignoriranje činjenica, uključujući i onih koje ne idu u prilog strani odabranoj u ovom sukobu u skladu sa moralnim kategoričkim imperativom, s jedne, ili strahom i interesom, s druge strane. Lekcije, ne samo novinarske već i općemoralne, iz kojih valja učiti, svijetu je kao nasljeđe humanih civilizacijskih dostignuća ostavio legendarni splitski Feral Tribune pišući o ratovima nakon početka raspada Jugoslavije; isto to svojim djelom danas čini neprevaziđeni izraelski novinar Gideon Levy.
Pred bosanskohercegovačkim novinarima izazov je još teži od onog pred kojim se nalaze danas mnoge njihove kolege širom svijeta. Pored kačenja neutemeljenih optužbi za antisemitizam i sve težine izglednih posljedica takvog etiketiranja, moraju se nositi i sa interesima vlasnika, sponzora, finansijera i donatora medija u kojima rade. Medijska industrija i novinarstvo nisu sinonimi: nisu i zbog toga što su im različiti ciljevi. Legitimni, prvenstveni cilj vlasnika medija je sticanje novca i materijalnih koristi, u što većem obimu. Oni koji vjeruju da je novinarstvo društveno odgovorna profesija i zanimanje danas će se naći u situaciji da su njihovi principi profesionalne etike u direktnoj suprotnosti sa interesima vlasnika medija. Pored toga, tri vladajuće etno-nacionalističke elite u Bosni i Hercegovini su nepogrješivo uspjele da odnose prema zločinima Hamasa i Izraela iskoriste za vlastito pozicioniranje, kako prema zapadnim diplomatama u Sarajevu tako i prema svojim glasačima.
Otuda i tužna, paradoksalna činjenica po kojoj su stavovi o zločinu nad Gazom, za razliku od svih ostalih tema, američkog ambasadora u Sarajevu Michaela Marphyja i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika u osnovi identični; ili ona po kojoj gradonačelnik Mostara Mario Kordić farba zgradu gradske uprave u boje izraelske zastave istovremeno zabranjujući održavanje skupa podrške palestinskom narodu, dok stranka kojoj on pripada, HDZ BiH, godinama opstruira zahtjeve za prekidom slavljenja notornih ustaških prvaka, saradnika nacističkog okupatora iz Drugog svjetskog rata. Da i bošnjačka nacionalistička oligarhija ima svoje grlo u ovoj trci pobrinuo se nekadašnji ratni komandant Šerif Patković: “korisni idiot” se javno stavio na raspolaganje, “u pogodnom trenutku” – Hamasu!
U ovakvim okolnostima skoro je status normalnosti stekla praksa po kojoj su novinari Srbi obavezni slijediti Dodikove stavove o akcijama Izraela, a novinari Hrvati identične stavove koje je formulirala čelnica Vijeća ministara BiH Borjana Krišto – u protivnom, rizikuju da budu optuženi za antisemitizam, ali i za šurovanje sa “političkim Sarajevom” i nacionalnu izdaju. S druge strane, novinari Bošnjaci su u “povoljnijem” položaju: sve i kada bi htjeli slijediti nacionalnog ili građanskog političkog lidera to ne mogu, jer takav ne postoji, kako među najamnicima američkog ambasadora, tako ni pod okriljem Sebije Izetbegović. No, ako ijednom riječju osude izraelske zločine već su na pola puta da nose teret optužbi za antisemitizam; ako ukažu na neljudske zločine Hamasa stiže optužba za – nacionalnu izdaju.
Šta si tada radio?
Kada jednog dana Izrael prekine kampanju najsurovijih masovnih zločina protiv Palestinaca svijet će se značajno razlikovati od onoga kakav smo znali prije nego što je ona počela. Uoči početka američkog napada na Irak novinari su pitali predsjednika Georgea W. Busha da li je svjestan da Amerika napadom krši međunarodno pravo: podrugljivo im je odgovorio da ga to ne zanima i da o toj temi mogu razgovarati sa njegovim pravnicima. Bivši američki potpredsjednik Al Gore u memoarima opisuje da je predsjednik Clinton odluku o vojnoj intervenciji koja će konačno okončati ratna stradanja u Bosni i Hercegovini i njeno kasapljenje donio uoči polaska na samit lidera G-7 u Halifaxu 15. juna 1995. godine: bio je bijesan nakon što je pročitao izjavu tadašnjeg francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, koji je povodom izdaje Bosne od strane Zapada, rekao: “Mjesto lidera slobodnog svijeta je trenutno upražnjeno”. Kada su razmjere stradanja iračkih civila u napadima na “iračke teroriste” američkim dronovima postale poznate javnosti, tadašnji američki ministar odbrane Donald Rumsfeld se javno upitao: “Da li mi ovim akcijama ubijamo teroriste ili ih više stvaramo?”.
A novinari, koji zločine Izraela i stradanje Palestinaca različito komentiraju, moraće se jednog dana susresti sa pitanjem svoje djece: “Šta si ti tada radio/la?”. Ako nemaju djece imaju ogledalo: valjaće pred njim odgovoriti na isto pitanje, sebi.
