Dakle, ova kolumna se zove “Linijom većeg otpora”. Naslov je nastao kao plod mog traganja za odgovorom na pitanje na koje sam naletio još prije nekoliko godina na internetu: “Koje životno geslo vas najbolje opisuje?”
Nije mi namjera da hvalim odabir koji mene najbolje opisuje, niti da ga preporučim kao racionalno, mudro, životno opredjeljenje. Čitav život smo učeni kako je “najbolje ići linijom manjeg otpora”, kako “pametniji popušta” i slično. Međutim, sve moje životno iskustvo mi govori suprotno od citiranih “narodnih mudrosti”.
Naime, ja vjerujem da dobar dio problema svakodnevnih poniženja kojima smo kao građani izloženi u sudaru sa “Sistemom” (ma šta pod njim podrazumijevali) leži upravo u odgoju od malih nogu; odgoju koji nalaže da se ne treba glasno boriti za svoja prava, već ih ostvarivati molbama, mitom ili traženjem “veze”. I ne samo to: “Sistem”, ovakav kakav jeste, betoniran je u društvu u kojem živimo zahvaljujući umnogome upravo čvrstim temeljima u koje su ulivene pouke o “liniji manjeg otpora”, o žmurenju pred poniženjima kojima smo svakodnevno izloženi kao građani, o “popuštanju pametnijeg”, o spremnosti da na sebe preuzimamo greške, nekompetentnost, neodgovornost, bahatost, nadmenost, oholost službenika “Sistema” na svim nivoima vlasti i uprave, a koje mi izdašno finansiramo kao građani plaćajući milion različitih poreza: od PDV-a, direktnih poreza, akciza, naknada i doprinosa za šume, vode, zdravstveno osiguranje, nezaposlene, imovinu, puteve…
Kako je sve počelo
O ovome sam počeo razmišljati kada sam prije nekoliko godina shvatio da je postupak produženja saobraćajne dozvole već godinama meni jedna od najstresnijih obaveza. Razlog za to jeste neodgovornost službenika policije u odjelima za registraciju vozila, te nadležnim državnim organima i službama koje trebaju izdavati dokaze o ispunjavanju uslova za produženje registracije vozila. Naime, iz godine u godinu, njihov nerad, neprofesionalnost, aljkavost, lijenost i bahatost dovode me u incidentne situacije zbog kojih je pravo čudo da sam uspio produžiti saobraćajnu dozvolu za auto a da nisam: (a) doživio infarkt ili nervni slom ili (b) nisam završio u pritvoru. Evo kako je sve počelo prije nekoliko godina.
Dakle, istekla registracija auta i krećem u obnavljanje. Kasko + obavezno osiguranje + naknada za puteve + naknada za šume + naknada za vodoprivredu + naknada za BIHAMK + takse = prava sitnica: oko 3.000 KM. Međutim, u policiji otkrivaju da imam dvije neplaćene kazne za parkiranje (cca. 80 KM) i ne mogu primiti moju dokumentaciju dok u “kompjuterskom sistemu” ne bude potvrda da sam platio kazne. U redu. Od suda dobijam broj računa i budžetsku stavku koju treba navesti na uplatnici, popunjavam dvije. U poštanskom uredu ne mogu primiti uplatu jer se ne slažu brojevi računa i budžetskih stavki. Ponovo u sud. Dvije ljubazne službenice nisu sigurne da li je korisnik sredstava država BiH ili Kanton Sarajevo. Odlučuju se za državu i ponude da mi one popune nove uplatnice, što ja sa zahvalnošću prihvatam. Pitam da li nakon uplate moram doći kod njih da donesem priznanice i dobijam potvrdan odgovor. Ovog puta uplatnice prolaze, na kiosku unutar pošte kupujem novine i odlučujem se i za veliku “Milka” čokoladu sa lješnjacima, koju ću dati službenicama u sudu jer su bile ljubazne i popunile mi uplatnicu. Iz pošte se vraćam u sud i dajem potvrde o uplati. Već sam uhvatio kvaku od vrata i tek uzgred pitam je li sada sve u redu, mogu li sad bez smetnji predati papire za registraciju auta u policiji. Ne možete, glasi odgovor. Zašto? Zato što treba zabranu produženja registracije zbog neplaćenih kazni “skinuti iz sistema”. A koliko to traje? To traje par dana.
Meni se plače. Dvije vrlo ljubazne službenice se gledaju i naglas razmišljaju da li bi one smjele jednim klikom na kompjuteru ispred njih skinuti zabranu. Slažu se da, ipak, trebaju pitati šefa. Telefoniraju, ali njega nema na poslu. Pitam kad ću biti “skinut iz sistema”, a one mi kažu da to obično traje par dana. Vidim da im je neugodno, da me sažalijevaju, i daju mi broj telefona da ih pozovem, da ne bih morao dolaziti, da za dva dana provjerim da li sam skinut. Unutarnji glas mi govori: “Ne, Senade, ti ćeš ostati sasvim miran. Ove žene nisu krive i ti nećeš sebi dozvoliti da ovdje i sada poludiš. Sada ćeš upisati njihov broj u telefon i najljubaznije ćeš im zahvaliti na pomoći.”
Sve to tako činim i izlazim na hodnik. U hodniku suda nešto čeka prijateljica Šejla Kamerić, prethodno smo se normalno pozdravili i porazgovarali. Prilazim joj i činim maksimalni napor da se ne izvičem na nju: “Šta ti sa porodicom radiš u ovoj zemlji, šta čekaš?! Mlađi ste od mene, zašto ne idete vani?!” Mogu misliti kako sam joj izgledao… Nadam se da je ukapirala.
Obesmišljavanje sistema informatizacije
Elem, ja živim u državi koja je, između ostalog, uspjela da u potpunosti obesmisli sistem informatizacije javne uprave. Svugdje u svijetu cilj uvođenja kompjutera u javne službe je skraćivanje vremena potrebnog za obavljanje administrativnih usluga i smanjenje broja uposlenika u administraciji. Svugdje, osim ovdje! Zbog kompjutera, to jest zbog načina na koji kompjutere u administraciji koriste Bosanci i Hercegovci, svi postupci su višekratno duži nego kada bi se obavljali na način iz, recimo, 1957. godine. Da nema kompjutera i “sistema”, one dvije službenice u sudu su mi mogle pečatirati uplatnice ili neku potvrdu da sam izmirio obaveze i ja bih u policiji mogao odmah predati dokumentaciju potrebnu za registraciju auta. Ne bih morao čekati nekoliko dana da budem “skinut iz sistema”. Dok ovo pišem (u januaru 2015. godine), ja sam savršeno miran, ja ću savršeno pristojno završiti ovu sličicu iz svog malograđanskog života. Ne, ja neću psovati, neću napisati šta mi se sve vrzma po glavi, neću napisati šta bih učinio da imam pored sebe dugme za aktiviranje atomske bombe. Ja ću nazvati ljubazne službenice u srijedu, još ljubaznije im zahvaliti na pomoći, i ako, uz Božiju pomoć, dobijem odgovor da sam “skinut iz sistema”, predati konačno policiji moj zahtjev za produžetak registracije.
Da, čokoladu namijenjenu službenicama sam zadržao. Bilo mi glupo da im je dam. Gajim tanku nadu da čokoladu, ipak, neću ja pojesti.
