Razgovarala: Mersiha Drinjaković
Snimio: Irfan Redžović
Svaki lik koji je igrala znala je dočarati tako vjerno da naprosto ne biste mogli povjerovati da je to “samo” gluma. Da će Beograđanka Mirjana Karanović (53) jednog dana biti dio glumačke elite i obilježiti kinematografiju ovih prostora bilo je jasno još 1980. godine, kad je debitirala u filmu Srđana Karanovića Petrijin venac. Svima, osim njoj samoj. Odrasloj u konzervativnoj porodici, uz oca Milivoja koji je bio vojno lice i majku Radmilu, krojačicu, Mirjani je gluma bila nešto što se podrazumijeva, ali i nešto od čega nikad nije mnogo očekivala.
I zato je bila iznenađena reakcijama i pohvalama koje su uslijedile nakon Petrijinog venca, svog prvog filma, u kojem je utjelovila Petriju, ženu sa sela, i njezinu životnu priču o samoći, razočarenjima, nadanjima i ljubavi. Bila je, tada 22-godišnja Mirjana, iznenađena pompom koju je izazvala, ali nije baš odveć očekivala od filmske karijere. A onda joj se 1985. dogodila Sena, kojom je osvojila publiku. Uslijedile su brojne uloge, što filmske, što pozorišne, nagrade, prizanja, ali Mirjana danas priznaje kako su joj karijeru obilježila tri lika: Petrija u Petrijinom vencu, Sena u Ocu na službenom putu te Esma u Grbavici. U Sarajevu se našla u kratkoj posjeti kako bi ispratila dva zadnja festivalska dana jubilarnog MESS-a, na kojem joj je uručen Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra, nagrada koju je podijelila s njemačkim rediteljem Frankom Castorfom.
Šta Vam je bila prva pomisao kad su Vam s MESS-a javili ovu vijest?
– Ovo je prva nagrada koju primam a da nije za neku konkretnu ulogu i još uvijek ne mogu da se odredim prema tome. Vrlo rano sam shvatila da je pored rada, truda i talenta važan i faktor sreće. Trebaju nekako sve zvijezde da se poklope. Ovo je nagrada za moj život, jer za mene je gluma nešto potpuno prirodno, organsko. Gluma je dio mog života, ona nije profesija koju, kad dođem kući, ostavim po strani. Ona je moja strast i zato je ova nagrada za dostignuće mog života.
Teško je pričati o vlastitim uspjesima, ali, eto, na šta ste najviše ponosni u svojoj karijeri?
– Na to što sam još uvijek živa. Duhovno živa. Kad sam počinjala s glumom nisam znala da ću postati ovo što sam danas. Ja sam samo željela da se bavim time. I onda je sve nekako krenulo putem koji nisam očekivala. Ali, eto, to se meni dogodilo. Vjerujte, svaki dan sam zapravo iznenađena, frapirana činjenicom da se “to” meni i dalje dešava. I da sam i dalje nekako “u opticaju”.
Zašto je to iznenađenje?
– Dok sam bila mlada, to sam i razumjela, jer mladi glumci imaju mnogo prilika, i to je uredu. Ali, kako dođete u neke godine, sve je manje uloga. I to me obradovalo: što i dalje igram odlične uloge, nisam se svela na kategoriju tetke, strine, komšinice… Drago mi je da mogu i dalje voditi svoju sudbinu.
Igrali ste udovicu hrvatskog branitelja u Svjedocima Vinka Brešana, u Grbavici ste bili majka čija je kćerka plod silovanja, u norveškom filmu Blodband glumili ste albansku majku. Kakve reakcije su bile u Srbiji? Vjerovatno je bilo onih koji nisu blagonaklono gledali na to.
– Nikad o tome nisam razmišljala. To nisu ljudi prema kojima se određujem. Meni je bilo super da iz svog odem u neki drugi svijet, da budem s ljudima s kojima mogu da saosjećam, s kojima mogu da se povežem kad je gluma u pitanju. Kao glumici mi je veliki izazov bio da igram osobu iz neke druge sredine, da razmišljam kao neko ko je tu rođen. Recimo, uloga Albanke je bila vrlo zahtjevna. Na njemačkom sam i mogla igrati, premda ga nisam baš tako znala, ali sam ga mnogo slušala i nekako ga prepoznavala, a albanski jezik mi je bio potpuno nepoznat.
I kako ste naučili jezik?
– Učila sam napamet rečenice koje nisam znala šta znače, radila na akcentu. Ponavljala sam neprestano i to je dobro ispalo. I onda dođu ljudi i to posmatraju kroz ideološku prizmu.
Vratimo se Petrijinom vencu: kako ste iznijeli teret prve velike uloge?
– Sjećam se da mi je reditelj stalno govorio da pitam ako mi nešto nije jasno, ali ja ništa nisam pitala, sve mi je bilo jasno, jednostavno sam radila svoj posao. Svi oko mene, a bili su tu Pavle Vuisić, Marko Nikolić, bili su u mnogo većoj panici kako ću se ja snaći, a ja sam bila potpuno mirna.
I onda je došla Arena, nagrade, slava…
– I tu sam bila iznenađena. Naslovnice, televizija… Nikada nisam ličila na glumice koje sam poznavala, bilo strane bilo domaće. Moje lice nije bilo slatko ili lijepo kao lica tadašnjih glumica. Mislila sam da ću da radim u pozorištu i to će biti to. A onda je postojala i ta fama da, kad za prvu ulogu dobiješ sva ta priznanja, onda obično glumica ne uradi nikad više ništa. I to sam prihvatila kao normalno…
Uslijedio je Otac na službenom putu.
– Ta uloga, onako kako je napisana, nije imala velikog prostora. Sena je bila majka, neko ko održava cijelu porodicu i zahvaljujući kome ta porodica opstaje. Tu sam ulogu nekako nadgradila i ona je postala glavna uloga, uz Mikija Manojlovića. Zapamtila sam da mi je Emir Kusturica rekao kako on to nije tako napisao, ali da sam ja tom liku dala veliku važnost u filmu.
Vjerovatno je nezahvalno birati, ali da li biste mogli pronaći uloge koje su Vas najviše obilježile?
– Ono najvažnije što je ostalo od mene su Petrija, Sena i Esma. Po ta tri lika će me pamtiti ovdje, na ovim prostorima, za sada. Ali shvatila sam i kako to ide. Kad spomenem Roberta de Nira, koja ti prva uloga padne na pamet?
Taksist.
– Eto, vidiš. Taksist, Kum… Ljudima treba vremena da se sjete nekih drugih uloga velikih glumaca. Mnogi glumci nemaju niti jednu ulogu po kojoj se pamte. Dugo mi je trebalo da to shvatim. I ja tako danas gledam na glumce, pamtim ih po toj jednoj ili dvije uloge.
Jeste li ikad imali osjećaj da ste nauštrb karijere ostali bez privatnog života?
– Ja imam porodicu, ne biološku, već onu koju sam sama odabrala i ona mi je dovoljna. To je danas moguće kao ideja o životu. I ne mislim da sam se odricala nečega u tom smislu. I ne mogu da trošim vrijeme na ono šta bi bilo kad bi bilo. Sve je stvar izbora u životu.
Kad smo kod izbora, kako ste ostavili cigarete?
– Nisam prestala da pušim, ja sam postala nepušač. I tako je već osam godina. Recimo, kad smo na probama i kad se dugo čeka, svi krate vrijeme time što zapale cigaretu, ja ne… Ili, lik koji igram u predstavi JDP-a Drama o Mirjani i ovima oko nje cijelo vrijeme puši, i to mi ne predstavlja nikakav problem.
Imate li neostvarenu filmsku želju?
– Zapravo imam: žao mi je što nisam igrala u filmu Virdžina Srđana Karanovića, u kojem je, u prvom scenariju, ona bila djevojka koja se kao prerušeni muškarac zaljubljuje u najboljeg druga. Bila je to divna ljubavna priča, ali kasnije je scenarij promijenjen i Virdžinin lik podmlađen… Inače, nemam neostvarenih uloga, jer kad bih imala, onda bih ih sigurno ostvarila.
Kakvi ste kao prijateljica?
– Nisam baš laka. Zahtjevna sam osoba. Moji prijatelji znaju sve moje mane i vrline. Moji prijatelji su oni koji mogu da prime sve ono kad ja otvorim svoju dušu. Prijateljstvo se razvija komunikacijom.
A šta je s ljubavlju?
– Mislite na seksualnu? Ljubav između muškarca i žene?
Da, na to. Jeste li mnogo puta ljubili?
– Dovoljno puta. Za neke je to malo, za neke mnogo. Neki put ima i malo sreće.
Jeste li ikad pronašli srodnu dušu?
– Da sam je pronašla ona bi sad sjedila ovdje pored mene. Sve je pitanje životnih izbora. Ljudi se zavaravaju kad kažu ja sam uradio, ili uradila, sve, al’ eto nisam dobila to i to.
U jednom trenutku je sigurno došlo do izbora koji Vas je odveo na jednu ili drugu stranu…
– Ma da! Postoje razni izgovori, ali sve jeste pitanje tvojih odluka.
Kakva ste domaćica?
– Nikakva. Više volim izaći u dobar restoran. Volim kuhati sebi, ali samo jednostavnu hranu. Sve što zahtijeva više od 15 minuta pripreme – e to ne kuham. Ne jedem meso, jedem dosta povrća, i nema tu nikakvog potapanja i višesatnog krčkanja.
Kakve filmove volite gledati?
– Volim pogledati dobar autorski film i ne volim podjele: “volim ovo, a ne ono”. Mogu gledati filmove raznih žanrova, od Avatara pa do iranskih i indijskih filmova.
Kakve knjige čitate?
– Mnogo čitam. Znam orobiti knjižaru, uzeti po 20 knjiga odjednom. Imam omiljene autore: jako volim Grahama Greena, volim trilere, Johna le Carréa, a mislim da imam skoro cijelu kolekciju Agathe Christie. Zatim, tu su Hanif Kureishi, Nick Hornby…
A šta volite slušati?
– Volim savremenu muziku. Ne volim sentiment u muzici; kao da su me devedesete izliječile od sentimentalnosti, i nemam sentiment u odnosu prema muzici koju sam nekad slušala i koju slušam sada. Nisam od onih koji će zauvijek slušati Stonese jer su ih voljeli u mladosti. Volim neke bendove koje sam slušala ranije, i koje slušam i danas, ali ne zbog sjećanja na tu muziku. To je sentiment i to je za mene lažna emocija – kad pokušavaš oživjeti mrtvu emociju, a više mi je stalo da imam trenutno osjećanje prema nečemu. Tako da pratim ono što se sad dešava. Sretna sam što postoji sve više žena koje prave svoje tekstove i muziku. Annie Lennox, PJ Harvey, Tori Amos, Kate Bush, pa do pop pjevačica Cheryl Crow ili Beyoncé. Ili, slušam Ninu Perssons iz The Cardigansa; u tekstovima koje ona piše gotovo da mogu prepoznam sadržaje koje mene kao ženu povezuju s njenim iskustvima. I to me dirne. Volim muziku koja je živa, koja komunicira.
A idete li na koncerte?
– Ne, ali evo sad ću ići na beogradski nastup Gotan Projecta. Oni mi se sviđaju, kao i cijeli taj muzičko-scenski događaj.
