Dakle, u prethodnoj kolumni (https://gracija.ba/2023/03/06/kako-produziti-saobracajnu-dozvolu-i-ostati-normalan/) sam opisao kako sam 2015. godine uspio produžiti saobraćajnu dozvolu. Nakon traumatičnog iskustva uspio sam dobiti željeni pečat, a da pri tome nisam doživio ni nervni slom, a ni infarkt! Godina u kojoj sam ostvario ovaj veliki trijumf nad “Sistemom” (ma šta on bio!) nije nimalo slučajna: te godine sam prvi put na svojoj koži osjetio “informatizaciju javne uprave”. Od tada svakog februara, kada mi krajem mjeseca ističe saobraćajna dozvola, započinjem sve duže i duže blagovremene psihičke pripreme (koje više ne traju danima, već sedmicama) za upuštanje u novu administrativnu avanturu. O svakoj godini bih mogao pisati i tri puta duže, ali sam odlučio upoznati vas sa doživljajima samo u dvije nedavne.
Elem, bližio se i taj dan. U cilju izbjegavanja novog stresa, fino sam otišao dan ranije na policijski šalter i pitao da li možda ima neka neplaćena kazna, kako bih je do sutra platio i onda serbez, sav sretan, došao po željeni pečat u saobraćajnoj dozvoli. Službenik se zagleda u ekran, u registar mojih parking grijehova, i ustanovi da imam neplaćenu kaznu od 40 maraka. Ljubazno mi i isprinta podatke o počinjenom prekršaju, broj računa na koji trebam uplatiti novac, nakon čega naivno pomislih da bih već sutra sa dokazom o izvršenoj uplati mogao završiti posao.
Kakav danak neiskustvu mladog Kengura!
Poslije ručka pijem kafu s Njom i uzgred kažem da sam išao u policiju, te da moram platiti 40 maraka neke kazne koju sam propustio platiti. Ona me pita da li imam broj prekršajnog naloga, dajem joj ga te revnosna plaćalica odlazi u drugu sobu i zakopava se u svoj (meni neostvarivo uredan) arhiv dokaza o plaćanju svih porodičnih, kućnih i ličnih obaveza. Vraća se ubrzo sa potvrdom o elektronski plaćenoj kazni za prekršajni nalog koji je prepreka produžetku saobraćajne dozvole. Izrazi mog divljenja i zahvalnosti Njoj i njenoj urednosti su promptno isporučeni i već se vidim kako sutra pobjednosno službeniku u policiji (“Sistemu”) dajem dokaz o već davno izmirenoj obavezi pokornog malog građanina. Kakav danak neiskustvu…
Eto me sutradan pred šalterom u policiji, sav sam ozaren. Dolazi red na mene, predajem službeniku sve potrebne papire i posebno izdvajam dokaz o uplati kazne na koju mi je jučer skrenuo pažnju. On posmatra uplatnicu sa izrazom lica profesora matematike koji gleda pismeni rad učenika koji ima standardnog keca a sve je zadatke riješio bez i najmanje greške. “Ovdje nema pečata”, zabrinuto vrti glavom. Etna, Vezuv i Stromboli u meni počinju da daju ozbiljne naznake dolazeće erupcije. No, ja se još uvijek susprežem, i mirno mu, sa koncentracijom Novaka Đokovića pred odlučujući poen, objašnjavam da je uplata izvršena putem elektronskog bankarstva, da moja supruga plaća sve komunalne i ostale dažbine na isti način, da nikada ni uplate ni način plaćanja nisu bili sporni… Uzalud. I kao što bi onaj opisani profesor matematike od učenika zahtijevao provjeru znanja na tabli prije nego što ocijeni pismeni rad, hladno mi kaže da moram otići u banku da oni stave pečat na elektronski izdatu potvrdu.
(Senade, ti ćeš ostati miran. Senade, ti nećeš reagirati ni na kakav neprimjeren način… Upalilo je!) U zen-budističkom maniru uzimam od službenika sve papire i potvrdu za koju moram pribaviti pečat banke. Ne bih se zakleo da mu pri tome nisam uputio i osmijeh potpunog razumijevanja njegovog zahtjeva, potvrđujući da ću sutra doći sa dokazom o uplati pečatiranom od banke.
Poslijepodne objašnjavam Njoj šta se dogodilo. Molim je da Ona ode do banke i sredi pečat na uplatnici. Kao da sam glupan, a ne pokorni mali građanin u kontaktu sa “Sistemom”, Ona mi objašnjava da to nije potrebno, da svi priznaju potvrde o plaćanju korištenjem elektronskog bankarstva, da trebam to objasniti službeniku u policiji… E, do vraga, nisu ni moji živci kao brodska užad! Izvinjavam joj se nakon tri minuta i Ona, moja spasiteljica, kaže da će otići u banku.
Treći dan sam u redu pokornih malograđana koji, takođe, namjeravaju produžiti saobraćajne dozvole. Hladnokrvan sam, ispunio sam i zahtjev za pečatom banke na uplatnici. Ne smeta mi što stojim već pola sata: šta je to spram zadovoljstva što sam ispunio sve zahtjeve “Sistema” uz ipak podnošljive gubitke “u ljudstvu i tehnici”. Kakav danak neiskustvu…
Dolazim na red i skrušeno, ponizno, uvlakački, sa osmijehom, ljubazno (gadim se sam sebi), pružam “Sistemu” sve neophodne papire, a posebno uplatnicu sa traženim pečatom banke. Međutim! “Sistem” zabrinuto gleda uplatnicu, gleda pečat, skupljenih usta vrti glavom i kaže mi: “Meni ova kazna još nije skinuta iz sistema. Moraćete otići u Federalnu poresku upravu i zatražiti da vas oni skinu iz sistema. Tek tada ću vam moći produžiti saobraćajnu dozvolu.”
E, tačno u tom trenutku u jednoj tački se spajaju moja osjećanja koja su najbliža onima kada je Željo izgubio od Videotona, kada trebam konačno otići stomatologu, kada nakon tri mjeseca odlaganja stanem na vagu, kada kreten parkira auto tako da ne mogu izići… Počinjem dijalog tonom koji svakom replikom postaje za dvocifren broj decibela glasniji:
– Ne pada mi na pamet! Treći dan dolazim, je li treba da uzmem godišnji odmor da bih uspio produžiti dozvolu?!
– Vi morate otići u Poresku i zatražiti da vašu kaznu skinu iz sistema.
– Ma nemojte! Da idem i podnosim zahtjev Poreskoj koja ima dnevno 440.000 uplata iz Federacije (izmišljam!) i da čekam dok oni nađu moju uplatu iz avgusta?! Ne pada mi na pamet!
– Gospodine, nisam ja kriv.
– Znam da niste Vi krivi! Nisam ni ja! Ali, znate kako je došlo do problema? Kriv je neko poput Vas koga je SDA uhljebila! Njegov posao je da klikne na tastaturu; međutim, taman kada je došla na red moja uplata, njemu se prosula kafa po tastaturi; omeo se i zaboravio proknjižiti moju uplatu! I ja sad treba da idem u Poresku i danima čekam da taj Vaš kolega pronađe moju uplatu i klikne na tastaturu! Nema šanse!
– Žao mi je, ali to je jedini način. Ja Vam ne mogu pomoći…
– Žao je i meni, ali Vi ćete ovjeriti moju saobraćajnu dozvolu jer ja imam dokaz o plaćenoj kazni. To što vi ne radite svoj posao, a ja Vas plaćam…
– Ne plaćate me Vi!
– Plaćam! Upravo ja Vas plaćam! Ja sam poreski obveznik i ja sam Vam kupio i tu košulju i pantalone i kaiš i sako! Ja vas plaćam!
– Ja Vam neću produžitio dozvolu…
– A ja Vam neću dozvoliti da radite, ja se ne mičem sa ovog šaltera! Ja sam Vam donio traženi dokaz o izvršenoj uplati! Ukoliko Vi smatrate da je ova potvrda falsifikat, to znači da sam ja uhvaćen u pokušaju izvršenja krivičnog djela! Vaša dužnost je da me prijavite, tim prije što ste policijski službenik! Ili pozovite policiju da me uhapsi ili Vi nećete dalje raditi svoj posao! Ja se odavde ne mičem!
U tom trenutku, govoreći sebi u bradu, ali ipak dovoljno glasno da ja čujem, “Sistemu” se obraća kolega sa odjela za lične karte koji sjedi do njega: “Čovjek je u pravu.”
E, sad je i “Sistem” poludio i sav bijes koji sam u njemu probudio mojim tonom iskaljuje na kolegu: “Šta ja imam s tim?! Nisam ja kriv!”
Reakcija “Sistemovog” kolege na mene djeluje kao sladoled od pistacija u kafeu “Marshall’s”. Ne osjećam se više bespomoćno, sada sam jak kao Dudakovićev Peti korpus. Zadovoljstvo mi kvari činjenica da desetak ljudi u redu iza mene pomno, ali nijemo prati dramu. Neugodno mi je što zbog mene već dugo čekaju, duže nego što je “Dobri Bošnjanin” naučio još otkako se prvi put našao pred nekim šalterom.
Dok sam se ja obraćao “Sistemu” (ako ćemo pošteno: dok sam urlao), njegovu šeficu nisam vidio, jer je zaklonjena redom velikih ormara iza “Sistemovih” leđa. Međutim, kad je on počeo da viče na kolegu, iza ormara se pojavila “Sistemova” šefica i pitala o čemu se radi. “Sistem” joj je bojažljivo odgovorio da tražim da mi produži saobraćajnu, da imam potvrdu o plaćenoj kazni, ali da on to ne može učiniti jer uplata nije provedena i nisam skinut “iz sistema”, te da to mora biti urađeno u Poreskoj upravi. “Sistemova” šefica me je kratko pogledala, obratila mu se (“Produži čovjeku saobraćajnu”) i nestala iza ormara. “Sistem” je udario pečat u saobraćajnu dozvolu i pružio mi je bez riječi.
Osjećao sam se kao Bakir
E, sad dolazi najljepši dio priče. Slavodobitno sam uzeo saobraćajnu i postiđeno razmišljao kako da se okrenem i izvinim se ljudima koji su strpljivo, najmanje petnaestak minuta duže, čekali iza mojih leđa, dok su pažljivo pratili tragikomediju sa potencijalom za napeti horor-rasplet. Skupio sam snage, okrenuo se, pogledao ih i sa blagim telećim osmijehom krenuo da se izvinjavam što su morali čekati. Međutim, prekinuo me je jak aplauz “objektivne” sarajevske publike (koja u pozorištu aplaudira i najgorim predstavama, posebno ako se radi o predstavama inostranih pozorišta). Uh, jesam bio ponosan, skoro kao Bakir Izetbegović kad objašnjava da će katastrofalni problem odlaska radne snage i mladih iz Bosne riješiti uvođenjem u proizvodnju robota koji će mijenjati radnike. Napustio sam zgradu policije razmišljajući o ljudima iz reda: nije im smetalo što su zbog mene stajali duže i bili su istinski sretni što sam “zasluženim golom u sudijskoj nadoknadi osvojio tri boda na uvijek nezgodnom, gostujućem terenu“. Radost mi je pokvarilo uvjerenje da niko od njih ne bi postupio kao ja, to jest, ne bi bio uporan, hrabar, drzak, nevaspitan, samosvjestan (nepotrebno precrtati) u izazovnoj, ali herojskoj borbi protiv birokratskog živog blata nedodirljivog sistema.
Ali, nije ovo ništa spram nadljudske, dramatične, višednevne borbe nakon koje sam ove godine produžio saobraćajnu dozvolu. Strpite se do sljedeće sedmice i najnovije, posljednje epizode. (Nastavit će se)
