Napisala Mersiha Drinjaković
Snimci AG
Jedna od najjavnijih i kritici najpodložnijih profesija je novinarstvo. U vanrednim okolnostima profesionalnost i poštivanje zadatih standarda trebali bi biti posebno vidljivi, a njihov izostanak je posebno primjetan. O medijima, novinarstvu danas, ličnim iskustvima i izazovima bavljenja novinarskim poslom u današnje vrijeme govore Dragan Bursać, kolumnista i novinar, te Aladin Abdagić, glavni i odgovorni urednik Centra za istraživačko novinarstvo.
Je li lako prepoznati medije koji imaju politički utjecaj?
BURSAĆ: Ma to je neviđeno lako. Svaki uticajni medij ima politički uticaj. Ili iza njega stoji neka politička oligarhija. Čak iako se medij ne bavi eksplicite politikom, on je vjerovatno dio neke franšize koja ima veze sa politikom. To je jedno. Drugo, lako je i prepoznati te medije sa političkim uticajem. Pogledajte preko kojih medija i kroz koje medije progovaraju naši političari na svim nivoima i tačno ćete vidjeti ko ima politički uticaj.
Pred izbore i tokom izbornih kampanja niču portali koji imaju samo jedan cilj: obezbijediti medijsku podršku svojim političkim elitama. Je li i kod nas bila izražena ova pojava?
BURSAĆ: Da, to su tzv. portaloidi. Mislim čak da ih u ovoj posljednjoj kampanji i nije bilo toliko koliko ih je bilo u predzadnja dva izborna ciklusa. Oni su svugdje u svijetu, nažalost, normalna pojava. Ali, njih potiskuju stranački botovi, koji su mnogo rentabilniji, poslušniji i najbitnije jeftiniji. Za portaloid se makar morate registrovati na nekoj domeni, morate imati makar jednu pismenu osobu sa tri čiste u glavi, koja vodi neku administraciju na sajtu, a za botove vam osim sendviča i besplatnog obećanja ne treba ništa više. Naravski, pretpostavljam da će za dvije godine na opštim izborima, pošto je ulog veći, biti angažovani paralelno i portaloidi i armije botova u združenom entimedijskom poduhvatu.
Kako gledate na takve medijske pojave – favoriziranje određenih stranaka, te blaćenje (bez pravih argumenata, ili s argumentima, ali bez profesionalnog uklona) političkih oponenata?
BURSAĆ: To je realnost u kojoj živimo. I to je, koliko vidim i znam, legalna stvar. Nažalost, mogli bi reći, ali to je tako. Ono što mi svi zajedno “sa ove strane“ možemo promijeniti je edukovanje čitalaca. Ništa više i ništa manje od toga. Kada je jedna Amerika izabrala klauna Trumpa upravo uz pomoć alata koje smo naveli, mi smo poprilično bespomoćni u narečenoj situaciji. Osim, naravno, ako ne radimo sa ljudima. A to je najiskrenije prvi zadatak obrazovnog sistema i porodice – da nam na društvene mreže ne izlaze baš potpuno nepismeni ljudi.
CIN je među vodećim istraživačkim novinarskim redakcijama u regionu. Koliko je teško napraviti priče po kojima ste prepoznatljivi?
ABDAGIĆ: Jako teško. Svaka naša priča mora biti potkrijepljena mnoštvom dokumenata i izjavama relevantnih sagovornika, ovisno o temi koju istražujemo. Ponekad, da bismo dokazali neku tezu, obavimo i stotinu intervjua. Takva posvećenost zahtijeva mnogo znanja, vremena i analitičnosti kako bi se takva istraživanja privela kraju. Ponekad smo za dokazivanje teze znali čekati više mjeseci. Kada želite da razotkrijete neku nezakonitost, korupciju i kriminal ljudi koji se tim bave, oni obično urade sve da to prikriju ili da “ozakone” svoje aktivnosti. Tako smo jednom tražili i mišljenje Ustavnog suda kako bismo razotkrili sistemske i prevare pojedinaca u vlasti. Takva posvećenost poslu dovodi do fantastičnih rezultata. U skorije vrijeme smo imali desetke konkretnih efekata na naša istraživanja: hapšenja, podizanje optužnica, presude, izmjene propisa smjene funkcionera, istrage…
Kako ostati nezavisan, oslobođen utjecaja politike u novinarstvu?
BURSAĆ: Ma ne postoji nezavisno novinarstvo. Ja čak niti ne znam šta to znači. Bitno je da vi zavisite od svojih stavova i da ste sami sa sobom iskreni. Čak i to je ideal u današnjem društvu u kome je novinar najbliže socijalnom slučaju, a gdje su redakcije (čast izuzecima) fabrike za podržavanje tajkuna koji ih drže ili političke organizacije, koja ih je osnovala. U takvom svijetu, tek u takvom svijetu, iluzorno je očekivati da neko bude “nezavisan”, šta god to značilo. I da, politika je svuda oko nas. Politika smo mi. Ja sam protivnik ideje da čovjek može ostati sa strane – udaljen od politike. Na koncu, po Aristotelovoj definiciji, to je izvorni idiot. Stvar je da sami sebi i sa sobom budemo u etičkom saglasju između naših političkih odabira, realnosti i prava drugih. To je najteže, ali eto, valja nam tome težiti.
Kako iz vlastitog iskustva tumačite pritiske na neovisne novinare i novinarke? Je li moguće zadržati kredibilnost profesije?
BURSAĆ: Pritisci su legalni samim tim što postoje. Ako ih nemate, očigledno ne radite nešto dobro. Stvar je u tome kad se pređe granica, kad vam se prijeti smrću. Vama ili vašoj obitelji. Onda bi makar titularno na scenu trebalo stupiti pravosuđe, preciznije tužilaštva, a to se ne dešava. Ili ako se dešava, toliko ste iscrpljeni raznoraznim administrativnim obavezama, kao osoba koja prijavljuje prijetnje, da ne možete normalno raditi svoj novinarski posao. Pitanje je hoćete li naknadno prijaviti novu prijetnju, a to baš i hoće nakaradni sistem u kome živimo. Što se tiče kredibiliteta profesije, to vam je kao i u svakoj drugoj profesiji, a nju čine pojedinci. Dakle, svako ponaosob treba sebi postaviti pitanje, prvo ima li kredibiliteta u svojim očima, pa u, nekad smo govorili, široj društvenoj zajednici. Taj zbir kredibiliteta bi trebao biti onda neki esnafski kredibilitet. Nažalost, ja ga ne vidim nešto puno ni u našoj, a ni u mnogim drugim profesijama. Dodajte tome lične sujete i dodatno smo se udaljili od kredibiliteta kao takvog. No, valja nam raditi prvo na sebi, pa se onda nadati nekom dobru.
Postoji li pritisak, prijetnje od onih koji se nađu u vašim pričama?
ABDAGIĆ: Naravno da postoji. Kako su u fokusu našeg rada korupcija i kriminal, prirodno je da ljudi o kojima pišemo ponekad i na taj način izraze svoje negodovanje. Prijetnje dolaze od svih profila ljudi – političara, osuđivanih kriminalaca, ali i građana. Svaku prijetnju shvatamo ozbiljno pa u skladu sa okolnostima i na osnovu naše procjene, takve prijetnje prijavljujemo nadležnim institucijama. U jednom slučaju smo i tužili za uvrede i klevete koje je akter naše priče iznio na društvenoj mreži Facebook. Sud je u tom slučaju donio nepravosnažnu presudu prema kojoj ta osoba mora platiti odštetu CIN-u i novinarki zbog napisane uvrede i klevete. Na ovaj način naše novinare maksimalno pokušavamo zaštititi od takvih napada. Međutim, štite nas i visoki standardi u provjeri činjenica koje smo postavili za priče, tako da nakon objavljenih tekstova rijetko ili nikako imamo reakciju u vidu prijetnji, bilo kakvog pritiska ili demantija. Ovakvi pritisci najčešće dolaze dok novinari rade na terenu, u trenutku stvaranja priče. Moramo uzeti u obzir da bavljenje istraživačkim novinarstvom samo po sebi donosi rizike o kojima pitate.
Da li se zakon o slobodi pristupa informacijama poštuje samo deklarativno? I kad se pozivate na njega, ima li odgovora od institucija?
ABDAGIĆ: Novinari CIN-a svake godine pošalju u prosjeku 1.000 zahtjeva za slobodan pristup informacijama, tražeći najčešće podatke o načinu trošenja javnog novca. Pristup javnim informacijama u BiH nije nimalo lagan. U većini slučajeva institucije izbjegavaju dati odgovore pa borba za informacije traje mjesecima. Najčešće odbijaju zahtjeve zbog ignorisanja ili pogrešnog tumačenja zakona. Kada institucije odbijaju dostaviti podatke koji trebaju biti javni, CIN ih tuži. Naravno, to ne znači da ćemo tužiti za svaki neodgovoren zahtjev, jer to bi bio ogroman posao koji bi nas odvlačio od našeg primarnog posla, a to je istraživačko novinarstvo. Na ovaj način djelujemo preventivno i nakon uspješnih presuda mi se na njih pozivamo u novim zahtjevima i tako ostvarujemo svoje pravo na pristup informacijama, najčešće u često netransparentnim institucijama. Do sada smo tužili: sudove, državne institucije, ministarstva i bolnice, a presude su u svakom slučaju bile u korist CIN-a. U prosjeku, sudovima je za donošenje odluke bilo potrebno 18 mjeseci Ukupno smo dobili 12 presuda po našim tužbama za nedostavljanje podataka i ograničavanje slobode pristupa informacijama. Ono što građani moraju znati jeste da prema zakonima, te informacije predstavljaju značajno javno dobro i pristup njima potiče transparentniji i odgovorniji rad institucija. Zahvaljujući ovim zakonima, CIN je dokazao milionske zloupotrebe javnog novca.
Šta je sa tužbama protiv CIN-a zbog objavljenih priča? Koliko dugo se čeka na presudu i kakva su vam iskustva kad su ovi procesi u pitanju, odnosno, kako se bh. pravosuđe odnosi prema tužbama protiv novinara i novinarki?
ABDAGIĆ: CIN je ove godine proslavio 16. godišnjicu rada i tokom tog perioda nemamo nijednu pravosnažnu presudu protiv naše medijske organizacije za klevetu ili netačnu objavljenu informaciju. U CIN-u strogo poštujemo pravila profesije, a to u konačnici znači da za svaku našu priču temeljito provjerimo činjenice o kojima pišemo. Do sada smo objavili na stotine istraživačkih tekstova o korupciji, kriminalu i zloupotrebi javnog novca – imenom i prezimenom smo imenovali ljude koji su radili loše stvari, a takve situacije je teško dokazati. Zato se oslanjamo na sistem provjere činjenica koji našoj organizaciji, ali i novinarima, daje kredibilitet i povjerenje kod građana da sve ono što objavimo je istina i da naši tekstovi nisu obojeni komentarima, političkim retorikama i neprofesionalnim motivima. U jednom slučaju je protiv CIN-a donesena nepravosnažna presuda prema čijem objašnjenju smo neargumentovano pisali o poslovanju jedne privatne zdravstvene ustanove. Iako smo priču zasnivali na zvaničnim i autentičnim dokumentima zdravstvenih ustanova i intervjuima sa relevantnim sagovornicima, uključujući i drugu stranu, Općinski sud u Sarajevu je zaključio da ti podaci nisu pouzdani – što je apsurd. Ova presuda nije pravosnažna i mi smo se žalili Kantonalnom sudu u Sarajevu.
