Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Nikola Blagojević/Spektroom i Adnan Lingo
Prvu operaciju povećanja grudi napravio je 1994. godine, i to od par implantata koji su ostali na Plastičnoj hirurgiji od prije rata. Dr. Reuf Karabeg, tadašnji hirurg sa puno terenskog ratnog iskustva, a danas i sa hiljadama operacija iza sebe, sjeća se da ga je kolegica došla pitati je li moguće izvesti tu operaciju njenoj kćerki: “Mlada pacijentica je imala izraženu psihološku opterećenost zbog nerazvijenih grudi, i mi smo u pauzi svih onih dešavanja tokom rata, kolegijalno izašli u susret našoj dragoj doktorici i operisali njenu kćerku.”
Da bi priča o uspjehu Poliklinike “Karabeg” imala svoju nit, moramo se vratiti na početak: krajem 1992. godine, dr. Reuf Karabeg je specijalizirao opću hirurgiju i počeo raditi u Općoj bolnici sa primarijusom Abdulahom Nakašem, ostavši tu deset mjeseci. Njegov prvi teren bila je Hrasnica, gdje je radio mjesec dana nakon što je sa svojim timom kroz tunel izašao iz Sarajeva. U improvizovanoj operacionoj sali, u jednom podrumu stambene zgrade, izveli su operaciju mozga čovjeku koji je ranjen gelerom i koji je bio u dubokoj komi. Da bi se shvatile razmjere ovakvog podviga, valja znati kako je dr. Karabeg bio jedini specijalista u timu, pritom tek završivši specijalizaciju. “Genijalna ideja je bila što smo uzeli fasciju, tj. ovojnicu vezivnog tkiva, sa noge i time nadomjestili tvrdu moždanu ovojnicu, i još zarotirali jedan režanj s drugog dijela glave da pokrijemo defekt. A prije toga izvadili smo geler iz mozga i zaustavili krvarenje. I, peti dan se pacijent probudio iz kome i pozvao – sestro! Ispali su joj instrumenti od iznenađenja. Bio je puno bliže tome da ne preživi! Godinama kasnije, došli su on i njegova supruga da me posjete na klinici i da me pozdrave. Ispričala mi je tad gospođa jednu anegdotu: kad je došla da vidi ko joj je operisao muža i ugledala mene, a ja imao 60 kilograma, možete misliti na šta sam ličio, s tek nešto više od 30 godina, samo je pomislila: E, moj Hajro, ništa od tebe nema! E, Hajro je preživio.”
Kad je taj i još neke druge zahvate koje je napravio (dvije kraniotomije – hirurški zahvat kojim se rade otvori na kostima lubanje) vidio tadašnji direktor KCUS-a prof. dr. Faruk Konjhodžić, hitno je pozvao Karabega u svoj kabinet i ponudio mu da postane neurohirurg. I naljutio se kad je on odbio: “Rekao sam mu kako je plastična hirurgija moja prva ljubav, a on skoči sa stolice i poče vikati: Pa znaš li šta ja tebi nudim – da postaneš neurohirurg za godinu i po dana! To nikome ponudio nisam!” Karabeg je pokušao objasniti dr. Konjhodžiću kako u tom trenutku u Sarajevu postoji samo jedan plastični hirurg – Anadi Begić. “I kaže mi on na kraju: Hajde, idi na plastičnu hirurgiju, kakva je to hirurgija uopšte?!” Oprostio se tad Karabeg i od primarijusa Nakaša te se našao na Plastičnoj hirurgiji u novembru 1993. sa dr. Begićem. I nije prošlo dugo, a dr. Begić je otišao u Norvešku, gdje mu je bio ostatak porodice. “Karabeg, rekao mi je, vidio sam ja u ovih mjesec i po dana da ti to sve možeš sam.” I ostaje sam na Plastičnoj hirurgiji, dok se nakon tri mjeseca tim nije počeo proširivati.
Karijera njegove supruge, dr. Amele Karabeg, također plastične hirurginje, jednako je obilježena uspjesima. Ona se danas prisjeća kako joj je predzadnji ispit na Medicinskom fakultetu bio iz predmeta Hirurgija, te joj je prof. Starović, tadašnji šef Plastične hirurgije i predmetni profesor, rekao: kad položiš zadnji ispit, javi se. Položila ga je u februaru 1993. i isti dan javila se kod prof. Starovića, koji joj je rekao: “Obuci bijeli mantil, počinješ raditi!” Nakon dva mjeseca upitala ga je zašto je odabrao baš nju. “Ti si veliki borac”, odgovorio joj je. “I jednog dana bit ćeš odličan hirurg.” Predana poslu, dr. Amela Karabeg je cijelu trudnoću s prvim djetetom, kćerkom Farah, rođenom u oktobru 1995., provela u operacionoj sali. “Niko mi nije vjerovao da sam trudna jer sam dobila svega nekoliko kilograma, tako da sam izašla iz operacione sale i iste se noći porodila. Ujutro sam došla na posao i napisala operativne nalaze iz prethodnog dana.”
Lideri na polju plastične hirurgije, tim Poliklinike “Karabeg” nedavno je svoju proaktivnost ponovo pokazao na djelu. Naime, početkom jula su prvi u Bosni i Hercegovini uradili operativni zahvat ugradnje implantata u grudi sa MemoryGelom Xtra. MemoryGel implantati se smatraju najsavršenijim implantatima u svijetu, a sada su stigli i u našu zemlju. U SAD-u i Evropi su u upotrebi već godinu i po. Zahvat je napravljen kod pacijentice Nele Bandović iz Sarajeva, a zadovoljna pacijentica, oduševljena rezultatom, najbolja je preporuka. Inače, tim Poliklinike “Karabeg” je u referentnom medicinskom časopisu objavio stručni tekst u kojem je objasnio vlastitu metodu operacije dojke, koji je izazvao pažnju u cijelom svijetu.
Evo, da ponovimo pitanje koje vam je svojevremeno postavio prof. dr. Faruk Konjhodžić: zašto plastična hirurgija?
REUF: Zavolio sam je kroz postdiplomsku nastavu koju sam slušao krajem 80-ih. Tada sam radio u Medicinskom centru Jajce, a u Jajcu dvije pilane – i malo-malo pa neka nezgoda. I, radim ja tamo s opštim hirurzima, a oni mi kažu: Mali, ti uradi šaku. A ja šaku ne razumijem. Naučio sam jako dobro operirati žučnu kesu, želudac, kosti, ali šaku ne mogu nikako shvatiti. Tad sam vidio koliko je komplikovana hirurgija šake. Dođem kod prof. Starovića, čuvenog šefa Plastične hirurgije, koji me pita što mi treba postdiplomska nastava, što mi treba magisterij. A ja rekoh da želim da naučim, ne samo zbog magisterija, negu hoću da znam kako operisati šaku. I budem primljen na postdiplomski studij, i omogući mi da u eksperimentalnoj laboratoriji učim mikrohirurgiju. Učio sam i radio sa velikim ljudima. Pod mikroskopom sam zavolio i hirurgiju šake. Stečeno znanje primjenjivao sam u Jajcu; fasciniralo me je to da se otkinuta ruka može prišiti i funkcionisati. U ratu sam to svoje znanje puno puta primjenjivao: od Vareša, Hrasnice, Olova, Breze do Treskavice… Operirao sam, kao jedini hirurg tima, sve vrste povreda grudnog koša, trbuha, glave, kostiju, krvnih sudova. Poslije rata sam se, uz ostalo, s najvećom ljubavlju bavio operacijom šake. I svaki dan je bio napredak, nešto se novo naučilo, a ja sam uvijek bio željan znanja.
AMELA: Hirurgija je za mene važna jednako kao i moja porodica. Jednostavno, kad uđem u operacionu salu, spoljašnji svijet prestaje da postoji: postojimo samo pacijent i ja. Hirurgija je sjajna, jer odmah nakon urađenog zahvata imate rezultat pred sobom. Ja volim svoje pacijente i njihov problem postaje i moj sve do trenutka dok ga ne riješim. Nakon toga, poslije pacijenta, ja sam najsretnija osoba na svijetu. Teško sam se borila da dobijem specijalizaciju iz hirurgije i dugo sam bila jedina žena na plastično-rekonstruktivnoj hirurgiji. Generalno, u čitavom KCUS-u bilo je žena u hirurgiji da su se na prste jedne ruke mogle prebrojati. Postala sam najmlađi specijalista hirurgije sa 29 godina. Završila sam postdiplomsku nastavu sa ocjenom 10, postala primarijus u četrdeset prvoj. Godine 2001. rodila sam sjajnog dječaka, danas 18-godišnjaka, i otišla u privatnu praksu 2004. godine. Danas sam direktorica Poliklinike “Karabeg”.
“Naš današnji odnos najbolje je opisala naša kćerka: ‘Ne znam gdje moja mama počinje a tata završava, i obrnuto. Oni se savršeno nadopunjavaju‘”
Profesore Karabeg, i vi ste postali primarijus, i to najmlađi u BiH, ako se ne varam, sa 37 godina?
REUF: Primarijus je titula koja se dobija s iskustvom i rijetko ko to postane prije 50. godine, kad si dokazao svojim djelima da zaslužuješ da budeš prvi među jednakima. Kad sam iz Federalnog ministarstva zdravlja dobio obavijest da ću postati primarijus, bio je to šok za mene. Kad bi neko u mom prisustvu rekao “primarijus”, okrenuo bih se oko sebe da vidim ko je tu. Dugo sam se navikavao na tu titulu. Sjećam se da je kod nas boravio jedan tim američkih ljekara i kad su vidjeli šta ja kao opšti hirurg sve radim u plastičnoj hirurgiji, pozvali su me da dođem u Kaliforniju, da prezentiram svoj rad na Američkom kongresu plastičnih hirurga. Ali, nisam otišao, nije me pustio general Vahid Karavelić. Svoju je odluku ovako opisao: “Da me stave da biram između dva kamiona municije i tebe, ja bih izabrao tebe. Ostaješ!” Bezuspješno sam ga ubjeđivao da ću se vratiti, nije me pustio.
Ali ste zato 1996. otišli u Holandiju, preko Ljekara bez granica…
REUF: Bio je otvoren konkurs za specijalizaciju i svako se mogao prijaviti. Amela i ja smo zajedno otišli, odabrao nas je jedan holandski doktor, i ostali smo šest mjeseci. Nakon toga, ja sam položio specijalizaciju iz plastične hirurgije, kao prvi u novoj generaciji plastičnih hirurga, a Amela je bila druga, ili treća, tri godine kasnije.
Kad ste se zapravo vas dvoje upoznali?
REUF: Amela je dva i po mjeseca bila sa mnom u ratnoj bolnici u Varešu 1993. godine, i to kao doktor na specijalizaciji. Tad ju je za ratni teren predložio jedan kolega kojeg je bilo strah da ide, a ona se nije pobunila…
Koliko se vas dvoje nadopunjujete, a koliko savjetujete kad je posao u pitanju?
REUF: Naš današnji odnos najbolje je opisala naša kćerka kao srednjoškolka na času lektire Ibsenove Nore, odnosno Lutkine kuće, odgovorivši nastavnici na pitanje o ravnopravnosti nas dvoje u braku i hirurgiji: “Ne znam gdje moja mama počinje a tata završava, i obrnuto. Uvijek podržavaju jedno drugo u odlukama koje naprave. Oni se savršeno nadopunjavaju.” Sretni smo da je zaista tako.
AMELA: Naš brak se temelji na ravnopravnosti, ljubavi te dubokom poštovanju koje imamo jedno prema drugom. To se odnosi na sve aspekte našeg života, uključujući i posao. Mi smo jedno drugom najžešći kritičari i najveća podrška. Naravno da razmjenjujemo poslovne savjete, ali nakon više od 20 godina zajedničkog života, nadopunjavamo se u toj mjeri da se možemo sporazumjeti pogledom. Uvijek znamo kako bi ono drugo postupilo u određenoj privatnoj i poslovnoj situaciji.
Šta najviše cijenite jedno kod drugog?
REUF: Za svoje ideje, stavove i principe, Amela će se boriti do kraja. Njena borbenost za pošten stav, ma koliko nekome ne godila, beskompromisna je. S njom uvijek znate na čemu ste. U Amelinom okruženju čovjek se iskreno osjeća jer ona stvari naziva pravim imenima. Koga cijeni i voli i s kim dijeli zajedničko razmišljanje, družit će(mo) se. Inače, težimo bezinteresnim druženjima, postoji samo jedan motiv – ljepota življenja. Pravi je hirurg, majka i supruga. Prema djeci je stroga u odgoju, ali i lavica koja će učiniti sve da ih zaštiti, i psihički i fizički. Pričalica, možete je slušati prilično dugo (osmijeh). Prema meni otvorena i puna želje da ugodi u životnim situacijama.
AMELA: Najviše cijenim sigurnost i energiju koje mi Reuf pruža i daje. Svako naše jutro započinje pitanjem “mogu li ti nešto pomoći i šta danas mogu učiniti za tebe?” Taj odnos je započeo još prije puno godina, kada sam prvi put samostalno operirala tumor lica, kao tek završeni specijalista. Tada mi je rekao da se ne sekiram: “Ne postoji ništa što ti možeš uraditi a da ja ne mogu popraviti.” Volim njegovu osobinu da moju eksplozivnost i futurističke ideje amortizuje svojom staloženošću. Sve situacije rješava na najprikladniji način, kako u operacionoj sali tako i u životu. Za djecu čini i učinio bi sve što je dobro za njih.
Koja operacija iz plastične i rekonstruktivne hirurgije vam je bila najteža?
REUF: Najteža operacija iz plastične hirurgije, i najduža – trajala je 16 sati – bila je kada smo replantirali četiri amputirana prsta kod jednog dječaka, potpuno odvojena! Ili prvu amputiranu podlakticu pacijenta iz Travnika. I Amela je bila dio tima, zapravo prvi asistent. Na neke periode života čovjek može biti ponosniji, a upravo je to period kada smo nicali iz pepela. Zasluga za uspjeh tog operativnog zahvata pripada svima koji su tada radili, bez obzira što sam bio vođa tima.
Vaša je poliklinika jedna od reprezentativnijih u regionu. Kada je počela sa radom?
AMELA: Hvala za komplimente. Poliklinika “Karabeg” je počela sa radom 2004. godine i ima tri plastična hirurga koji su stalno na edukacijama po cijelom svijetu. Na zadovoljstvo pacijenata, postižemo rezultate na globalnom nivou. Osim svih zahvata iz estetske hirurgije, radimo i hirurgiju šake, dojke, tumora, opšte hirurgije itd. Najvažnije je da pacijenti dobiju najviše što se može dobiti u datom trenutku na određenom prostoru.
Šta najviše traže žene, a šta muškarci kad su u pitanju estetske operacije?
REUF: Odnos muškaraca i žena u našoj poliklinici je otprilike trideset naprema sedamdeset posto. Naš tim je kompetentan da uradi sve operativne zahvate iz domena estetske hirurgije. Najčešće se, ipak, radi estetska hirurgija dojki – povećanje, podizanje i smanjivanje, zatim, zatezanje trbušnog zida, operacije nosa te liposukcija, kad govorimo o ženama. Kod muškaraca je to zatezanje lica, operacije nosa i smanjivanje “ženskih grudi”, tj. operacija ginekomastije. A svi rade kozmetsku hirurgiju, u šta spadaju: botoks, fileri, podmlađivanje krvnom plazmom (PRP), transplantacija masti, mezoterapija itd.
Ko su vaši pacijenti?
AMELA: Svako ko želi i zna da može biti ljepši i ko je u finansijskoj mogućnosti dolazi na operativni zahvat estetske hirurgije. Dakle, svi dolaze: od zemljoradnika do estradnih zvijezda.
Kome biste povjerili estetsku operaciju da ste vi pacijent? I da li biste išta radili na sebi?
REUF: Doći će vrijeme da mi urade neki operativni zahvat. Možda botoks i filer za početak. Povjerio bih Ameli i dr. Danijeli Crnogorac.
AMELA: Imam ogromno povjerenje u Reufa i dr. Danijelu. Već godinama sam njihov pacijent za botoks, PRP i Juvaderm filer. S obzirom na to da se bližim zrelijim godinama, razmišljam i o nekim drugim procedurama, koje su za sada moja mala tajna.
Da li klijenti dolaze sa fotografijama poznatih ličnosti i traže da izgledaju poput njih? Postoji li trend, na koga najviše žele ličiti?
REUF: Najdraže mi je kad donesu moju fotografiju uz opasku da žele da izgledaju kao ja! U startu imaju popust! (smijeh) Šalim se, naravno da svako vrijeme ima svoje idole, a najčešće estradne ličnosti. Naše je da pacijente upozorimo da, naprimjer, nos na donesenoj slici neće odgovarati fizionomiji lica donositelja slike. Moramo pažljivo balansirati i moderirati za pacijentovu dobrobit.
Kako sebi objašnjavate odgovornost koju imate, jer ipak nekome mijenjate izgled operacijom?
REUF: Mi jesmo arhitekte ljudskog tijela, ali smo i psiholozi. Teško je nekome objasniti da ga nećete operisati jer procjenjujete da nije psihički podoban pacijent. Lanac puca tamo gdje je karika najslabija. Znalo mi se desiti da pacijent sam skine gips sa nosa koji sam operisao. Puno puta je ishod zavisio od discipline pacijenta. Radimo sa najboljim materijalima i želimo najbolji rezultat. Evo, recimo, MemoryGel Xtra implantati najnovije generacije, koje smo ugradili pacijentici početkom jula, specijalno je dizajniran i većeg je punjenja kako bi dao najbolje što može na bazi uskog grudnog koša i dao adekvatan volumen. Oni su u nabavnoj cijeni oko 300 eura skuplji od običnih implantata.
Šta vam je izazov u karijeri a još niste napravili?
REUF: (Skoro) sve operativne zahvate iz estetske hirurgije smo uradili i radimo nakon edukacija po svijetu. Imamo širok spektar operativnih zahvata sa velikim zadovoljstvom pacijenta dobijenim rezultatom. Izazov nam je da dižemo kvalitet usluge u skladu sa svjetskim dostignućima. Trudimo se i čini se da smo update. Ponosni smo i na naše pacijente.
Odakle sve dolaze vaši pacijenti?
REUF: Pošto sam i član Američkog udruženja plastičnih i estetskih hirurga, logično je da su mi pacijenti i iz Amerike (smijeh). Bez šale, dolaze pacijenti iz SAD-a, Evrope, naša dijaspora iz cijelog svijeta, iz zemalja okruženja, BiH. Osim naših građana, BiH polako postaje destinacija u koju dolaze i stranci. Kako i ne bi kada za isti zahvat plaćaju i po nekoliko puta nižu cijenu uz vrhunsku uslugu.
U kojim situacijama odbijate pacijente?
AMELA: Kao što je Reuf rekao, plastični hirurg mora biti i jeste pomalo i psiholog. Jako je bolno iskustvo kada pacijentu kažete da ga nećete operirati. Glavni razlog je taj što procjenjujete da ima dismorfobiju, odnosno iskrivljenu sliku o sebi, strah od ružnoće. Šta god da uradite, makar da izvedete perfektan operativni zahvat, tom pacijentu nećete ispuniti njegovu percepciju i bit će nezadovoljan. Drugi su pacijenti s nerealnim očekivanjima ili čudnim zahtjevima, koji također neće biti operirani u našoj poliklinici.
Hana Hadžiavdagić, Semir Cerić Koke, Selma Bajrami… ko se još od poznatih našao na vašem operacionom stolu?
REUF: Svi oni koji su to javno objavili. Od danas i Amela Karabeg (smijeh).
Da li biste nešto u životu mijenjali?
REUF: U životu ništa ne bih mijenjao, niti bih, čini se, mogao drugačije u našim uvjetima. Imao sam puno ponuda da radim u inostranstvu – u Londonu, Dubaiju, Švedskoj… a da sam pristao, sve bi bilo samim tim i drugačije. Ipak sam želio i ostao u Bosni i Hercegovini kada je bilo najteže, ali i poslije.
AMELA: Ja bih svoj dosadašnji život opet ponovila.
Šta je plastična hirurgija budućnosti, šta ćemo tražiti od ljekara?
REUF: Možemo očekivati velike napretke u tehnikama, implantacionim materijalima, opremi itd. Možda uzgajanje ili kloniranje nekih dijelova tijela koje sada moramo autotransplantirati sa tijela pacijenta. Medicina i hirurgija konstantno napreduju. Mora se biti update.
Doktore, vi ste i profesor na Medicinskom fakultetu u Sarajevu.
REUF: Od 1995. godine radim sa studentima, počevši kao asistent, potom kao viši asistent, docent, a sada radim kao vanredni profesor. Ovo je poglavlje moje misije i vizije u transferu znanja, i ako budem govorio o emocijama i zadovoljstvu u tom smislu, ovaj intervju će potrajati.
Moramo spomenuti i činjenicu da ste, uz članstva u uglednim udruženjima kao što su ASPS i ISAPS, i dio porodice ICOPLAST, Međunarodne konfederacije udruženja, a pritom ste i dugogodišnji predsjednik Udruženja plastičnih, rekonstruktivnih i estetskih hirurga BiH, nacionalni predstavnik u ICOPLAST-u… Amela je, opet, u Evropskom udruženju za plastičnu, rekonstruktivnu i estetstku hirurgiju (ESPRAS), kao i u njegovoj britanskoj verziji, BAPRAS-u. Oboje jako polažete na uvezivanje sa strukom i razmjenu znanja.
REUF: Reći ću vam kako sam na posljednjim izborima za predsjednika nacionalnog udruženja imao dvije osobe koje su bile protiv mog izbora na tu poziciju: to smo bili moja supruga i ja (smijeh). Preglasani smo. Podrška kolega je zaista neprocjenjiva. Rad u Udruženju, gdje sam predsjednik u četvrtom mandatu, zahtijeva veliki angažman. Ponosan sam što će naredne godine naše udruženje biti domaćin jednog velikog kongresa plastične hirurgije. U Mostar, gdje će se kongres održati, dolaze nam članovi tri udruženja – iz Slovenije, Srbije i Hrvatske. Zapravo, pravimo zajedničke kongrese; prvi je održan u Sloveniji 2013. godine. Balkanski kongres će se održati u BiH 2023. Razmjena iskustava i novih znanja je neprocjenjiva, a svaki dan imate nešto novo da naučite. Mi smo išli na svaki kongres na koji smo mogli, ali i naše medicinske sestre. Djecu smo vodili na kongrese i usavršavanja kad god smo mogli kako ih ne bismo ostavljali kući, samo da su s nama.
AMELA: Danas su to odrasli mladi ljudi. Farah govori pet jezika i diplomirala je sa svim počastima svjetski biznis i ekonomiju te dobila diplome na tri univerziteta: Univerzitetu Južne Kalifornije u Los Angelesu, milanskom Bocconiju i Univerzitetu nauke i tehnologije u Hong Kongu. Danas radi u prvoj kompaniji Bliskog istoka kao konsultant. Rej je sportista, a između primljenog brucoša na Evropskoj akademiji za komercijalnog pilota i Medicinskog fakulteta u Sarajevu, odlučio je ostati u Bosni i Hercegovini.
Imate li uopšte slobodnog vremena? Šta vas najviše odmara, u čemu uživate?
REUF: Druženje s našom djecom, porodicom i prijateljima su najljepši trenuci odmora. Volimo da zajedno osvajamo i upoznajemo skijaške staze. Odmaramo uz slušanje muzike, u zajedničkim putovanjima i u pozorištu, jer se naša kćerka dugo godina bavila baletom. Fudbal zauzima posebno mjesto u našoj porodici. FK “Sarajevo” i reprezentacija BiH su moje ljubavi koje dijelim sa sinom. A tu je i naša ljubimica – maltezerka Yvonne.
