Razgovarala: Vedrana Božinović
Snimio: Jasmin Fazlagić
Od prve uloge koju je odigrala 1980. godine u filmu Petrijin vijenac bilo je jasno da se radi o velikoj glumici. S biografijom koja se može poželjeti, bez dlake na jeziku i s vrlo jasnim stavovima u životu, koji su je ponekad koštali nenaklonosti medija i kolega, Mirjana Karanović (52) se u Bosni i Hercegovini osjeća kao kod kuće. O tome koliko je omiljena u Sarajevu svjedočio je prijem publike koja je velikim aplauzom pozdravila dolazak predsjednice ovogodišnjeg žirija Takmičarskog programa SFF-a. Koju su prvo zavoljeli kao Senu u Ocu na službenom putu, a zatim kao Esmu u Grbavici Jasmile Žbanić, što joj je donijelo nominaciju za evropskog Oscara za najbolju žensku ulogu.
Nije prvi put da ste u žiriju nekog festivala. Kako je ocjenjivati rad kolega kada znate koliko truda i napora stoji iza svakog filma koji gledate?
–Doživjela sam mnogo lijepih stvari od raznih žirija, ali sam doživjela i razočarenja: onda kada sam mislila da zaslužujem neku nagradu, nju je dobila neka druga glumica. I nekako sam to preživjela. Mislim da žiriranje i, uopšte, takva vrsta ocjenjivanja nije pravda. Ali su stvari takve kakve su. Svi svjesno ulazimo u tu utakmicu i borimo se za nagrade. Pošto ne postoji niti jedan drugi način da se nagrade dodijele, one su uvijek lični izbor neke grupe ljudi. Ako pristaješ na to, onda pristaješ da ti ljudi imaju neki kriterijum i da će izabrati najbolje.
Koji su Vaši kriteriji?
– Jedino što mogu jeste da budem poštena i ne dozvolim da bilo šta što je mimo umjetničkih vrijednosti odredi moj glas. Isključivo ću razmišljati o umjetničkim vrijednostima osoba i filmova koji će dobiti nagrade. U tom smislu neće mi biti jako teško i komplikovano.
DIVNE LJUBAVNE VEZE “Kada sam bila mlada bila sam i popularna i imala sam tako divnih ljubavnih veza, otvorenih, i nisam se krila, ali tada to nikoga nije zanimalo”
Jedna od mnogobrojnih nagrada koje ste dobili jeste i Statua za hrabrost. Smatrate li sebe hrabrom?
– Izgleda da jesam. Ne odlučujem unaprijed da ću biti hrabra; poslije shvatim da sam bila, ili mi to drugi kažu. Po meni, ne smije se ćutati kada treba govoriti – to je moja jedina hrabrost. Kada se radi o nepravdama u društvu, ljudskim pravima, nekim događajima, onda se ne smije ćutati. U tom smislu se ne bojim.
Kajete li se ikada zbog toga što reagirate otvoreno i govorite šta mislite?
– Vrlo rijetko. Samo u nekim trenucima slabosti pomislim kako bi bilo dobro da se sklonim i da me niko ne zna. Ali generalno mislim da ako nisam dobila neku ulogu zato jer sam možda nepodobna ili mi je neko nešto zamjerio, to je uredu, mene to ne zanima. Ako me neko neće zbog toga što imam neke stavove, uredu, neću ni ja tu osobu.
Zalažete se za prava queer populacije. Kakve su reakcije na takve Vaše stavove?
– Smatram da manjinske grupe treba da imaju pravo na život. Ona prava koja dajemo sebi ne smijemo da uskratimo drugim ljudima. To je za mene pitanje humanosti, civilizacijsko pitanje. Mi se ponašamo kao da je homoseksualizam izmišljen u dvadesetom vijeku. To nije tačno. Ljudi govore o tome kao o zlu modernog doba, a zapravo se radi o stvarima koje su oduvijek postojale. Društvo tehnološki napreduje, ali ljudski um i duh kaskaju. Treba im vremena. Razumijem da su ljudi zastrašeni time da postoji toliko toga različitog, jer najlakše je biti uniformisan. Ali svi nismo i ne možemo biti isti.
Kakav je Vaš stav prema medijima?
– Imala sam i lijepa i ružna iskustva. U medije se danas uguralo sve i svašta. Danas više nego ikada postoji potjera i potražnja za svakom vrstom senzacije, zbog tržišta i osvajanja prostora. Ranije se niko nije zanimao za seksualni i ljubavni život poznatih. Danas je to glavna tema.
Uspijevate li Vi sačuvati svoj život?
– Teško. To su konstantni upadi. Ali ima to i svoju drugu stranu – kako dođe, tako i prođe. Ta vrsta senzacionalističke slave je vrlo kratka i ne ostavlja mnogo tragova. Danas si senzacija, sutra već nisi.
Povezivali su Vas s mnogim muškarcima, ali nikada Vas nisu uhvatili.
– Pa nisu. Ali to je i počelo nedavno. Danas imam neke ozbiljne godine i to mi je smiješno. Kada sam bila mlada, bila sam i popularna i imala sam tako divnih ljubavnih veza, otvorenih, i nisam se krila, ali tada to nije nikoga zanimalo. Sad nemam nikakve prave afere, a prišivaju mi se raznorazne. U početku sam se nervirala, a onda dohvate nekog drugog i sve prođe.
Poželite li biti žena koja ima muža i dijete i ide kući da kuha ručak i radi zadaću?
– Ima dana i trenutaka kada poželim, kada se zasitim i kada me pritisne način na koji živim, pa bih voljela da sve nestane. Ali to je besmislica. Prosto, ne možeš promijeniti život u trenu, niti možeš postati nešto drugo. To je što je i to je moj put.
Pamte Vas više po ulogama majki i majčinskih tipova nego fatalnih žena. Zašto ste dobijali uloge majki?
– Pa i ne izgledam kao neka fatalna žena. Jeste da nemam svoju djecu, ali imam strašnu potrebu da se brinem. Veoma saosjećam s ljudima – i poznatim i nepoznatim. Svojim studentima sam kao majka i prema njima imam odnos kao prema svojoj djeci. Uvijek brinem, trudim se da se nađem pri ruci svima. Možda zato.
Po kojim ulogama Vas ljudi pamte?
– Petrijin vijenac. To je bilo vrijeme kada su ljudi išli u bioskop, bila je cijela zemlja koja je gledala seriju koja je bila kvalitetna. To je dobra literatura, dobar lik, emotivna priča. Ljudi su to pamtili i saosjećali. U Bosni i Hercegovini me pamte po Ocu na službenom putu, jako dobrom filmu koji ne znam da li neko ovdje nije gledao. U posljednje vrijeme i po Grbavici, ali samo u Bosni, jer ljudi u Srbiji ne znaju za taj film – neki su ga gledali, ali ga masovna publika ne poznaje.
Bili ste prva srbijanska glumica koja je igrala u hrvatskom filmu. U Svjedocima ste igrali hrvatsku ratnu udovicu, u Grbavici Bošnjakinju silovanu u ratu. Kao da namjerno birate uloge koje imaju političku pozadinu?
– Igrala sam i albansku majku u jednom norveškom filmu, tu sam zaokružila. Nisam ja to birala po nacionalnoj liniji. Mene je Vinko Brešan zvao i rekao da mu treba neko ko će s malo riječi donijeti mnogo emocija. On je mislio da sam to ja. Isto kao kad me je Jasmila zvala za Grbavicu. Pročitala sam scenarij i taj lik i drama koju ta žena preživljava bili su mi divni i izazovni. E, već kada su me zvali da igram Albanku, tad sam pomislila da je to nemoguće – da me neko zove da igram pravu Albanku! Onda sam naučila da govorim te rečenice na albanskom i to mi je bio izazov – da igram na jeziku koji ne znam.
To nije bio jedini slučaj. Kako je igrati na jeziku koji nije tvoj?
– Teško, jer ne znaš šta pričaš, znaš otprilike. To je takva koncentracija da nema opuštanja. Moraš da uhvatiš spontanost, ali je teško.
Razmišljate li ikada o publici pred kojom igrate?
– Ne opterećujem se time previše. Razmišljala sam o tome kada smo išli u Bogotu: odeš na neki drugi kontinent i misliš kako tamo žive neki drugačiji ljudi, izvrnuti. A onda vidiš kako je to sve isto. Ljudi se emotivno prepoznaju. Imamo različita iskustva, običaji i navike su različiti, predistorija, ali emotivne strukture su svugdje iste. Kako bismo inače mogli da gledamo neki kineski film? To je potpuno drugačija kultura od naše, a mi opet možemo da gledamo te fimove i saosjećamo s likovima. To što potrese nekog Sarajliju potrest će i jednog Japanca.
Izbacili ste fotoreportere s premijere predstave Fedrina ljubav koji su čekali, a zatim bjesomučno slikali momenat u kojem otkopčate košulju i otkrijete grudi. Kolege su stale na Vašu stranu. Kakav danas imate stav prema tome?
– Znam samo da više nikada neću dozvoliti da fotoreporteri uđu na pozorišnu predstavu jer tamo nemaju šta da traže. Postoje pozorišne fotografije koje se snimaju za novine, a pozorište je umjetnički čin u kojem je potrebna koncentracija, povjerenje, uzajamna razmjena između glumaca i publike u kojem fotoreporteri nemaju šta da traže. Nisam dizala neku veliku frku, ali neko im je rekao da ima ta scena i oni su je čekali. Problem je bio da niko ko je trebao nije zaštitio mene kao glumicu ili nas kao ansambl predstave. I kad te niko ne zaštiti, moraš sam da se zaštitiš, a onda si bau-bau.
Nikada niste imali problem sa skidanjem, ali Vas ne pamte po tome nego po ulogama. Kako ste to postigli?
– Ja se nisam skidala, ne znam ni kako bih se skinula. Skidala sam se u ime uloga, likova koje sam igrala. Nije to bila moja lična egzibicija, niti sam imala odnos prema tome kao da se ja svlačim. Ja u društvu sjedim obučena i nemam običaj da se svlačim, čak sam i vrlo stidljiva osoba po tom pitanju. Ali mislim da ne možeš biti glumac ili glumica koji kaže da ćeš igrati samo ovakve uloge, a ne onakve, da ćeš glumiti samo u pantalonama ili samo u suknji, dovde ćeš da glumiš, a odavde nećeš… Ja nisam takva glumica i za mene je to licemjerno.
Kakav je Vaš odnos prema tijelu?
– Vrlo aktivan. Radim stalno. Svako jutro ustajem i vježbam.
Kako ste uspjeli prestati pušiti?
– Odjednom. Igrala sam predstavu Noževi u kokoškama tu u Sarajevu. To je užasno teška predstava i pušila sam mnogo. Na jednoj predstavi nisam mogla da dođem do daha, nisam mogla da izgovorim tekst. Pluća su mi se stegla kao da me je neko uhvatio čeličnim kliještima. Tada sam rekla kako više neću zapaliti niti jednu cigaretu, jer ne želim da se u budućnosti odreknem takvih uloga zbog cigareta. Ja želim da budem glumica koja će biti aktivna, koja će moći da trči i govori, uradi sve što treba, i cigarete tu ne smiju biti nikakva prepreka. Moja je želja da živim svoj glumački život najdulje moguće.
Koje su godine za Vas bile najbolje?
– Najbolje su bile osamdesete. Trebalo je da devedesete budu još bolje, tada sam bila u tridesetima, i po nekoj logici su to trebale biti najbolje godine u mom životu. Ali nisu. To su moje ukradene godine. Sada živim neke dobre godine. Pokušavam da nadoknadim propušteno. Dobro se osjećam u svojoj koži, životu i godinama i borim se da to što duže traje.
Kako trajati?
– Moraš da želiš, ne odustaješ i konstantno radiš na tome. Čini mi se da je to pitanje toga da stalno budeš živ u vremenu u kojem živiš. To se zove rad na sebi i vrlo je konkretno. Ne živjeti na lovorikama, ali se ne baviti ni neuspjesima. Ići dalje. Uvijek ima dalje. Mislim da je za kvalitetan život važno biti sumnjičav i prema velikom uspjehu i prema velikom neuspjehu. I brinuti se o sebi. Ja se brinem o sebi. Meni je važan moj spoljašnji izgled, to kako izgledam, ali mi je važno da pročitam barem dvije knjige mjesečno, ako ne i više. Važno mi je da se družim s ljudima, da pratim šta se novo dešava u mom poslu i probam razne stvari.
Bez naušnica ne izlazim
Šta ste željeli biti kao djevojčica?
– Učiteljica.
Koji Vam je omiljeni lik iz bajke?
– Palčica.
Zadnji CD-ovi koje ste kupili?
–Katy Perry, Killersi, Pet Shop Boys i Mariza.
Koju knjigu trenutno čitate?
– Hiljadu sjanih sunaca Khaleda Hosseinija.
Bez čega ne izlazite iz kuće?
– Bez naušnica.
