Piše Emina Hadžić
U zahtjevnom i neizvjesnom životnom vijeku postoje trenuci koji unatoč nastojanjima i trudu ne daju rezultate kakve priželjkujemo – bolni paradoks dobrih namjera koji krene „pogrešnim smjerom“. Odluke donesene čistog i iskrenog srca u konačnici rezultiraju gubicima i tjeskobom… tugom.
Svi smo se bar jednom našli u tome, zar ne? U situaciji kad iz suosjećanja žrtvujemo sebe, kada pružamo ruku pomoći bez razmišljanja, govoreći sebi da je to najispravnija odluka, da je obaveza biti podrška prijateljima u suočavanju s problemima, s nadom u najbolji mogući ishod.
Ipak, ove plemenite namjere često postaju izvor tuge i nezadovoljstva. U želji da drugima ublažimo patnju, upadamo u zamku neželjenih posljedica gdje na kraju sami najviše patimo.
Okrutna ironija je da ponekad, pokušavajući spasiti druge, nehotice gubimo dio sebe i svega što je oko nas. Sati koje ulažemo da bismo nekome bili „rame za plakanje“ i „uho za slušanje“ te žrtva i emocionalni trud koji ulažemo ne razmišljajući o posljedicama narušavaju tvrđavu naše sigurnosti i spokoja. Na bolan način otkrivamo da nesebičnost i najbolje namjere imaju svoju cijenu.
Ne razmišljamo, u konačnici i ne želimo, da povrijedimo naše najmilije jer vjerujemo da će naši postupci donijeti utjehu, svjetlost i sreću u živote drugih… U živote ljudi koji se svim srcem bore za komadić svoje sreće.
Međutim, doživimo razočarenje kada shvatimo da naše najbolje namjere nisu bile dovoljne kako bi zaštitile nas i naše najbliže od nas samih.
Bolno je gledati kako naša žrtva nije bila dovoljna, tim više što poduzimajući određene poteze ne želimo povrijediti nikoga, posebno one koje najviše volimo. Ipak, životni vrtlog često se uroti protiv naših najplemenitijih težnji. Teret odluka, umor od napora i razočarenje radi neispunjenja pritisnu nas i ostavljaju duboke emocionalne rane.
Ali, na kraju labirinta dobrih namjera s neželjenim posljedicama postoji svjetlo koje moramo vidjeti. Ono nam kaže da moramo naučiti štititi vlastito srce istom žestinom kao što štitimo srca drugih.
Poznata nam je izreka „Put do pakla popločan je dobrim namjerama”, no u svom tom vrtlogu i zavojima ne smijemo zaboraviti ljepotu i zadovoljstvo koje osjećamo i iskrenu želju da učinimo svijet boljim mjestom te nadu da će, dugoročno gledajući, naši napori i gubici pokrenuti val pozitivnih promjena.
Na kraju, ovo bolno putovanje sazrijevanja, na kojem shvaćamo da naše namjere, iako plemenite, ne mogu uvijek zaštititi nas i naše najmilije od nepredvidivosti i hirovitosti života, pomaže nam da, suočavajući se s izazovima i nevoljama, otkrijemo granice vlastite snage i izdržljivosti, da nam potvrdi kako se i dalje trebamo brinuti za druge, da vjerujemo u dobronamjernost i da pomaganje može iscijeliti ne samo druge već i nas same.
