Miodrag Miki Trifunov: Nikad nisam igrao ni u jednom bh. filmu

 

Poetsko-muzičkim performansom Svjedok, koji izvodi uz muzičare Hamdiju Salihbegovića i Nedžada Merdžanovića, glumac Miodrag Miki Trifunov proslavio je pet decenija rada u decembru 2019. u Kamernom teatru 55, čiji je član bio niz godina. Pozorišni, televizijski i filmski glumac, prije rata igrao je u dramama, serijama i TV filmovima (Hasanaginica), te seriji i filmu Moj brat Aleksa. Nakon rata djeluje uglavnom u teatru, pojavio se u serijama kao što su Crna hronika i Konak kod Hilmije, te igrao u jednom filmu – slovenačkom Shangai Gypsy. U penziji je od 2012., i to nakon što je odigrao predstavu Bolesnik porodice M. Ipak, mirovina je u Mikijevom slučaju samo forma. I dalje je vrlo aktivan, godinama je u svijetu poezije, a vanjštinom odaje boema, poetu iz prošlih vremena, markantan, originalan, prepoznatljiv po kožnom šeširu, pomalo okrznutom. U svom svijetu mašte stalno druguje s pjesnicima, prije svih je to Mika Antić, pa Ujević, Lorca, Jesenjin, Dizdar, Kipling, Ovidije… Živi u skromnoj garsonijeri, ali u njoj je najmanje: ranoranilac je, pasionirani šetač, šahista sa trga kod sarajevskog Ekonomskog fakulteta. Strastveni pušač, samuje i druguje – kako mu se dan namjesti. Njegove 72 godine krase vitalnost, volja, aktivnost, energija. U braku s bivšom suprugom Oljom ima kćerku Jelenu, koja mu je podarila unuku Isidoru.

Biti poznat znači i biti izložen pogledima, komentarima… Kako ste sačuvali mir u duši?
– O potpunom miru ne može se govoriti, to je proces koji izaziva neku vrstu duhovne uzburkanosti, a glumački posao je uvijek putovanje u nemoguću situaciju koju treba riješiti. Osjećam se okej, ja sam našao svoju svrhu, sad sam u to siguran. To je radost krajnjeg cilja.
Uz vas se vezuje više toponima: Nova Crnja – gdje ste rođeni, Kikinda, Zrenjanin, Zenica, Podgorica, Sarajevo. Odakle nosite najljepše uspomene?
– U nekom praiskonu Zrenjanin je mjesto mog pozorišnog bivstvovanja, ali stvaralački i najplodniji grad, ne mislim samo na sebe već i na stvaralaštvo unutar kuće i kolektiva, to je sigurno bilo pozorište u Zenici. Moja sreća je da sam bio tamo. To je bila velika pozorišna laboratorija u pravom smislu te riječi, tu sam rastao i sazrijevao profesionalno.
Dio scenografije vašeg Svjedoka čini fotografija na pročelnom zidu na kojoj vi kao maleni dječak stojite s igračkom u rukama, sa lokomotivom. Je li fotografija vezana za vašu porodičnu priču?
– Da, na toj fotografiji sam ja kad su mi bile tri i po godine, a tada se desila i moja prva avantura. Jednog dana ukrao sam kišobran od svog starog, otišao kod komšije, popeo se na stog sijena i skočio sa tri-četiri metra visine. Jedva su me sakupili, prebacili su me hitno u bolnicu u Zrenjaninu i odmah mi operisali bruh. Po izlasku iz bolnice, roditelji su mi kupili prvu igračku u životu, to je ta lokomotiva koju držim u rukama na fotografiji. Ja stojim na hoklici, kapica na glavi, zimski period, niko nije bio sretniji od mene što sam dobio igračku. A stolica na sceni vezana je za moj prvi profesionalni angažman i pripravnički rad u zrenjaninskom pozorištu. Tada je za upravnika došao Jovan Bata Putnik, veliki reditelj, mag pozorišta, koji je započeo nevjerovatne vježbe s nama trojicom pripravnika. To me opredijelilo za glumu.
Koliko je dosad bilo nastupa sa Svjedokom, vodite li evidenciju?
– Nemam pretenzija da pokažem i govorim koliko pjesama znam. Ne prođe dan da u datom trenutku nekom ne kažem bar jedan stih; od banke do trafike, ljudi reaguju odlično, svima je drago da čuju nešto. Osjećam potrebu da tim ljudima nešto kažem, u 90 odsto slučajeva nisu doživjeli tu vrstu pažnje, a za mene je apsolutno nebitno kojoj socijalnoj strukturi pripadaju. Jednoj ženi koja radi u toaletu u Markalama govorio sam stihove godinu dana. Za nju je bio šok da sjedim s njom ispred toaleta i govorim stihove. Dao sam joj na znanje da je vidimo, da joj posvećujemo pažnju kao ljudskom biću. Postala je druga osoba poslije godinu dana.

Učite li pjesme stalno, koliko ih znate napamet?
– Svaka pjesma mora da živi sa mnom dva mjeseca prije nego zajedno izađemo na scenu. Pjesme treba zapamtiti: od Ovidija do sufijskih pjesnika; preko pjesnika iz 18. vijeka pa do danas. Mislim da znam 60 naslova, možda i više. Recital traje onoliko koliko publika želi. Ja s publikom radim nekonvencionalno, razbijem svaku akademsku atmosferu. Uvijek im kažem: Hvala vam što ste došli u moj dnevnik boravak. Moja misija se nastavlja sa stihovima.
Ponekad kažete da ste skromni. Sa kime se družite, koje kafane volite u Sarajevu?
– Skroman jesam, ali sam zahtjevan pred sobom. Mogu biti sam, s društvom, a u zadnje vrijeme sa mnom se vole družiti studenti Akademije scenskih umjetnosti, razgovaramo o svemu, jednostavno. Sarajevo je okej. Nekad su moje kafane bile “Mornar” i “Sedlo”, one više ne postoje. Zvao sam ih rupama: to su one kafane s kariranim stolnjacima i limenim pepeljarama.
Zbog čega je Sarajevo okej?
– Odabrao sam Sarajevo kad je bilo najteže. Bio sam prvo pod znakom sumnje, kao i svi mi koji smo iz nekog drugog podneblja, svi smo bili zatočeni, svi smo naivno vjerovali da se to svakom može desiti osim Sarajevu, a desilo se suprotno. Bilo je pitanje zašto sam ostao, nemam ni stan, veoma brzo dao sam na znanje ko sam i poslije toga bio sam dobrodošao, svuda su me pozivali, na sve strane.

 

Brinete o šahovskim figurama u sarajevskom parku na Trgu oslobođenja, a igrate li šah?
– Ima jedna sehara, ona velika kutija pored šahovske table, gdje ih poredam zajedno s još jednim od nas koji igra šah. Kakav sam igrač, pitate? Ma, to je sve šega. 
Uporni ste gradski šetač…
– Nisam ja samo šetač. Igram lopte svake nedelje i dan-danas, sa rajom igram već 15 godina. Ja sam i trkač. U našem pozivu moraš biti i fizički i mentalno spreman.
Znamo da ste ranoranilac. Treba li vam budilnik?
– Ne treba. Od četrnaeste godine živim sam, radim, bilo mi je potrebno nekako preživjeti, nisam imao vremena za spavanje. Nikad nisam živio komotno, ležerno, uvijek s adrenalinom. Mali stan u Zenici sam poklonio. Ovdje sam bio podstanar sve dok se nije našla gradska raja koja se okupila i našla mi garsonijeru.
Kuhate li?
– Koje kuhanje?! Ja imam samo frižider. Jedem uvijek kad sam vani. Burek – i doviđenja! Kao klinac, kad sam otišao od kuće, znao sam sa štrucom hljeba živjeti sedam dana. Ratujem s hranom otkad znam za sebe. Meni je to normalno stanje.
Koliko često ste s bivšom suprugom i kćerkom budući da žive u Crnoj Gori?
– Naše veze se nisu pokidale. Moja bivša supruga Olja otišla je u penziju. Ona i kćerka Jelena su u Podgorici, nedavno sam bio kod njih dva-tri dana, redovno telefonski razgovoramo. Žao mi je što nisam nikad doveo Jelenu da joj pokažem Sarajevo. Ona vodi svoj život sada, ima dragog s kojim živi i radi. Postao sam i deda, dobio sam unuku Isidoru prije dvije godine.
Život, gluma, iskustvo i godine donose promjene. Uprkos svemu, u čemu ste ostali isti?
– I dalje sam isti. Želim biti prisutan. Želim učiniti ono što najbolje znam i umijem i u datom trenutku dati to situaciji i ljudima koji me okružuju. Imam snagu, još uvijek imam šta da kažem. Moje prisustvo još uvijek znači nešto. Bar ja tako mislim.
Jednom ste rekli da je lik Gabrijela Parde u drami Plava Jevrejka uloga vaše karijere. Postoji li neostvarena glumačka želja?
– Negdje sam potajno mislio da ću sa 50 godina igrati kralja Leara. Kralj Lear je imao tačno ove godine koje ja imam sada.
Predstave Brašno u venama i Moja fabrika imaju idealan spoj i dobrog pisca i reditelja. Šta to znači za predstavu, za glumce?
– Rijetko se dešava da se poklopi sjajan pisac i sjajan reditelj; u Brašnu su to Igor Štiks i Boris Liješević, a u Fabrici Selvedin Avdić i Selma Spahić. U incidentu se poklopila i sjajna glumačka podjela. Igrali smo nedavno Brašno pedeseti put, poslije pola godine, a na prvoj probi prošli smo bez ikakvih problema. Fabriku smo igrali 4. februara, to je predstava koja se gleda, svakoga se tiče, ima puno Zeničana koji se prepoznaju u predstavi, apostrofiraju se imena, svaki drugi stanovnik radio je u željezari. Gdje god je igramo izvan BiH, publika je gleda s pažnjom, razumije je. Svaki grad je od Ljubljane do Đevđelije imao je takvu fabriku.
Je li bilo reditelja koji su s vama teško izlazili na kraj?
– Nije. Hvalim se činjenicom pred svima da u 50 godina nijednom nisam zakasnio na probu. Uvijek sam bio spreman. U 90 odsto slučajeva znao sam prvi dio teksta na početnoj probi. Ponosim se tom činjenicom, imam moralno pravo da to kažem. Predstava je kolektivni čin, i ko meni daje pravo da radi svojih gluposti oduzimam nekom pravo da radi?!
Osim teatra, snimate li filmove danas?
– Zamislite ovaj podatak: nikad nisam igrao ni u jednom bh. filmu.
Zašto?
– Ne znam.