Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Majda Balić i privatni album
Legendarni pjevač Oliver Dragojević (67) pravi je predstavnik “dalmatinske škole” – brz na jeziku, oštrog uma, šarmantan i slatkorječiv, ali, ne zavaravajte se, sve što ga pitate će vam otvoreno reći, bez trunke laskanja prema bilo kome. Laskanje ga, sigurno, nije dovelo dovde – jedan je od simbola Dalmacije, u njega se kunu od Dubrovnika do Zadra, a on, Vesnin suprug, otac Dine, Davora i Damira, i dida Duje, Tonija, Lucije i Margite, uživa u lutanju morem, na svom brodiću. Raznježi se kad ga pitate o unucima. Vičan je novim tehnologijama, pa će brzo na mobitelu pronaći videosnimke i fotografije. Prvo smo pogledali ples osmomjesečne unuke Margite, kćerke sina Damira, a onda i mnogo slika starijih unuka, koje je dobio od sina Dine, Duju, Tonija i Luciju. Bio je dobro raspložen, opušten, pa nam je pokazao i fotografije na kojima skoro cijela obitelj Dragojević pozira s kapom/perikom koju je dida donio s Krfa. Prije 20 dana Oliver se vratio s američke turneje, i to sa viješću koja je obradovala njegove fanove na istočnoj američkoj obali: u septembru će održati koncert u Las Vegasu, u dvorani “Peral”, hotela Palms Resort. To mu je, uz napunjene dvorane Royal Albert Hall u Londonu, parišku Olimpiju, sidnejsku Operu i njujorški Carnegie Hall, ostvarenje davnašnjeg sna.
Otkud Las Vegas, jako ste željeli svirati tamo?
– Kad radiš s ljudima koji me barem malo razumiju, onda su moje želje ili dječije ili neostvarive. Dječije snove je teško ispuniti. Kako iza sebe imam već pet-šest lijepih dvorana u kojima sam svirao u svijetu, jedna od mojih želja je bilo zasvirati i u Las Vegasu. Ostali su mi, uz njega, Rio de Janeiro, Moskva i Tokio.
Imate vi, znači, još dosta toga da ispunite…
– Imam, ali mogu li ja to stić’? Uglavnom, samo znam da, kad je gospodin koji organizira koncerte u Las Vegasu spomenuo goste, onda mi je želja bila da uz mene tamo budu i Amerikanci, gudači. Obično budu iz Hrvatske, ali ovog puta sam se odlučio za dio holivudskog simfonijskog orkestra, bit će nekih 25 muzičara.
Ko vam je bio prvi na listi želja da bude vaš gost na koncertu u Las Vegasu?
– Roberta Flack je bila prva, ali ima turneju po Japanu u to vrijeme, pa ne može. Zvali smo i Noru Jones, ali i ona puno radi pa ne može. Okrenuli smo se prema instrumentalistima: Antonio Serrano, usni harmonikaš Paca de Lucije, i pozvali smo kubanskog džez trubača Artura Sandovala. I to su sve muzičari koji nastupaju u prvom dijelu koncerta koji traje sat vremena, a onda nastupa Gibboni i moj bend Dupini, te sve ostalo.
Bili ste nedavno na američkoj turneji, a na jednom od koncerata bio je i jedan poznati glumac…
– Da, Peter Dinklage iz Igre prijestolja, koji je jako popularan. Nismo se uspjeli upoznati, jer ja poslije koncerta potpisujem autograme i to traje satima, a on je valjda izgubio živce pa je iša’ ća… Rekli su mi da je spomenuo i mene i Dubrovnik, pa mi se to baš svidjelo.
Bili ste prijatelj s pokojnim Kemalom Montenom, kakve uspomene nosite na njega?
– Kad bih vam reka da smo proveli mjesec i po dana zajedno u istoj sobi kad smo bili na turneji jednom davno, onda bi vam sve bilo jasno. On je mene zvao “lutko”, a ja njega “Kemo”. Bili smo jako dobri. Super tip. Pogodila me je njegova smrt. On je bio ljudina, dobričina, nema ih puno na svitu takvih. Odličan autor, dobar pjevač.
Baš prije nekoliko dana smo posjetili Jadranku Stojaković, koja je jako bolesna i živi u staračkom domu u Banjaluci.
– Znam, čuo sam. I s njom sam bio jako dobar, bili smo jednom zajedno u Rusiji, dva mjeseca na turneji, davne, davne 1975. godine. Jadranka je krasna osoba, i znam da se dobro nosi s tom bolešću, više sakrije negoli što prizna koliko je loše, a niko nije imun na bol.
Bojite li se vi starosti?
– Šta da se bojim? Pa, evo je, tu je!
Ma nijeee!
– Valjda ja bolje znam! (smijeh)
Dobro, kako izgleda ta vaša starost?
– Starost i bolest su užas, ali samu starost treba znati živjeti. Treba sebi priuštiti sve ono što niste mogli cili život: neki komfor, neke užitke… Sve što vam je drago koristite što više možete. Prirodu pogotovo. U doba mladosti niko to ne vidi: ne čuje se ni trava, ni šum mora, jer trčiš za nečim. U tom moru ja sad uživam kao niko. Prije nisam, bile su turneje, koncerti, svaki dan nova događanja. A danas bez mora ne mogu. Otvorio sam tu poveznicu mene i prirode i uživam.
Šta radite kad ste na moru?
– Isplovim s barkicom i… ništa. Ili sam potpuno miran ili slušam neku vrlo čudnu glazbu. Idem nekad i s obitelji, ali oni koriste veći brod i idu baš k’o turisti, a ja imam manji brodić i pobjegnem u samoću. A ribu lovimo samo kad je trebamo jesti. I pritom mislim na mene, sinove, neviste, unuke…
A unuci? Idu li u ribolov s vama?
– Ne idu, ali ovi stariji idu. Šta će dica na moru? Ako ih bude interesiralo, sve će to oni naučit kad bude trebalo.
Kako biste opisali sebe sa 18 godina, a kako danas?
– Brz, mlad, lud, nikad na jednom mjestu i izmiješanih osjećaja. Logično. Stalno sam žurio za nečim, ni sâm nisam znao za čim.
Jeste li osvajali srca djevojaka?
– Eh, čuj joj pitanja! Bio sam u društvu žena, jer je to takav poziv, a svi ljudi vole slušat glazbenike. Pozornica je neosvojiva tvrđava i mi na njoj sjajimo, a njima to izaziva fascinaciju, koju proizvedu mediji.
Je li to lažni sjaj?
– U devedeset posto slučajeva.
Što znači da je Mišo Kovač bio u pravu kad vam je rekao da niste zvijezda?
– I nisam zvijezda. One drugačije žive. Imaju tim od sto ljudi koji se brinu o njima, čuvaju ih, tretiraju ih kao dijamant. Napravi se fama od toga. Ti si, ustvari, proizvod.
Ko je danas proizvod iliti zvijezda u Hrvatskoj?
– Severina i Rozga. Mislim da je to to.
“Jednom je moje blizance supruga dovela na moj koncert, i izađu njih dvojica na scenu, krenu čupat kablove, a ja na mikrofon velim: Neka majka ove djece zbrine djecu i ne pušta ih same. Umrla je od srama!”
A ovdje u Bosni i Hercegovini?
– Mladu ekipu uopće ne poznajem. Dino Merlin je, u vašim očima, već institucija. A kad proširimo sliku, tu su Čola, Brega, pokojni Davorin je bio takav. Kemo je bio tiha zvijezda repatica, jer je ostavljao trag svugdje. Evo, čitam ove nesretne situacije sa njegovom suprugom Brankom, da živi u neimaštini, a autorska prava neriješena, nema mirovine. Žao mi je kad čitam takve stvari. Apelirao bih na Bosnu i Hercegovini da riješi status Kemine supruge. Radi se, vjerovatno, o tipično našem mentalitetu da kad neko umre, sve se zaboravi. A Kemo jeste zadužio BiH, svačim.
Na čijem ste koncertu bili zadnji put ili nedavno, ali ne kao gost, već u publici?
– Ajoooj… Pino Daniele, koncert u Padovi, pa Joe Cocker, Paco de Lucia, Lucio Dalla, Amy Winehouse… Jedna plejada strašnih glazbenika je nestala i to je tužno. Ima starog svijeta koje jedna gripa odnese, bye baby, dođe na naplatu dugova…
Kako se vi čuvate, kako održavate vitalnost?
– Eh, da li se to zove čuvanje: putujem stalno, u avionima sam, autobusma, kombijima, brodovima, automobilima. Ne pijem skoro ništa, evo, pušim, to mi je veliki porok, ne pijem kavu, malo spavam, što je isto užasno opasno. Jednostavno, ne mogu spavat, nervni sustav mi je poremećen od stresa u ovom poslu. Naizgled sam miran, a u sebi imam nekih kovitlaca, anksioznosti, k’o što svi danas imaju. Brzo zaspim, ali se brzo i probudim.
I šta kad se probudite usred noći?
– Oči k’o u krave. Ne mogu ležat budan u krevetu, ustanem pa ili nešto čitam, igram se… Kad bih nastavio ležat, možda bi san opet došao, ali ne mogu ležat budan.
Šta kažu doktori?
– Olivere, promijenite način života, smanjite pušenje, pazite na ishranu. Sve što je dobro je zabranjeno.
Šta vi jedete?
– Evo, ovdje sam naručio šopsku salatu i teleće medaljone, ali sam tražio specijalno da mi stave u medaljone čilija. Volim paprenu hranu, imam dobar želudac, pa mi to paše. A ostalo je sve lagana dalmatinska hrana sa sve ribom.
To je, onda, recept za dugovječnost?
– Ma da! Baba je umrla u 90. godini, mama doživjela 87, tata 83. Brat Aljoša mi je umro prije tri godine, glupa bolest, problem s azbestozom u Splitu. Znači, prosjek je 85.
Želite li više od toga?
– Želim više, ali ne želim živjeti više. To je ono – dokle možeš, možeš.
Imate li neispunjenih želja, mimo koncertnih dvorana?
– Samo zdravlja ovoj dici koja dolaze. Interesantno, sad se stariji brinu za mlađe, prije je to bilo obrnuto. Stari su negdje u podsvijesti sami sebe prekrižili i misle: sačuvajmo ovo što je ostalo. I ja se tako osjećam. To je isto znak starosti. Ja bih reka da sam čovjek u poodmakloj dobi.
Dakle, šta je ispunjeno od dječačkih snova?
– Bio sam u garderobi Čajkovskog, koji je otvorio Carnegie Hall 1885! I tamo stoji njegov klavir. Sa mnom je tad bio bubnjar Pata Methenyja, Antonio Sanchez. I nas dva smo tu sjedili, otvorio sam bocu istarske malvazije i nas dva smo nazdravili Čajkovskom i nama što sjedimo tu. To je meni bilo odlično! Sâm sam sebi bio bitan, poznat. To je bio hiperrealizam ili totalno ludilo. E, Antonio je tad upoznao curu, Hrvaticu, i sad se ženi u devetom mjesecu! Mala je studentica džeza u New Yorku, a bila na mom koncertu, on svirao sa mnom, i poslije nastupa bio after party, upoznala se s njim, razmijenili kontakte, dopisivali se. On je već bio s mamom Meksikankom kod njenih u Dubrovniku, i eto ga: vjenčanje.
Pjevate li na vjenčanjima, kad ih već spominjemo?
– Stalno me zovu da pjevam na vjenčanjima, a više bih posla imao na razvodima! (smijeh) Ne volim ni bit blizu kad se neko ženi. I ne pjevam na vjenčanjima. Samo jedanput – sebi na vjenčanju.
Kako je to izgledalo?
– Bilo je nas deset u sobi mojoj, doma. Uzeli smo kredit da možemo promijenit stan – jer nas je bilo 11 u kući u to vrijeme. I dobijemo veći stan i u jednoj sobi smo, prije sad već 42 godine, napravili vjenčanje: moja žena Vesna, ja, moj brat i njegova cura, roditelji i dva-tri prijatelja. Jedan je donio vino, drugi meso, moj stari došao s tortom, i tu smo malo pjevali, zabavljali se do ponoći i onda otišli u jedan bar u hotelu Marjan. Došli tamo i svi zaspali na foteljama!
Tad je sve bilo skromnije?
– Namještaj u našem stanu je, recimo, bio tuđi, jer nismo imali love. Blizance sam napravio u iznajmljenom krevetu, nije se imalo para. I onda sam otišao u Rusiju i donio novce i kupili smo namještaj. To je bila 1978, kad su se, u devetom mjesecu, rodili Damir i Davor. E, ovo vam moram ispričat: Jednom je moje blizance supruga dovela na moj koncert, i izađu njih dvojica na scenu, krenu čupat kablove, a ja na mikrofon velim: Neka majka ove djece zbrine djecu i ne pušta ih same. Umrla je od srama!”
Vaš najstariji sin Dino bio je zakleti neženja.
– I onda se oženi i dobije prvo sina Duju, pa onda blizance Tonija i Luciju! I super je otac, kontra svih njegovih stremljenja. Sve prije toga je bilo: Ja da čuvam dicu?! Ma vi niste normalni! I evo, danas, troje. Oženio se i blizanac Damir, dobio je kćer Margitu. A kod ovog najstarijeg – Toni vodi glavnu riječ, Luce ga sluša bez pogovora, a vjerovatno će mu i zadaću pisati kad krenu u školu! Duje ima osam godina i najbolji je u školi. Svi vole dida! Dođem ih pogledat, sjednu mi na koljena, izdržim pola sata i bježim, to je takva buka, skika, vriska! (smijeh)
Znaju li unuci šta radi dida Oliver?
– Znaju: kad vide plakat, viču “Oliver!”, a kad vide mene, onda viču “dida!”. Zbunjujuće je to: odvajaju lika s plakata od mene. Duje, najstariji, zna ko sam ja, a ovi manji još ne znaju.
