Napisala Mersiha Drinjaković
Dan žalosti po entitetima, predstavnici vlasti na protestima (čak i ako su najbolje namjere u pitanju – besmisleno je i banalizuje smisao protestiranja), navijači masovnog ubice na Instagramu, apsurd, besmisao, jed, jad, ozlojeđenost, frustracija, godine nataloženog nezadovoljstva. I sve to kanališemo kako nam je najlakše – komentarima na društvenim mrežama. Ne treba mi pod pritiskom javnosti iznuđeni dan žalosti (pogotovo ovakav ispolitiziran i izglasan po entitetima – da se umanje ingerencije države što je sramotno za sve političke aktere). Dan žalosti je plemenita ljudska reakcija kroz institucionalno djelovanje – a nama bi trebale godine žalosti da ožalimo sve naše tuge i gubitke, hoću dane reakcije, dane kad je neko odlučio da radi svoj posao jer je za to PLAĆEN! Dokle više?! Pišemo, objavljujemo, postavljamo pitanja, fini smo, podržavamo kulturu dijaloga, tražimo da se čuje svačiji glas. Ne znam kako više da tražimo smisao u besmislu, u “društvu spektakla”, estradizaciji tragedije, u banalizaciji dostojanstva i tuge, u paljenju lomača za vještice koje sami proglasimo za krivce, u nepostojanju institucije, autoriteta kojem vjerujemo, a koja će stati u kraj nagađanjima šta jeste a šta nije propušteno da se uradi.
Evo “spektakla užasa”: tukao, ubijao, uživo prenosio ubistvo, podržavali ga navijači i lajkači – ako to nije vrhunac ljudskog dna – poziv da se nešto učini – onda ne znam šta jeste. Zašto živimo u zemlji u kojoj vladaju lica odranije poznata policiji? Šta da radimo s njima? Kako da se borimo sa hodajućim tempiranim bombama? Imamo li osobe od struke, nepolitičkog bekgraunda – jer to se skoro uvijek izrodi u manipulaciju i biranje ko treba a ko ne treba biti procesuiran – jesam li naivna što ovo pitam i je li sve politika?? Evo, nudimo Graciju, nudimo naš prostor za dijalog, za sve što treba, za sigurnije sutra, za nas koji jesmo ovdje, danas, da nam život ne prolazi od tragedije do tragedije, a mogla se i mogle su se spriječiti, nakon svih izgubljenih života u saobraćajnim nesrećama, nakon svih ubistava, femicida, svih onih koje danas, bolje nego sutra, možemo spasiti. Možemo li nešto učiniti, a da to ne postane manipulativni politički interes? Možemo li naći saveznike koji djeluju i rade s puno odgovornosti – kao ljudi sa sviješću i savješću, a ne kao političari ili njihovi izvršitelji? Imamo li snage, ima li nas uopšte dovoljno za djelovanje? Jesmo li preletargični i pomireni sa sudbinom? Znamo li šta hoćemo i od koga to tražimo? Ima li savjesti u onima koji su godinama u sistemu jer je to njihova zona komfora i ne žele da talasaju? Evo sve ću ovo pitati gdje god treba – samo da dobijem odgovore – i da odgovori podrazumijevaju akciju! Dokle više???
