Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Nikola Blagojević/Spektroom i AG
Forumi kao i otvorene rasprave na internetu uopće kod nas su obično prepuni negativnih primjera iz različitih sfera života pa je tim čudnije kad naiđete na teme u kojima se nekoga hvali, a njegova stručnost i profesionalnost veliča. Takav primjer je dr. Vahidin Katica, specijalista ginekologije i akušerstva na Ginekološko-akušerskoj klinici UKCS-a. Kada smo, pripremajući se za intervju, pročitali komentare na različitim forumima o njemu, djelovao nam je kao lik iz priče. Žene su, naprosto, oduševljene doktorom Katicom, a ovo su neke od impresija: “da je više takvih doktora”, “obrazovan, stručan, neiskvaren primanjem mita”, “vrlo obrazovan, detaljan, vrijedan”, “ljubazan, nije sujetan, baš onakav kakvi bi svi naši doktori trebali biti”… A kad ga upoznate, shvatite da mu je neugodno kad se o njemu priča na taj način. Jednostavno, voli svoj posao i radi ga najbolje kako zna.
Rođen 6. aprila 1972, Vahidin Katica je veliki patriota koji je učestvovao u odbrani BiH. Ratno iskustvo donijelo mu je i duboke ožiljke, a te uspomene nosi u sebi, potisnute, ali prisutne u sjećanju, te ne želi da ih zaboravi. Kaže da svoju zemlju voli istinskim žarom, bez parola; voli je svakim djetetom kojem pomogne na dođe na ovaj svijet, svakom trudnicom koju izliječi, pomogne riječju ili djelom. Na Ginekološko-akušerskoj klinici broji 10. godinu, trenutno privodi kraju doktorsku disertaciju, a na njegov rad i karijeru ponosni su njegovi roditelji i sestra bliznakinja Vahida. S osmijehom kaže kako ne može reći “ne” kad mu neko zatraži ljekarsku pomoć. Tako je i dobio reputaciju doktora koji nikad nikog nije odbio. “To je tajna mog uspjeha”, kaže doktor koji će svaku ženu, bila ona supruga ministra ili obična žena tretirati na isti način: s punom pažnjom i profesionalnošću. “Sve su one osobe koje su došle da traže pomoć. Kad to shvatite, riješili ste 50 posto problema.”
Na koji način se uspostavlja povjerenje u ginekologa?
– To je jedan od najvažnijih segmenata tretmana i liječenja. Razvija se pristupom, pričom, izdvojenim vremenom i načinom na koji odgovarate na pitanja pacijentica. Svim pacijenticama pokušavam prići na isti način, izjednačiti sebe i njih. Jako je bitno jednostavno im objasniti njihovo zdravstveno stanje, obrazložiti šta nam je dalje činiti. Uvijek im kažem da odu po drugo ili treće mišljenje, čak im i preporučim da to učine.
Imamo li razvijenu svijest o važnosti redovnih ginekoloških pregleda?
– Nažalost, nemamo, a nemamo ni razvijeno povjerenje prema našim ljekarima. Bio sam svjedok da su pacijentice iz BiH odlazile zbog banalnih intervencija i zahvata u susjedne zemlje, plaćajujući ih po nekoliko hiljada eura. To je veliki problem, na kojem svi moramo poraditi. I garantujem da, ako nemamo bolji, onda imamo jednako kvalitetan kadar kao i zemlje iz okruženja.
Koliko su žene odgovorne i koliko često dolaze na preglede?
– Dosad sam se u praksi nebrojeno puta susreo sa slučajevima da su žene prvi put kod ginekologa došle kad su se trebale poroditi, ili prvi put dolaze u svojim 50-im ili 60-im godinama, što je poražavajuće. Srećom, to se ipak mijenja zadnjih godina. Ta tabu tema se mora razbijati, i to najprije u porodici: morate svom djetetu objasniti na koji način treba brinuti o sebi kad je u pitanju zdravlje reproduktivnog sistema.
Kada je najbolje vrijeme za prvi ginekološki pregled?
–Najbolje je to učiniti nakon prvog menstrualnog ciklusa, naravno, ako prije toga ne postoji neki problem.
Koji su najčešći ginekološki problemi?
– Najčešće su to upale, krvarenja, zatim cistične i tumorske tvorbe, itd…
Postali ste poznati kao neko ko upozorava na pad nataliteta.
– Ako je istina da sam iole probudio svijest kod bh. javnosti o tome, onda sam izuzetno sretan i ponosan. Sva ta priča počela je slučajno, zahvaljujući pozivu za učešće na okruglom stolu jedne nevladine organizacije. Pripremajući se, naišao sam na poražavajuće podatke, koje sam potom iznio u javnost.
Šta je dovelo do “bijele kuge”?
– Loša ekonomska i komplicirana politička situacija dovode do toga da se mladi ne odlučuju na brak, a samim tim ni na zasnivanje porodice. Rješavanjem ekonomske situacije stvari bi se sigurno promijenile i na ovom polju.
Korijeni te pojave jesu negdje drugo, ali koliko je zdravstveni sistem dio problema ili dio rješenja?
– O ovome mogu govoriti s tri aspekta: kao obični građanin, kao ljekar koji se svakodnevno susreće s tim problemom i sa stručnog aspekta, jer sam tokom školovanja završio i zdravstveni menadžment te uveliko proučavao naš komplikovan, neefikasan i vrlo skup zdravstveni sistem. Rješenje postoji, postoje stručni ljudi koji su stavili na papir kako bi to sve trebalo izgledati, ali potrebna je dobra volja da se to provede. Meni je drago što je novoformirana koalicija SDA-SBB kao svoj prioritet istakla reformu zdravstvenog sistema, koja treba biti sveobuhvatna i podrazumijeva duboke i bolne rezove.
I abortus je jedna od tema koja vas zaokuplja. Godišnje se 2.000 žena u BiH odluči na abortus, je li to stvarna slika?
– Podaci izgledaju ovako: 1.200 abortusa u RS-u i 800 u Federaciji BiH. To su registrovani abortusi, a broj je, nažalost puno, puno veći. Prateći podatke, shvatio sam jednu poražavajuću činjenicu: mlada osoba koja je tek dobila posao, bojeći se za svoje radno mjesto, bude primorana, na neki način, na abortus. Te su žene dovedene pred svršen čin; kad ih vidite, kad razgovarate s njima, shvatite da je to zaista potez očajnika. Takve su situacije vrlo emotivne i bezizlazne u najvećem broju slučajeva. Ona je unaprijed odlučila da to uradi i bilo kakav razgovor je beskoristan, jer, nažalost, mora birati između djeteta i posla koji joj osigurava egzistenciju.
Koja kontraceptivna sredstva preporučujete?
– Ne postoji sto posto siguran kontraceptiv. Mogu samo reći da je najbolji onaj koji u datoj životnoj dobi odgovara toj pacijentici. Moramo ih klasificirati po životnoj dobi: ne možete djevojci od 17 godina dati spiralu. A ja preporučujem da se uzimaju dva kontraceptiva paralelno, jer onda zaštita iznosi 90-95 posto.
Kako u praksi izgleda naše zdravstvo?
– Imamo više od 500.000 neosiguranih osoba, a i nejednakopravnost je na djelu. Naprimjer, u Zeničko-dobojskom kantonu nemaju ista prava kao u Sarajevskom, i onda se ljudi ne osjećaju sigurnim. Mladi nemaju posao, nemaju zdravstveno osiguranje i šta im je činiti nego da odu iz ove zemlje.
Pratite li politička zbivanja?
– S obzirom na situaciju, naravno da pratim. Htjeli ili ne htjeli, svi smo na neki način sudionici, pasivni ili aktivni.
Jeste li ikad razmišljali o ulasku u politiku?
– Iskreno, nisam o tome razmišljao. Politika nije zanimanje, već poziv, i ako je se na takav način shvati, onda prema njoj imate drugačiji pristup. Ako procijenim da bi, u određenom trenutku, svojim političkim angažmanom mogao učiniti više i bolje nego sa poslom kojim se trenutno bavim, zašto ne?
Postoji impresivan broj žena na forumima koje iznose vrlo pozitivna iskustva kad ste vi u pitanju. Te su vam pohvale obaveza za budućnost.
– Takve pohvale mi laskaju i predstavljaju obavezu da nastavim dalje u tom pravcu. Siguran sam da pored tih hvalospjeva postoje i neki koji me kude. Ne može sve biti idealno, i toga sam svjestan. Nije sve onako kako bismo mi željeli i htjeli da bude. To jeste velika obaveza za mene, a da biste došli do toga, potreban je mukotrpan rad s puno odricanja.
Koji su najljepši trenuci vašeg posla?
– Često kažem da radim i najljepši i najteži i najstresniji posao na svijetu. Pamtim svaki svoj radni dan, a svaki dan donosite životno važne odluke. Često bude situacija koje ćete zauvijek nositi u sebi. Zahvaljujući svom poslu, naučio sam još više cijeniti, poštovati i voljeti žene. Sa ženama sam u njihovim najtežim, najtužnijim i najsretnijim trenucima. Ne mogu reći da znam koliko ih nešto boli, ali mogu pretpostaviti. Mi smo ljudi od krvi i mesa, suosjećamo s majkama zbog njihove boli, ali se i radujemo njihovoj sreći. I nosimo to u sebi. Ne možete raditi ovaj posao ako niste emotivni, onda vam je sve džaba. I, kad bih se ponovo rodio, opet bih izabrao isti poziv. Neko vam povjeri svoju kćerku, sestru, majku ili suprugu i od vas očekuje da učinite za nju ono što je najbolje.
I onda vam se dešava da vas pacijentice zaustavljaju na ulici i kažu: “Doktore, ovo je vaše dijete!”
– Da! (smijeh) Sve su to moja djeca i ponosan sam na to.
Koliko ste djece porodili?
– Ja radim i kao ginekolog i akušer, što znači: preglede, operacije, porođaje i carske rezove. Naše dežure su 24-satne i pokrivam cijelu Kliniku, a moje primarno radno mjesto je na Patologiji trudnoće, ali nerijetko sam u porođajnoj sali. Nisam vodio evidenciju, ali vjerovatno sam porodio nekoliko hiljada djece. Prije deset dana sam porodio trojke – to je nevjerovatan osjećaj.
Koliko često se rađaju trojke ili četvorke?
– Koliko se sjećam, na Klinici su prije nekoliko godina rođene četvorke. Trojke su također rijetke, ja sam ih porodio svega dvaput, a ima priličan broj blizanačkih trudnoća.
Nije vam strano to blizanačko iskustvo…
– Nije, imam sestru bliznakinju. Postoji o tome anegdota: moja mama je nosila blizance a da to nije znala do samog poroda. Kad sam se ja rodio, primijetili su da ima još jedna beba, moja seka Vahida. Ona je tatino, a ja mamino dijete. Ne ličimo, ali smo jako vezani. Recimo, krenem da kažem nešto, a ona najnormalnije završi. U srednjoj školi smo krenuli različitim putevima kako bismo se malo razdvojili. Ona je upisala arhitekturu, a ja medicinu. Vahida je danas majka troje djece: od deset, šest i četiri godine. Ja sam daidža iz rečenice: “Kupi mi to i to!” (smijeh). Nevjerovatni su to klinci, i ako i upola vole svog daidžu koliko sam ja volio svog, ja sam najsretniji na svijetu.
A ima i priča o jednom amidži koji je vrlo važna osoba u vašem životu?
– Moj amidža Velija Katica je moj idol. On je profesor na Veterinarskom fakultetu, veliki patriota, radoholičar, vezan za nauku, nekadašnji sportista, voli pomoći ljudima. Od najranijeg djetinjstva sam u njemu našao uzor i pokušavam da ga pratim sve ove godine.
A šta je sa zasnivanjem vlastite porodice?
– I ja se to često pitam. Imao sam nekih veza, pa i osobu za koju sam smatrao da je moja najveća ljubav. I onda… eto, mislio sam, nije bilo suđeno. A onda shvatite da se ne radi o sudbini, već o nepomirljivosti stavova o poimanju života i načina življenja. Poslije svega, nadam se da će se takva ljubav ponovo desiti, da ću zasnovati porodicu i postati roditelj. Zamišljam da sam okružen sa troje-četvero djece. Djeca su najveće blago ovog svijeta!
Dobijali ste ponude da radite vani, ali ste ih odbili. Zašto?
– Imao sam nekoliko vrlo konkretnih i dobrih ponuda iz Evrope i Azije koje su mi osiguravale miran i lagodan život. Protumačite to kako god hoćete, ali odlučio sam ostati ovdje zbog patriotizma i porodice. Pokušavam na svoj način pomoći i biti koristan član zajednice.
Šta je vaš izduvni ventil nakon svakodnevnih stresnih situacija?
– Pasivni i aktivni odmor. Rekreativno se bavim fudbalom i živim za FK Sarajevo, a, eto, plava mi je omiljena boja! Moj je kum, po kome sam i dobio ime, Vahidin Musemić, legenda bordo kluba. Na utakmice idem koliko mi dozvole obaveze, ali imam sve dresove, grbove i zastave svog kluba. Znam otići van grada preko vikenda, i to je jedan od najboljih načina relaksacije. Imamo porodičnu kuću na Jablaničkom jezeru, pa sam često tamo. Pasivni odmor je čitanje, uglavnom je to stručna literatura, ali nekad uspijem i pročitati i beletristiku.
Postoji li nešto za čim žalite u životu?
– Privatno, žao mi je što sam nekim osobama dozvolio da uđu u moj život i žao mi je što nekim osobama nikad neću reći šta mislim o njima, jer mi to odgoj ne dozvoljava. Ne volim one koji su vas spremni izdati zarad svojih sitnih interesa, samo njima znanih.
