Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Irfan Redžović
Bio sam u Sarajevu prije pet ili šest godina, ako ne računamo gostovanje kod Keme Montena. Prošlo je dovoljno dugo da se poželimo.” Ovim nas je riječima dočekao Oliver Dragojević (65), koji će 23. marta, u organizaciji slovenačke agencije AMC Studio, pjevati u sarajevskoj Zetri, a dan kasnije u tuzlanskom Mejdanu. Splićanin koji se u 52 godine karijere proslavio od Triglava do Đevđelije, ali i širom Evrope, te skoro tradicionalno nastupa u kultnoj pariškoj Olimpiji, danas najviše uživa u činjenici da je – dida. Njegov najstariji sin Dino podario mu je unuka Duju, danas šestogodišnjaka, a u decembru 2011. obradovao ga je i blizancima, djevojčicom i dječakom. Blizanci su, izgleda, u generacijskom kôdu Dragojevića, jer pored Dine, Oliver ima i sinove blizance, 33-godišnje Davora i Damira. Sa suprugom Vesnom, rođenom u Dubrovniku, u braku je već 40 godina i voli je jednakim žarom kao i djevojku koju je dočekivao u Splitu na autobuskoj stanici ili u trajektnoj luci.
Sjećate li se kada ste prvi put nastupali u Sarajevu?
– Bila je pjesma Plakala djevojka mlada, tri noći i tri dana… sa suzama u očima tiho je plakala. Te je stihove napisao Đorđe Novković, a ja ih prije tačno 40 godina izvodio u Sarajevu, svirajući zajedno s Trubadurima. Eeee, to je bila 1973. Dugo ima od toga… Je li to istina? Ma, nije puno.
Proslavili ste 2011. pola stoljeća karijere, kako gledate na sve ove godine?
– Ako je nešto ostalo iza toga, dobre pjesme, dobri stihovi, onda je vrijedilo i možeš se ponositi.
Sve generacije znaju vaše pjesme, kako je to moguće?
– Zato što ih roditelji prenose na svoju djecu. Pjesme su bezvremenske… Ne volim više govoriti o sebi, jer to radim već 50 godina. Ovo o čemu ja pričam kad razgovaram s medijima, sve je isto, pa ne volim o sebi previše. Bitna je publika koja uživa u onome što proizvodim.
Vjerujem da volite pričati o ribi…
– Oni šta puno pričaju o ribi – ti vam lažu! Hvale se ko i lovci, to su iste priče. S tim šta ja idem u ribu i kad ulovim dosta za pojesti, stanem – ne lovim više. A ovi svi pričaju kako su ulovili sedam kila ili šta ja znam. Ja idem loviti sa sinovima, prijateljima, muško je društvo, ide se uživat i tamo se uglavnom šuti. Šta ćemo pričati na moru! More samo govori za sebe.
I tamo počinje inspiracija?
– Dogodi mi se da me ulovi pjesma ili neki motiv i ne mogu ga se osloboditi. Toliki je mir i dominacija misli je totalna, po dva-tri dana me to prati. Što nije loše, jer znači da postojim. I onda dođem kući i snimim.
Šta bi bilo da niste tako srođeni s morem?
– Ne znam… Pretpostavljam da bih se bavio nečim što ima veze s prirodom, planinama, rijekom.
Sigurno ne biste prodavali osiguranja za automobila?
– Ne mogu to nikako zamisliti! Inače, ne volim okvire – da me se stavi u firmu da radim od osam do dva.
Niko od sinova nije krenuo vašim stopama…
– Krenuo je nećak, sin pokojnog brata Aljoše, on pjeva i svira.
Kako ste podnijeli gubitak brata?
–Već je dvije godine kako je Aljoša preminuo. Bio je teško bolestan, jedan od onih nesretnika koji su imali problem s azbestozom u Splitu, i eto… Bol se ne može mjeriti ničim, udari te i nosiš je do kraja. Kao da sam ja umro, takav smo odnos imali. Nismo se nikad posvađali, bili smo samo on i ja. Za mene je to preveliki gubitak da ga vjerovatno nisam ni svjestan. Život je zafrkan, rekli bi Splićani.
Život ima svoje uspone i padove, i valjda ne bismo znali cijeniti one male stvari da nije tako.
– Ja stalno govorim: ako se ljeti upali klima ili ako se zimi griješ previše, onda ne znaš ni kad je ljeto ni kad je zima. Ta dinamika životu daje neku draž, osjetiš se živim, možda čak i važnim.
Kako danas opisujete svoju ljubav prema supruzi Vesni?
– Osim ljubavi, postoje i povjerenje, tolerancija, poštovanje. To dođe s godinama, ne možeš postići preko noći. Vesna i ja smo zajedno 40 godina. Važniji je pristanak da budeš s nekim nego vjenčati se.
Kako ste je osvojili?
– To bi trebalo nju pitati. Svidjela mi se fizički, upoznali smo se, našli puno zajedničkih točaka.
Niste joj pjevali?
– A to ne! Nešto sam imao svoje što ona voli, ona je imala nešto što ja volim, i eto. Ona je iz Dubrovnika i dolazila je vikendima u Split, a ja sam čekao strpljivo…
Na stanici?
– Svugdje. Nekad bi došla trajektom, nekad autobusom… Vesnini su porijeklom s Mljeta, a ona je rođena u Dubrovniku i tamo je odgajana do 19. godine.
A kakav ste djed?
– Djed bi trebao biti uz unučad, a ja toliko radim da sam samo ljeti najviše s njima. Dosta sam popustljiv, igramo se, s njima sam dite. To je važno i meni i njima.
Jesu li svjesni vaše popularnosti?
– Nemaju pojma, to im je nevažno. Oni mene vide kao dida. Ovaj stariji, koji ima šest godina, Duje, kad vidi moju sliku na džambo plakatu, vikne: “Oliver!”, ali kad sa mnom priča, onda sam dida. Zna da je to ista osoba, ali tamo je neki drugi… Duje je bio na par koncerata ljeti i super mu je to, viče, javlja mi se. Ovi drugi su još mali.
Postoji li granica, kad kažete: e dobro, sad ću se stvarno posvetiti porodici, ribolovu, prijateljima…?
– A ne možete to. Uvijek u vama tinja ono nešto. Predodređen si po genima. Meni je stari pjevao, brat mi je bio odličan pjevač, teta je bila u operi, neki rođaci sviraju klarinete, sve je upisano u genetski kôd. Ne mogu se oteti tome, ići negdje a da ne čujem neku intonaciju.
Možete li odabrati vašu najljepšu pjesmu?
– Nemoguće! Ne, ne. Svaki put je neka druga. To se zove samoobrana, sam sebi želim napraviti momenat koji će me zadovoljiti, a onda kad pronađem to nešto, dođe drugo, druga pjesma, drugi prostor, drugi ljudi.
Tako, ne može postojati ni najbolji koncert?
– Ne može. Nekad je koncert za 50 ljudi bolji od koncerta za 20.000.
A pariška Olimpija?
– Ne! Prostor je kultni, pa samim tim svi koji nastupaju u Olimpiji sami sebe uzdignu na nivo koji je, možda, i izmišljen. Drugačiji sigurno.
A najbolji koncert na kojem ste bili u publici?
– Kad sad rečem da je to Paco de Lucia, možda će se smijati, ne vi, nego neko (smijeh). Dakle, Paco de Lucia, sa svojim bendom, usna harmonika, španjolske udaraljke, dvije gitare, jedan fenomenalni vokalista i usput plesač. To je doživljaj koji ostavi trag.
Jeste li perfekcionista?
– Ne! Želim ostati čovjek. Ljudski je griješiti. Ima tonova koji nisu savršeni, ali to ne možeš vratiti, samim tim dobiješ neki mozaik koji te čini potpunim. Ostalo je borba s vjetrenjačama. Ne osuđujem ljude koji vole perfekciju, ali oni su takvi rođeni, ne možeš to ni dobiti ni oduzeti.
Imate svoje društvo u Splitu, u Veloj Luci… Traže li vam da im pjevate?
– Ma kakvi! Ljeti boravim u Veloj Luci, a tamo su ljudi previše iskreni i ne značim im ništa. Ja sam im ko i svi pjevači u Veloj Luci, tako da s tim problema nema. Zvjezdani status – nula. Pjeva se kad se pjeva, ide se u ribu kad hoćeš, radiš šta te volja, vrijeđanja ima, komplimenata ima, humora koliko hoćeš. To su baš ljudi koji mi odgovaraju.
A šta radite kad niste s prijateljima, kad niste na moru?
– Volim puno slušati, sviruckati, pisati note…
Pjevate li pod tušem?
– Ne pjevam pod tušem jer mi po glavi pada ona voda!
