Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom
Nakon trogodišnjeg doktorskog studija u kodirekciji Univerziteta Bordeaux Montaigne u Pessacu i Univerziteta Sorbonne Nouvelle u Parizu, pod mentorstvom profesora komunikologije Alaina Kiyindoua i sociologinje Divine Frau-Meigs, nekad poznato TV lice Damir Šehanović odbranio je krajem 2022. doktorat na temu: “Filmski festivali na Balkanu kao platforma kulturne diplomatije (2010-2020): Meka moć brendiranja nacionalnog imidža i Odnosi s javnostima u kulturi”. Proteklih godina je objavljivao naučne radove vezane za filmsku industriju te proces komuniciranja u akademskoj zajednici, a upisivanju doktorata prethodila je spoznaja da želi pronaći svoje mjesto u akademskoj zajednici te iskustva iz oblasti novinarstva, komunikacija, PR sfere, kulturne diplomatije, brendinga i imidža prenijeti novim generacijama. Doktorat je najprije upisao na Univerzitetu u Tuzli, i to na temu “Festivali umjetnosti kao platforma kulturne diplomatije”. Zamislio je to kao proces istraživanja umjetničkih, festivala kulture i definisanje njihovog značaja u jačanju diplomatskih odnosa između zemalja bivše Jugoslavije. Već je bio završio dio istraživanja na JazzFestu i pozorišnom festivalu MESS u Sarajevu, ali nakon što je dobio stipendiju Vlade Francuske i imao prvi sastanak sa mentoricom Divinom Frau-Meigs, ona mu je predložila da se fokusira na jednu umjetničku oblast – i tako je došlo do promjene teme doktorata. “Kako sam veliki ljubitelj filma, koji dvadeset godina profesionalno i privatno prati festivale u Sarajevu i Puli, nisam dvojio da moj izbor budu filmski festivali u našoj regiji. Fokusirao sam se na, po meni, tri historijski i programski najznačajnija: Pulski filmski festival, beogradski FEST i Sarajevo Film Festival, a kako dijasporu smatram jako bitnim elementom u procesu razvoja i jačanja diplomatije, dio istraživanja odnosio se i na Bosanskohercegovački filmski festival (BHFF) u New Yorku.”
Koliko je trajao proces pripreme i šta je sve uključivao?
– Pripreme i proces istraživanja trajali su više od dvije godine, od čega je dobar dio bio u pandemijskom periodu, što je dodatno otežavalo cijeli proces. Ali mi koji smo radeći preživjeli rat izgleda da najbolje funkcioniramo u vanrednim uslovima. Tako sam u dvije pandemijske godine obišao festivale u Beogradu i Puli, završio poslove u Sarajevu, uradio dobar dio intervjua te u konačnici stigao i do New Yorka. Proces istraživanja vođen je kroz tri segmenta: analizu pobjedničkih filmova takmičarskog programa navedenih festivala u periodu 2010-2020., anketu s festivalskim publikama u Sarajevu, Puli i Beogradu te intervjue s filmskim profesionalcima. Vodeći se kvalitativno-kvantitativnom metodologijom, dobio sam izvrstan korpus iz kojeg je proizašlo više od 300 stranica doktorskog rada.
Šta ste zanimljivo otkrili tokom rada na doktoratu?
– Puno toga, što će u narednoj godini biti objavljeno u knjizi. Puni naziv moga rada je “Film festivals as platforms of cultural diplomacy in the Balkans (2010-2020): The soft power of national image branding and cultural public relations”. Kroz ovaj rad ideja mi je bila pokazati stvarni uticaj festivala filma na kulturnu diplomatiju, prvenstveno u regiji Balkana, te koliko filmska umjetnost doprinosi konfiguriranju terena, kako i u kojoj mjeri profilira imidž te gradi brend grada odnosno države u kojoj se održava, i u konačnici, koliko “kulturni PR” novim metodama i kanalima komuniciranja doprinosi cijelom ovom procesu. Za mene jedan od najznačajnijih rezultata ovog istraživanja je da diplomatija više nije ekskluzivno domena politike. Kako nijedna zemlja regije nema definisane kulturne politike, filmski radnici su kroz festivale stvorili održivi ekosistem koji jača iz godine u godinu. Njihova “meka moć” realizovana kroz koprodukcije ojačala je trend regionalizacije i prepoznavanje balkanske ili regionalne kinematografije i stvorila plejadu mlađih glumaca koji zahvaljujući svojim kvalitetama, bez obzira na zemlju iz koje dolaze, igraju u bosanskohercegovačkim, srbijanskim, hrvatskim, slovenačkim, crnogorskim ili makedonskim filmovima.
Kakve konkretno slike šaljemo kroz tu “meku moć”?
– Istraživanja pokazuju da filmovi i festivali izuzetno utiču na kreiranje imidža i brenda države ili grada. Sarajevo Film Festival i bosanskohercegovački režiseri poput Jasmile Žbanić i Danisa Tanovića najbolja su potvrda toga. Slike koje tokom festivala odlaze iz Sarajeva kroz zvanični PR festivala, ali i preko društvenih mreža sa profila regionalnih i svjetskih zvijezda, kreiraju potpuno novu vizuru naše zemlje i njenog glavnog grada. Specifičnošću i atraktivnošću poruka osmišljenih kroz “kulturni PR” šire se interesne publike i mijenja se njihova svijest te pristup određenim društvenim događajima. Ne moram napominjati koliko sve to može uticati na razvoj turizma i biti pokretač novog ekonomskog rasta. Radeći istraživanja tokom pandemije uvjerio sam se da je film privilegovana umjetnost koja se može distribuirati do publike i u najtežim uslovima. Online je promijenio naše živote na raznim nivoima, pa i festivalski život. Budućnost kvalitetnih festivala je u hibridnim izdanjima – paralelno onside i online.
Koliko su festivali otvoreni za komunikaciju ovog tipa?
– Uvijek je sve do ljudi i načina na koji komunicirate s njima. Od starta sam imao dobru komunikaciju sa svim festivalima i institucijama pri čemu ću uvijek izdvojiti Sarajevo Film Festival i saradnju sa Elmom Tataragić, Jovanom Marjanovićem i Mašom Marković. Jako sam zahvalan na njihovoj podršci i nastojanjima da dođem do što kvalitetnijih materijala i informacija. Isto tako, razumijevanjem Jugoslava Pantelića imao sam otvoren pristup Jugoslovenskoj kinoteci u Beogradu kao jednom od najznačajnijih filmskih arhiva na ovim prostorima. Do filmova sam uglavnom dolazio preko festivala ili privatnim putevima iako sam ih uglavnom sve već gledao tokom festivalskih izdanja u periodu od 2010. do 2020. Priznat ćemo, danas je mnogo lakše doći do građe i arhiva nego prije tridesetak godina, ali dobre konekcije stvorene tokom novinarskog staža i vremena provedenog na festivalima značajno su olakšale istraživački proces.
Koliko, recimo, SFF ima jak brend kulturne diplomatije?
– Izuzetno jak. Možda neki toga još uvijek nisu dovoljno svjesni. Svojim aktivnostima ovaj festival na Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo baca jedno potpuno novo svjetlo. Svjesni smo u koliko podijeljenom društvu živimo, da je ratna retorika još uvijek prisutna u javnom diskursu iako je od završetka rata prošlo gotovo 30 godina, ali SFF mijenja percepciju i pravi jače diplomatske iskorake nego bilo kakva zvanična politika tokom ovih godina. Koliko je samo političkih zvaničnika, predstavnika gradova i država iz regiona te kulturnih radnika boravilo u Sarajevu tokom SFF-a, što je bila prilika da se razgovara i o temama koje izlaze iz festivalsko-zabavne domene. Od naredne godine najavljena je i festivalska edicija koja će biti održavana zimi na našim olimpijskim planinama. Kreće se sa Jahorinom i programom filmova iz regiona, što je novi iskorak u jačanju regionalnih veza već pomenutog filmskog ekosistema, ali i vrlo diplomatski potez aktivnosti festivala u oba bh. entiteta. Mnogo je puta kroz istoriju umjetnost bila ta koja je spajala pokidane veze. Programom “Suočavanje s prošlošću” i zimskim edicijama festivala na olimpijskim planinama, potvrđuje svu snagu i značaj kulturne diplomatije. Vjerujem da će i zvanična politika to prepoznati. Želim da vjerujem da će Ministarstvo vanjskih poslova prepoznati značaj kulture i promijeniti dosadašnji pristup kroz aktivnosti naših veleposlanstava širom svijeta.
Koliko Sarajevo kao centar filmske kulture može i ima prostora za novo rebrendiranje na konto SFF-a?
– Prostora sigurno ima, ali zamršenost našeg političkog sistema vraća nas često na nulu, bez obzira na želje i aktivnosti pojedinaca. Mi nemamo sistem niti u jednoj oblasti, pa ni u kulturi. Različite ingerencije različitih nivoa vlasti ne dozvoljavaju progres. Sve se bazira na željama i aktivnostima pojedinca ili grupe pojedinaca okupljenih oko neke ideje. Nepopravljivi sam optimista pa vjerujem da bi neki novi ljudi mogli napraviti progres. Ima nas dosta koji znanjem i iskustvom sticanim godinama u zemlji, ali i inozemstvu, želimo doprinijeti progresu ove zemlje i regije. Vjerujem da dolazi vrijeme kada će znanje i iskustvo, pri odabiru vodećih ljudi barem u institucijama kulture, biti ispred stranačke pripadnosti.
Šta dalje, kakvi su planovi?
– Primarna mi je želja, i intencija, ulazak u akademsku zajednicu, docentura i početak rada na nekom od fakulteta ili akademija. Odavno imam ispunjene sve uslove za to. Vjerujem da bih mogao dati mnogo u radu sa studentima, ali jednako tako i u nekim institucijama kulture posebno vezanim za filmsku umjetnost. Paralelno s tim radim na kreiranju svog poslovnog brenda koji će se baviti komunikacijom, brendingom i imidžingom – mediji su moja prva velika strast. Istovremeno radim na uobličavanju knjige iz materijala za doktorski rad koja bi u narednoj godini trebala biti objavljena za Palgrave Macmillan, jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća za akademsku literaturu. Pišem i jedan naučni rad koji sam nedavno prezentovao na konferenciji NECS u Oslu, a ove jeseni učestvujem u jednom istraživačkom projektu u Francuskoj. Djeluje kao da samo radim, ali ljeti volim da uživam i na moru. Sreća, postoje i filmski festivali koji se održavaju ljeti na obali.
Ostaje li vam fokus i dalje na ovom kulturno-festivalskom polju?
– Kultura, mediji, komunikacija i odnosi s javnostima su moje polje djelovanja i trudit ću se zadržati unutar toga. Mala odstupanja su uvijek izazovna. Vidjet ću šta će donijeti jesen po pitanju novih poslova, jer ideja i želja je mnogo, ali realnost je nerijetko, posebno na ovim prostorima, mnogo surovija.
