Priredio: Ozren Kebo
Snimio: Nikola Blagojević
MILAN PAVLOVIĆ
Izvini što ti nisam odgovarao na pozive, tek sam ustao
Kada smo s Milanom Pavlovićem dogovarali ovaj razgovor, imao je samo jedan uslov: “Nemoj, života ti, da bude rano.” Sljedećeg dana zovnuli smo ga oko podneva, da potvrdimo dogovor, ali nije se javljao. Pretpostavili smo da je na probi, pa smo ponovo zvali oko 13:30. Još jedan poziv bez odgovora. Tada smo već zabrinuti da je možda odustao od razgovora. Ali, telefon zvoni u 14:30 i obraća nam se bunovan glas: “Izvini što ti se nisam javio, tek sam se probudio.”
E, takav nam i trebaš. Prvo pitanje Milanu bilo je šta misli o ranom ustajanju.
– Ništa.
Ništa?
– Pa, znaš šta, ja sam prije rata ustajao u pola šest. Radio sam u Bosnalijeku, autobus je išao iz Hrasnog u pola sedam, da bih na poslu bio u sedam i onda do tri radio. I to je trajalo devet mjeseci. Svih tih mjeseci jedino me je interesovalo kakav će mi život biti, hoću li dovijeka tako ustajati. Kada sam vidio radnike koji tako žive dvadeset godina i kada sam sebe zamislio u istoj situaciji… Nekako mi je ružno reći, ali bi mi drago kad je zapucalo (smijeh). I kad je zapucalo, primijetim kod sebe jedan uslovni refleks: svako se na svoj način borio protiv tog užasa, a meni je odbrambeni mehanizam bio da, kad je najveća pucnjava, zaspim. Tako sam bježao od stvarnosti i vjerovatno od tada datira moja ljubav prema spavanju.
A disciplina iz radnog kolektiva iscurila je preko noći?
– Ah, davno je zaboravljena. U međuvremenu sam postao glumac. Kad mi je proba u pozorištu u deset, i to mi je užasno rano. Cik zore.
NIJE MI LAKO: “Kad sam bio u JNA, od strane viših oficira bio sam uhvaćen da spavam na dva vrlo nezgodna mjesta: prvo mjesto bile su merdevine, a drugo bunar”
Dakle, dvije decenije traje Vaš slobodarski otpor ranom buđenju. Kada liježete?
– Česte su situacije da se, iz raznih razloga, da ih sada ne objašnjavam, kući vraćam kad ljudi kreću na posao. I to, onako, malo psihički utiče na čovjeka…
– Mislite, pozitivno utiče?
– Da, da, pozitivno. Nekad vidim one tmurne face koje ujutro idu na posao, a ja znam da ću za pola sata, dok oni ispijaju prvu kaficu, već biti u krevetu i…
… bježati od stvarnosti na svoj originalni način.
– Da, i to će bježanje trajati sigurno do kraja njihovog radnog vremena. Tako se tješim: ne spavam ja dugo, nego oni mnogo rade.
Otprilike zaključujem da na zasluženi noćni počinak idete između pet i sedam ujutro.
– Često lažem prijateljima, kažem im da nikad ne liježem prije tri, iako u stvarnosti liježem baš tako, između pet i sedam. Ja sam neka gradska noćna ptica po tom pitanju. Ako ne izađem, onda sam kući za kompjuterom, ili pratim kasne sportske prenose.
Osjećate li se ikada usamljeno u odnosu na ostatak čovječanstva? Spavate kada drugi rade i žive, a živite kada oni spavaju.
– Ja sam onaj koji uvijek odlazi zadnji. Ako je dernek, ili kafana, ili noć u gradu, ja sve ispratim. Pa se onda pitam
jesam li baš najgori u svemu, pošto nema nikoga na ulici u to doba. A onda me utješe taksisti koji, vidim, rade cijelu noć.
Ali oni rade, Milane.
– E, pa šta ću…
Kako na Vas djeluje dnevna svjetlost? Uspavljujuće?
– Pa dobro da sad ne pretjerujem, volim ja i dan. Dobar je dan, pravo dobar – da se malo odspava.
Kako se osjećate kada Vas obaveze natjeraju da ustanete rano, u jedanaest ili dvanaest?
– Ama, mene najviše ukopa ono “evo sad ću ustati, još samo pet minuta”. To je najgore, to me često zezne jer onda odspavam još sat ili dva. Znam, znam, ko rano rani dvije sreće grabi, ali ja sam sretan noću.
Kako počinje Vaš dan?
– Nemam neke rituale. Ritual mi je bazanje po kući, dok ne dođem sebi, potom se istuširam, to mi je osnovno, ne mogu “ujutro” izaći iz kuće ako se ne istuširam, ako ne sperem prethodni dan sa sebe.
Pa nije Vam lako.
– Kakvi lako. Kad sam bio u JNA, od strane viših oficira bio sam uhvaćen da spavam na dva vrlo nezgodna mjesta. Prvo mjesto bile su merdevine. Brali smo šljive u jednom voćnjaku i ja sam bio tako hronično neispavan da sam zaspao nasred tih merdevina.
A drugo mjesto?
– Kopali smo bunar i zaspao sam u njemu. Sjeo sam na onu kofu kojom smo izbacivali zemlju, bila je pauza, pitali su hoću li da me izvuku ili ću ostati u bunaru, ja sam se namjestio na kofu i zaspao na jedno četiri metra dubine.
Baš volite spavanje.
– Imam još goriv primjer. Dok mi je njemački reditelj Manfred Weber davao indikacije, ja sam usred tih indikacija zaspao na sceni. Kako mi se to desilo, nemam pojma.
MIRSAD TUKA
Ništa ne može zamijeniti ljepotu ranog jutra
Je li teško ustati rano?
– Mislim da je lijeganje povezano s ustajanjem. Ne budim se rano zato što navijem sat ili mobitel da me probude, nego se probudim prirodno zato što legnem rano, već oko jedanaest sati.
A kada ustajete?
– U proljeće i ljeto na nogama sam već oko pola šest.
To otprilike znači da imate jedan dobar radni dan iza sebe kad se Milan probudi i stupi u život.
– Jer ustajem s danom. Kako se dan budi, tako se i ja budim. Sjećam se djetinjstva, tada sam kao i svi mladi ljudi spavao duže, a otac mi je govorio, kako ti nije žao propustiti ovako lijep dan. I sad, zaista, ja sam se zaljubio u jutro. Taj mir, ta tišina… Izađem na balkon, udahnem taj prvi zrak, vidim boje pri svitanju, osjetim mirise. To kasnije ne možeš osjetiti.
Jutro je jedini dio dana kada u gradu ima prirodnih mirisa…
– I jedini dio dana kada su ti mirisi tako intenzivni.
Kako provodite taj prvi sat vremena?
– Ja to zovem ustajanje bez stresa. Znači, nije skakanje iz kreveta, nego normalno buđenje. Ako imam u kući meda, onda uzmem med, izađem na balkon, i, ako je lijepo vrijeme, tu pijem prvu kahvu. Ustajem naspavan, jer to što uhvatim prije ponoći važni su trenuci spavanja. I onda uz tu svoju džezvicu pripremam tekstove koje radim tog dana. Naravno, u prvih pola sata ništa ne radim – samo kahva, meditacija, sabiranje. Baš volim tu jutarnju tišinu: još nisu automobili krenuli, još nema vreve, dan se budi… Najproduktivniji sam u rano jutro. Moj mlađi sin Mak također je ranoranilac, pa se nas dvojica družimo nekih sat vremena prije njegovog vrtića. I on sa svojih pet i po godina ima neke male rituale. A onda i njemu slijedi vrtić, život, trka.
A kakvi ste naveče, od sedam pa do jedanaest? Padne li Vam energija?
– Ne, jer već godinama izuzetno volim ono što ide uz rano ustajanje, a to je kratki dvadesetominutni odmor popodne. To je prebacivanje, kad samo kratko zaspim. Nakon toga sam kao nov.
OTAC JE BIO U PRAVU “Kako se dan budi, tako se i ja budim. Sjećam se djetinjstva, tada sam, kao i svi mladi ljudi, spavao duže, a otac mi je govorio – kako ti nije žao propustiti ovako lijep dan. I sad, zaista, ja sam se zaljubio u jutro”
Je li uvijek bilo tako?
– Evo jednog događaja koji je uticao na moje rano ustajanje. Kada smo snimali Praznik u Sarajevu reditelj je tražio da smršam nekoliko kilograma, pa sam samo doručkovao. I kako sam spavao u hotelu Evropa, doručak je počinjao u šest sati, a mene glad probudi u pet. Tako gladan, nisam znao šta ću, izađem na ulicu i šetam prema Čaršiji. Ulice tek oprane, mirišu na svježinu i čistoću. I onda idem dalje i na platou kod Slatkog ćošeta vidim čovjeka u odijelu kako hrani golubove. Treća stvar koju pamtim, osjetio sam miris pržene kahve. Nešto čudesno. Onda čujem kako neki od kujundžija kucka, ali ne konstantno, nego jedan udarac, pa pauza. Zamišljam da u tom međuvremenu uzima fildžan i otpija prvi srk, pa onda novi udarac. To prvo jutro zaista sam se probudio zbog gladi, a sljedeća jutra sam ustajao zbog tih lutanja i istraživanja.
Evo iskustva povremenog ranoranioca: najdraže mi je vikendom ustati u šest, raditi do devet, i onda se vratiti u krevet i prisastaviti ga do jedno dvanaest-jedan.
– Dobro, devet je ekstremno, ali ljeti, u južnom krajevima, ljudi ustaju prije pet i rade do deset, jer onda pripekne. A kada u jedan popodne legnu, isto tako odmore dobra dva-tri sata. To se i meni ponekad znalo desiti.