Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimila Aida Redžepagić
Novom knjigom nazvanom Bukača, koja je nastavila tamo gdje je stala prethodna, Huzur, Martina Mlinarević (37) ponovno nam otvara dušu. Dok je u Huzuru progovorila o svom iskustvu žene oboljele od raka dojke, borbi proti opake bolesti, operacijama, zračenjima i kemoterapijama, te o svom privatnom životu koji se našao na prekretnici, Bukača je svojevrsni zapis linča koji se vodio, i još vodi, protiv Martine, najviše u online prostoru.
Rođena Ljubušanka, prkosna i žestoka Hercegovka, trenutno živi u Sarajevu, a s njom su petogodišnja kćer Una i životni partner Goran Đikov. Njezina osovina, njezin “ljud”, kojemu je posvetila knjigu Huzur, četrdesetšestogodišnji Čapljinac jednako kao i Martina poznaje vidanje rana: i sam nosi ožiljke, jer je kao petogodišnjak preživio opekotine najtežeg stepena kad je u igri upao u kotao s ključalom vodom. O Goranu nam je Martina pričala u ispovijesti prije deset i po mjeseci, kada je za naslovnicu našeg novogodišnjeg izdanja pozirala pokazavši ožiljak nakon mastektomije. Ta je naslovnica na neki način postala simbol njezine borbe – i sa rakom dojke, i sa otporom sredine, nenavikle da u svom okruženju ima bukaču. A Bukača je sada tu, pred nama.
Šta predstavlja Bukača?
– Bukača je moj krik protiv nasilja svake vrste, protiv turobnog patrijarhizma, ugnjetavanja, šikaniranja, stigmatizacije; to je želja da se djevojčice sutrašnjice, posebno one ponikle na uskogrudnim meridijanima naših balkanskih žlibina, usude misliti svojom glavom, svemu unatoč, da biraju svoje izbore ma šta koštalo i da žive život samo po vlastitoj mjeri. Bukača je pobuna, razarajuća bol, izlazak iz šablona. Bukača je gorjeti za slobodu na lomači mahale. Bukača je priča o viktimizaciji, predrasudama, licemjerju, moralnoj policiji u nemoralnoj zemlji, turbovjernicima što kamenuju drugačijeg od sebe, o prekrasnoj zemlji nađubrenoj tabuima, šovinizmom, mržnjom. Bukača je ljubav iznad svega toga.
Šta je bilo najteže iskustvo pisanja ove knjige?
– Pisanje ove knjige za mene je osobno bilo najteže, jer se radi o nečemu o čemu sam stoički šutjela dok su se dešavale moje javno obznanjene borbe vezane za karcinom i postkarcinomske terapije. Pisanje Bukače značilo je iskrvariti iz dna sebe, apsolutno zanemariti sve književne forme, očekivanja ili književnu kritiku; knjiga je to koja je morala biti napisana u vrisku, kao opomena, kao testament i nauk svim kćerima sutrašnjice u Bosni i Hercegovini. Ne bih voljela puno toga otkrivati čitateljicama i čitateljima, najvećeg smisla će to zapravo imati onda kad se uzme u ruke. Ljudi koji su je imali priliku iščitati dosad, pričaju o njoj u superlativima, kao o potresnom romanu, i silno se radujem danu kad će je moji čitatelji konačno moći imati uz sebe.
U Huzuru si pisala o suočavanju s karcinomom dojke, borbi sa opakom bolešću i jednom novom životnom iskušenju.
Da li Bukača nastavlja tu priču?
– Ona je na neki način nastavak Huzura, jer počinje upravo gdje je Huzur stao, par dana prije izlaska Huzura iz tiska, par dana prije mostarske promocije i par dana prije moje najteže operacije. Smatram da je Bukača moje najintimnije i najogoljenije pisanje otkad pišem. Dosad sam veliku većinu objavljenog najprije objavljivala na Facebook stranici pa bi to kasnije našlo put u neku knjigu i tvorilo neku priču. Bukača je nešto o čemu nisam pisala nigdje, Bukača je besprizoran linč javnosti, othrvavanje s tim linčom i sve što se dešavalo iza vrata jedne, po parametrima primitivne sredine, nemoguće ljubavi koju je trebalo spriječiti na sve načine.
Kakav je plan za Bukaču nakon Interlibera, slijede li nove promocije?
– Beskrajno mnogo mi znači sjajna konekcija koju imam sa svojim čitateljicama i čitateljima i zaista volim taj trenutak kad se prvi od njih susretnu s mojim novim riječima. Nakon Zagreba bit će velika promocija u Sarajevu, 20. 11. u 20h u Kamernom teatru 55, i ovom prilikom pozivam sve vaše čitatelje da nam se pridruže, jer predstavljanja mojih knjiga nikad nisu o knjizi kao takvoj, uvijek su svojevrsni aktivizam, konferencija sa fenomenalnim gostima na izvanredne teme, i tako će biti i ovaj put. Jer Bukača je sama po sebi hodajući aktivizam, gorljivi inat i bunt, nepristajanje na svođenje na mjeru čaršije samo zato što je netko odlučio kakav život je potaman. Za druge. I u njihovo ime. Bukača je biti svoj kontra svima. I najmilijima. Cijena koja se plaća je previsoka, ali ništa nije vrijedno vašeg mira kada znate da su vam pokušali uzeti sve u želji da vas slome i nisu uspjeli.
Naslovnicu Gracije na kojoj pokazuješ ožiljak nakon mastektomije Facebook je prikrio jer je bila “uznemirujuća”. Hoće li Bukača biti uznemirujuća? Po koga?
– Naslovnica Gracije bila je, po mom mišljenju, toliko silna jer nije ni pomno planirana. Sve sam u životu radila iz momenta, na ho-ruk, vodeći se trenutnim osjećajem, i tako je nastala i ta naslovnica, sjećaš se, svi smo bili zbunjeni jer nismo znali kako će sve dalje ići s tom fotografijom, ali smo znali da je moramo snimiti. Umjesto šljokičaste toalete snimili smo moj ožiljak nakon radikalne mastektomije, i još jednom ovim putem beskrajna zahvala timu magazina jer ste pokazali neviđenu hrabrost. Dok su mnogi pričali o mojoj hrabrosti tog trenutka, u zapećak je nekako stavljena hrabrost vas kao magazina, koji ste u današnjem svijetu nametnutih standarda ljepote uradili upravo to – udarili šamar svima uljuljkanima u te lažne, isfotošopirane živote. Sravično je čime su danas mladi ljudi izloženi, kolikom i kakvom trendu bezgrešne savršenosti i šta to čini njihovim samopouzdanjima i životima; curice na fotografijama iz vrtića zauzimaju pozu kao top modeli na modnim pistama, “guzice i sise” su postale osobna iskaznica profila ličnosti, potpuna kardašijanizacija uma i civilizacije. Naslovnica s ožiljkom bila je i moj hommage svim onim ženama koje su prošle, prolaze ili će proći isti taj put s karcinomom kao ja. Jer se nerijetko dogodilo da baš tada ostanu bez partnera koji se nije mogao nositi s tom fizičkom činjenicom. Da, fotografija je u više navrata bila prijavljivana Facebooku kao uznemirujuća, i to je zapravo meni bilo najšokantnije, nešto što ni dok sad razgovaramo ne mogu shvatiti. S druge strane, fotografija je samo na mom Facebook profilu imala četiri milijuna jedinstvenih klikova. I smatram da je odradila svoju misiju.
Zašto mrzimo? Ili, zašto mrze? Kako sebi objašnjavaš količinu bijesa koja se slila na tebe u online prostoru?
– Kroz godine javnog djelovanja i pisanja naviknula sam se na sve i svašta; dijapazon prijetnji, uvreda, nasrtaja uvijek je bio prisutan, posebice jer se moji stavovi i razmišljanja razlikuju od onoga što je uvriježeno kao većinsko razmišljanje sredine u kojoj živim. Unatoč svemu tome, odabrala sam da svih ovih godina živim samo tu. Hercegovinu sam svugdje nosila kao svoju jedinu ličnu iskaznicu. To je nekakav jedini identitet uz koji se mogu svrstati, i sve moje je od tog neba, kamena i rijeka. Međutim, živjeti u Hercegovini i ispod tepiha izvlačiti i sav onaj korov u koji je zarasla, sve te malverzacije, političke klanove i pustošenja, koitus crkve i stranke na vlasti, to je gotovo ekstremni sport. Bez obzira na sve to, odabrala sam govoriti o svim anomalijama sredine u kojoj živim i radim, u kojoj se tako glasno šuti o problemima, jer kada progovoriš, probleme natovariš jedino sebi na glavu. Ali čak i za mene je bila potresna, bolno otrežnjujuća i poražavajuća činjenica o količini zaglušujuće mržnje koja reflektira najgore u ljudima u zadnje vrijeme prema meni, da mogu poželjeti da me rak pojede, da mi dijete dobije rak, da me vežu i raščereče, da mi odrežu i drugu dojku. Rečenice koje su ljudi u stanju meni napisati u protekloj godini dana su potpuna patologija s kojom se nosim dobro, jer sam kamen hercegovački i moja bitka je važnija što su te stvari gore, ali je ne razumijem, i smatram da je nitko normalan i razuman ne shvaća.
Zašto je tako puno žena bilo spremno da ti uputi uvrede, najgnusnije moguće riječi…?
– Kad me pitaš za reakcije žena, upravo zato Bukača govori djevojčicama sutrašnjice. Da ne budu te i takve žene. Da se izdignu iz kolektiva, da misle svojom glavom i bore se unatoč hijenama. Linč prema meni je išao najvećim dijelom od žena koje se smatraju onom balkanskom, tričavom svemirskom triologijom – žena, majka, kraljica. Sa sve profilnim fotografijama ispred crkvi ili s djecom. U mom slučaju rijetke su, ali iznimne bile drugačije žene od toga u Hercegovini kroz cijeli ovaj period. Njihova imena zato danas nosim kao zastavu, jer su imale snage da suprotstave zadrtom poimanju svijeta i pružile su ruku kad je bilo najteže. Nedavno sam jednoj takvoj rekla – hvala. Odgovorila je: “Ja sam samo radila ono što je bilo normalno”. Ta rečenica je skršila sve u meni. Želim da moja Una odraste u nekoga tko će biti na takav način normalan.
Zapitaš li se nekad je li sve ovo vrijedno – da bivaš nagrđena uvredama, da te neko mrzi a ne zna ni zbog čega?
– Zapitam se često zašto to rade i šta sam ja lično tim ljudima skrivila, jer nijednom zdravom razumu to nije jasno, ali se nikad ne zapitam vrijedi li. Dok živim neću se upitati vrijedi li, jer svaka borba na ovakvom podneblju svakodnevnog ugnjetavanja ljudskih prava nije izbor, nego moranje.
Gdje si danas? Gdje živiš i kako živiš? Ti i Goran?
– Trenutno smo u Sarajevu, živimo na relaciji Hercegovina – Sarajevo. Živimo u ljubavi, miru i skladu, s našom djecom i dragim prijateljima koji su nam bili neviđena podrška u ovom teškom razdoblju. Goran i Una kao moja dva najvažnija bedema sigurnosti i nježnosti su uz mene, obožavam naš život satkan od sitnica, dobre muzike, knjiga, Uninih nevjerovatnih pitanja o svemu na šta uvijek moramo imati smislen odgovor.
Kako se Uni čini život u Sarajevu, je li se navikla?
– Una uživa u Sarajevu, sve je već obišla po nekoliko puta. Nedavno mi je rekla, objašnjavajući mi valjda svoje oduševljenje, “znaš, mama, ti si ovdje bila, a ja nikad nisam i sve mi je zanimljivo”! Ona je prosto takva, začudna pred svijetom, radoznala, pričopričalica i bager, ali beskrajno prilagodljiva svakoj situaciji, svojeglava. Često se šalimo kako je Una neviđen slučaj, jer njoj ne fali nitko koga trenutno nema tu. Kad je sa mnom, ne pita ni za kog drugog. Kad je s tatom, živo joj se fućka šta radi i gdje je mama. Kad je s bakama, nitko je drugi ne zanima. Uistinu je specijalno, svoje dijete, ne kmeči, nije gnjecava ni plačkava ko mater, mislim da će izuzetno dobro proći u životu jer već sada zna šta želi od svakog dana i svake osobe (smijeh). Pošto smo u Sarajevu u prelaznom razdoblju naših života i nećemo biti dugo, čuva je draga Slavica Delibašić, mama mog dragog prijatelja Danka i supruga pokojnog veličanstvenog Mirze Delibašića. Toliko mi je veliko da Una svako jutro nekoliko sati provede u domu Mirze i Slavice, i to njeno oduševljenje da je “teta Dada”, kako zove Slavicu, bila em velika košarkašica, em najljepša sportašica i da je “čika Mirza” naš najbolji sportaš, nemjerljivo je. Imam sretno dijete i sretna sam žena.
U Sarajevu živiš u kući prve bosanske feministkinje, književnice Laure Papo Bohorete. Otkud ta slučajnost?
– Zahvaljujući mojoj dragoj prijateljici Ameli, u Sarajevu smo nastanjeni na Alifakovcu u kući iz koje puca najljepši pogled na grad, gdje je živjela jedna prekrasna profesorica, do kraja svog života sama i svoja, gdje je održavala prve feminističke večeri i razgovore. Sve je još puno njezinih stvari i zaista sam blagoslovljena za ovaj period, jer sam Bukaču napisala upravo tu i smatram da mi je ta neka nevjerovatna aura koju ima taj stan pomogla da privedem kraju ovo djelo.
Mislimo da znamo Martinu, ali kako doista izgleda život u vaša četiri zida. Često mi padne na pamet ono što ti je Goran rekao: “meni tvoji ožiljci, tebi moji”.
– Svaki dan živimo po toj devizi. Toliko smo lošeg prošli otkad smo zajedno, pa ipak, bilo je to najljepše življenje otkad život živimo. Goran mi nije ljubavnik, nego moje produženo biće. Potpuno se prelijevamo jedno u drugo. Vrijeme koje smo proveli kroz bolnice, na četiri moje i dvije njegove operacije u zadnjih godinu i pol dana, povezalo nas je neraskidivom niti apsolutnog pripadanja onom drugome. Nadnaravan osjećaj. Ono za šta sam posebno zahvalna je taj odnos koji Una i on imaju, ta bezuvjetna ljubav i poštovanje – on je njezin Gogo, Supermen i najbolji prijatelj, kao i za divan odnos koji svi imamo s Uninim tatom. Rekoh li da sam sretna žena? Nikad ružnijeg, nikad težeg, nikad više mržnje i odbacivanja, a privatno nikad veće radosti, mira. Huzura.
Kako si, kakav ti je zdravstveni karton?
– Na pretrage idem svaka tri mjeseca. Znaju svi koji su prošli rakovsku, rovovsku borbu, na šta liče te pretrage i koliki strah i stres izazivaju. Momenat dok gledaš lice doktora kako ultrazvukom prelazi ono upražnjeno mjesto na prsima gdje je bila dojka i dok pregleda onu drugu zdravu dojku, momenat je kad još jednom umreš i oživiš. Srećom, po mene dakako, na nesreću mojih oponenata, dobro sam, zdravo, jako i nesalomljivo.
Kakve planove praviš, čemu se raduješ, od čega strahuješ?
– Više ne pravim nikakve planove, ne živim po satu, planeru, nego po trenutku tako da znam da sam sretna ovaj čas, dok razgovaramo, i to je jedino bitno.
Gracija 381, 15.11.2019.
