Napisala: Anisa Šerak
Snimio: Samir Aganović
Niti jedna biografija umjetnika nije obična ni jednostavna, pa tako nije niti ona Mirka Ilića (53), ilustratora i grafičkog dizajnera, rođenog u Bijeljini, odraslog u Zagrebu, s današnjom adresom na njujorškom West Villageu. Detalj iz djetinjstva, koji Mirko zasigurno smatra zaslužnim za svoj umjetnički put, odnosi se na posve slučajno nastali crtež, nacrtan krojačkom kredom na podu sobe u kojoj je šila njegova majka, a on se, radoznali četverogodišnjak, igrao. Majka je, želeći pokazati ocu sinovljevog Djeda Mraza, crtež pokrila tepihom, i ne kaznivši ga, ohrabrila dječaka da i dalje nastavi crtati.
Život uz oca, vojno lice, značio je i stalno seljakanje, pa je Mirko osnovnu školu završio u Mariboru, a kao srednjoškolac stigao u Zagreb, gdje je upisao Školu primijenjene umjetnosti. Prva fascinacija bio mu je strip. S 18 godina počeo je objavljivati prve stripove u Studentskom listu, potom postaje urednik u Poletu, te i osnivač strip grupe Novi kvadrat. Bio je i rodonačelnik Novog vala, avangardne umjetničke scene u bivšoj Jugoslaviji, koju je s prijelaza sedamdesetih na osamdesete, uz članove Azre, Filma, Haustora, Prljavog kazališta, stvarao na potezu zagrebačkih kultnih klubova Kavkaz i Zvečka.
Uređivao je politički angažirane naslovnice tjednika Danas, talijanske Panorame, bio art direktor New York Timesa i Timea, Washington Posta, LA Timesa, radio brojne ilustracije i filmske špice, a danas je vlasnik Studija za grafički dizajn Mirko Ilić Corp. i predavač na postdiplomskom studiju na School of Visual Arts u New Yorku.
Za razliku od ljudi koji žive na Balkanu i koji imaju dva života, onaj prije i onaj poslije rata, Vaš se život može podijeliti na onaj prije i poslije Amerike. Otišli ste 1986., na vrhuncu slave. Šta Vas je natjeralo na to?
– Pred kraj moje karijere u bivšoj Jugoslaviji mnogo sam radio s tadašnjim bendovima i dešavalo mi se da me neko zaustavi na ulici i kaže “ajde, ideš s nama na koncert”, i tako nestanem na par dana iz Zagreba s Azrom, Parnim valjkom, Kazalištem… Primijetio sam tada da su oko mene stalno neki tulumi, partiji, svirke posvuda, i da ustvari ništa ne radim. Shvatio sam da tako do kraja života mogu ostati u maloj sredini, ništa ne raditi i živjeti na račun stare slave.
Zanimalo me šta mogu napraviti u tom svijetu najvećih grafičkih dizajnera i moja odluka je bila da moram otići u New York.
Vaša američka priča počela je vrlo uspješno. Kako Vas je promijenilo to američko iskustvo?
– U Zagrebu sam se družio s jednim dečkom Renatom, koji je bio kao moj bodyguard. Kad bismo putovali po bivšoj Jugi, on me uglavnom štitio od raznih nasrtaja i ugnjetavanja, uglavnom žena (smijeh). E, Renato, koji se nikad nije maknuo dalje od Beča, imao je običaj reći: “Ja sam Amerikanac koji se greškom rodio u Zagrebu.” Ja danas povremeno mislim da sam i ja taj Amerikanac koji se greškom rodio ovdje – zato što sam se bez problema prilagodio Americi i zato što je Amerika zahtijevala od mene minimalno prilagođavanje, što mi je bilo silno važno.
Za Vas se veže interesantan termin, koji gotovo da uzgajate i koji biste možda mogli patentirati, a to je kreativna lijenost. Jeste li Vi uistinu kreativni ljenivac?
– To je istina. No, djelimično je važno i to: da bi čovjek ovdje uspio, mora praviti mnogo kompromisa. Da bi čovjek tamo uspio, može uspjeti i bez kompromisa. Ja sam, ustvari, otišao u Ameriku da se ne promijenim, da ostanem ono što jesam. I moj uspjeh u Americi vama ovdje, iz ove perspektive, izgleda mnogo veći nego što to uistinu jeste, novac koji zarađujem vama izgleda mnogo veći nego što uistinu jeste. Moj uspjeh u Americi jeste to što ja, manje više u dobrom procentu, radim što hoću raditi. Ja ne radim za novac, novac se desi, ne radim za slavu, ona se povremeno desi, radim isključivo zato što me to veseli, i to je moj uspjeh. A moja kreativna lijenost ogleda se u tome da ja mislim deset sati, a radim dva, i to nikada neću promijeniti.
Pogledamo li unatrag dvadesetak godina, kada se stvarala novovalna scena u bivšoj Jugoslaviji, jasno je da je ona generirala ogromnu energiju, želju za radikalnom promjenom. Kako danas vidite svijet u kojem ste živjeli i da li ste u kontaktu s ljudima iz tog vremena?
– Teško je to reći. Ja sam tada bio mnogo mlađi i talentiraniji, a sad to nisam. Moje sjećanje na to vrijeme meni je dramatičnije nego što je to današnja realnost. Mi smo u ono vrijeme bili zadovoljni, bili smo buntovni i željeli smo više. A kontaktiram s mnogima i danas, jedino s Johnnyjem nemam nikakvog kontakta, jer se on izolirao od svih i ne želim mu smetati.
ADVERTISING ME NE ZANIMA “Vrlo sam nezgodan s klijentima i to svi znaju. Oni koji žele da radim za njih znaju da to moraju skupo platiti i otrpiti sve bez pogovora. Oni također znaju da nerijetko otkazujem klijentima ako ne želim raditi što oni žele i što si zamisle kako bih trebao raditi, bez obzira koliko mi novaca nude. Ne dozvoljavam da mi se diktira što da radim i zato ne radim advertising, to me ne zanima”
Održavate li danas kontakte s akterima umjetničke scene na prostorima bivše države?
– Da, kako ne, i to vrlo živo. Možda je to vama nepoznato, ali ja sam jedini čovjek u bivšoj Jugoslaviji koji je član Art Directors Cluba i Bosne i Hercegovine i Srbije i Hrvatske. Može zvučati da sam umišljen, ali ja i danas nastavljam svoj bunt iz onog vremena prije rata, jer se i danas sukobljavam s autoritetima i s ovdašnjim vlastodršcima koji ugnjetavaju mlade i darovite umjetnike. Vrlo često znam više o grafičkom dizajnu u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Beogradu nego što to zna lokalna ekipa. Zato što meni mladi i talentirani umjetnici stalno šalju svoje radove koje ne mogu objaviti i pitaju što mislim o tome. Imam kontakte i s mladim umjetnicima diljem svijeta, ali sam zasigurno emotivno više vezan za ovaj dio svijeta.
Kakvu sliku imate o umjetničkoj snazi koja se rađa i stvara na ovim prostorima?
– Uvijek ističem da se ovdje morate po svaku cijenu osloboditi stranih marketinških agencija. One najčešće uzimaju te mlade, neoformljene ljude, nikad im ne dozvolivši da se izgrade kao ličnosti. Oni bi trebali otvoriti svoje male agencije, raditi sami dok se ne oforme kao umjetnici. Ovako, oni nemaju šansu raditi ništa izvan tih agencija i zbog toga se vrlo brzo nauče na korporativnu kulturu te agencije, što nije neminovno dobra kultura. Alternativne agencije, kao što je sarajevska Fabrika, proizvode izvanrednu kvalitetu, i ono što oni rade je apsolutno neusporedivo s drugima. To je alternativa, da dvoje klinaca osnuje svoju malu fabriku, pa će u pet godina natjerati i druge da se ne opuste i da prihvate konkurenciju. Najčešće čujem kako se to ne može izvesti i kako je teško ovdje raditi, međutim, to nije istina. Bojan Hadžihalilović i ekipa su u jeku rata, kad su imali najveću ispričnicu da se ništa ne može napraviti, napravili nevjerovatne stvari. Znači, upornost i trud se uvijek isplate.
Poznato je da često i rado učestvujete u promoviranju neafirmiranih umjetnika. Kako prepoznajete nove talentirane grafičke dizajnere?
– Radim mnogo knjiga o grafičkom dizajnu i često objavljujem radove potpuno nepoznatih dizajnera s ovih prostora, za koje čak ni ovdje ne znaju. Ako ste vi dobar dizajner, dobar pisac, vi morate vidjeti jedan rad i prepoznati poštenje i iskrenost. I to se osjeti čak i ako ne znate jezik, vidite odmah što je trendovski, šminkerski, a što je ono što u sebi ima poštenja.
O konzumerističkim zahtjevima u umjetnosti imate poseban stav. Kako se borite protiv pošasti komercijalizma i konzumerizma u Vašem poslu?
– Uvijek će biti onih koji rade ono što je komercijalno, onih koji stvaraju umjetnost i onih između. Morate biti i jedno i drugo, teško je isključiti se potpuno, jer morate smisliti ideju, ali znati je i prodati. Vrlo sam nezgodan s klijentima i to svi znaju. Oni koji žele da radim za njih znaju da to moraju skupo platiti i otrpiti sve bez pogovora. Oni također znaju da nerijetko otkazujem klijentima ako ne želim raditi što oni žele i što si zamisle kako bih trebao raditi, bez obzira koliko mi novaca nude. Ne dozvoljavam da mi se diktira što da radim i zato ne radim advertising, to me ne zanima. Radim uglavnom na osmišljavanju vizuelnog identiteta. U zadnje vrijeme radio sam s nekim poznatim restoranima i hotelima u Americi zato što to nikad prije nisam radio i htio sam probati. Sada pregovaram s jednom velikom američkom modnom kućom. Po prvi put ću raditi modu i to me veseli.
Postoje li neke stvari u životu koje biste željeli raditi a dosada jednostavno niste stizali?
– Kada me netko pita šta bih radio da nisam dizajner i kad bih morao sve ispočetka, mislim da bih gradio mostove. To je najljepša stvar na svijetu, jer niko ne gradi mostove s lošim mislima. Oni su kao ptice zaustavljeni u letu, oni spajaju kuće, ljude, pa čak i zidine… Stvarno volim mostove i uvijek im se iznova divim.
