Napisala: Mersiha Drinjaković
Snimci: Nino Maričić i privatni album
Šesnaestogodišnjem Denisu Mrnjavcu smiješio se život pun obećanja. Bio je gimnazijalac Katoličkog školskog centra, trenirao je košarku, svirao gitaru, znao tae kwon do, nekad igrao nogomet, učio francuski, a onda… Bezobzirno i brutalno, Denisov je život prekinut u sarajevskom tramvaju. I njegovi snovi o upisu elektrotehnike u Beču, želja o ponovnom odlasku u Ameriku tetki i rođacima… sve je nestalo u napadu trojice huligana, čiji su ubodi nožem u stomak bili kobni.
Ruže i orhideje
Denisov ubica dobio je 9,5 umjesto traženih maksimalnih 10 godina zatvora.
“Sama kazna od deset godina u odnosu na nečiji život je smiješna. Taj dječak će s 26 ili 27 godina biti na slobodi, a bez ikakvog razloga mom je Denisu sve oduzeo, mogućnost da se probudi svaki dan i ugleda sunce… Očekivala sam da će biti bar maksimalno kažnjen, jer meni je svaki dan bez Denisa vječnost, a, isto tako, svaki dan smanjenja te kazne je meni jako bolan… Šta tih šest mjeseci smanjenja treba da znači? Da je moj Denis ipak malo odgovoran u svemu? A, zaista, nije nimalo,” mirnim glasom, očiju bez suza, ali drhtavih ruku koje odaju svu silinu osjećaja, govori Ana Mrnjavac, Denisova mama, kojoj presuda, zbog tih uskraćenih šest mjeseci, zvuči kao uvreda.
Nakon gubitka sina jedinca i strašnog šoka s kojim se morala suočiti, Ana je odlučila da stan njenih roditelja koji je dijelila s Denisom na Ilidži, a u kojem su njih dvoje živjeli kad je on upisao srednju školu, napusti jer ju je previše podsjećao na izgubljenog sina. “Svaki dan je težak bez Denisa. Čovjek se ne usuđuje ni pomisliti koliko će taj život trajati i kako dalje bez njega. U početku je bio šok, grom iz vedra neba, nešto što ne možeš povjerovati da se može desiti. Čak sam i na sebe malo ljuta jer sam trebala predvidjeti neke stvari, kakva je nesigurnost u ovom gradu, kakva je opasnost na putu od škole do kuće, ali…”
Na Ilidžu dođe samo povremeno. Nema snage tu boraviti, sve je podsjeća na sina, sve budi bolne uspomene na život s njim. Čini joj se da nikad ne bi prestala plakati kad bi stalno bila u domu koji je dijelila sa svojim djetetom. “Svaki dan idem na njegov grob. Postalo je to nešto bez čega ne mogu. Osjećam bliskost i njegovu prisutnost. To mi je najsvetije mjesto na zemlji. Djeca mu svakodnevno dolaze, prepuno je cvijeća: bijelih ruža, orhideja… Sad je napravljen i asfalt do groblja. To je bila zajednička akcija nekoliko institucija, a sve je organizirao Mirsad Kebo.”
Dijete sa stavom
Strašna vijest o ubistvu dječaka u tramvaju, koja je te februarske večeri prostrujala Sarajevom i BiH, ostavila je nevjericu i šok. Pričalo se samo o tome, ali niko, zapravo, osim Denisovih prijatelja, kolega i njegovih najbližih, nije znao talentovanog gimnazijalca. Ko je bio? Kakve je snove imao? Šta je želio postati? Je li volio putovanja, nogomet, igrati košarku…? S laganim osmijehom koji lebdi na usnama, Ana se prisjeća: “Bio je aktivno dijete, svestran, sve je stizao i imao odličan uspjeh u školi. Nikad nisam vršila pritisak na njega, tjerala ga da uči. Sve je bilo spontano. Krenuo je u prvi razred gimnazije koja je prilično teška. Mama je bila tu da koordinira aktivnosti, odvoženje na trening, na instrukcije iz francuskog. Taj jezik počeo je učiti tek u gimnaziji, pa je išao na dodatne časove. Zavolio je francuski, a njegova instruktorica, profesorica Lejla, rekla mi je da je tako dobro savladao jezik da nimalo ne zaostaje za djecom koja su ga učila od petog razreda osnovne škole.”
ALFIJEVE SUZE “Jedan dan sam došla kući sa suđenja i, sva neraspoložena, našem kućnom ljubimcu, psu Alfiju, rekla: ‘Moj Alfi, i ti si mi dijete nadživio’. Vidjela sam suzu kako mu se skotrljala iz oka…”
Uvijek je Denis bio dijete koje se moralo uvažavati, dijete sa stavom. I, veli mama Ana, to niste mogli ignorirati. Odlučio je bio da će, kad završi gimnaziju, studirati elektrotehniku. I to u Beču. Majka se složila, a Denis počeo praviti planove o studiju. “Sastavio je i finansijsku konstrukciju – koliko će tetka Vera trebati pomoći, koliko će dati mama, deda. Njegov najbolji prijatelj Dario, s kojim je planirao ići na studij, nedavno mi je ispričao kako se Denis predomislio: govorio je da je uvjerio mamu kako treba studira studirati u Beču, ali isti taj univerzitet ima i u Pragu, pa ćemo mi otići tamo, ipak su Čehinje bolje mačke”, prepričava Ana.
Denis je bio dijete koje nije mogla zanimati samo jedna stvar. Njegova mama se prisjeća kako je mijenjao interesiranja i prelazio iz jednog sporta u drugi kako su godine prolazile. “Do četvrtog razreda trenirao je tae kwon do, pa nogomet, i to ovdje u Bubamari – vodili smo ga pet dana sedmično u Sarajevo. Odjednom je izrastao i pokazivao više sklonosti za košarku. Skijanje je, nekako, počelo od mene. I ja sam bila na skijama kao osnovac, a i Denis je iza rata stao na skije i prvo učio na našim brdašcima oko Kiseljaka i Kreševa, a potom smo odlazili na Bjelašnicu i Jahorinu.”
Muzika, zapravo gitara, bila je jedna od njegovih malih radosti. Završio je nižu muzičku školu u Kiseljaku, a njegova mama danas ne žali što mu je ispunila i tu želju. “Jednostavno se htio okušati u svemu. Takav je bio moj Denis. Tako kratko je bio tu. Čini mi se kao da je jedan tračak svjetlosti prošao kroz naše živote, osmislio ih, uljepšao i onda nestao. Čovjek prosto ne vjeruje da ga nema, ali, tako je.”
Soba uspomena
Jedna od utjeha, ali i sjećanje na izgubljeno dijete, jeste i pas Alfi, no Ana je, u tuzi za Denisom, i njega nekad znala kriviti. A onda bi se rastužila. “Jedan dan sam došla kući sa suđenja i, sva neraspoložena, našem kućnom ljubimcu, psu Alfiju, rekla: ‘Moj Alfi, i ti si mi dijete nadživio’. Vidjela sam suzu kako mu se skotrljala iz oka…”
Denis je bio i pravi mali svjetski putnik. U godinama nakon rata četiri je puta išao u Ameriku, gdje živi njegova tetka Vera s porodicom. “Moja sestra živi u St. Louisu, a i tata ima dva brata koji su tamo već dugo. Denis je u Americi proslavio deseti rođendan, 22. decembra, pa smo ostali Božić i Novu godinu. Vera je razmišljala o tome da ostanemo, kroz spajanje porodica, najviše zbog Denisa i njegovog školovanja, ali on to nije ozbiljno shvatio, a ni ja. Nekako smatram da gdje god da odemo s ovih prostora, postajemo građani drugog reda. Ovdje smo u našim životima nešto i napravili – istina, rat je to poremetio. Možda bi bilo bolje da smo otišli bilo gdje, ali čovjek ne zna gdje ga šta u životu čeka.”
U Ameriku je Denis potom išao i s djedom, pa opet s mamom prije dvije godine, ali zapravo je s bakom doživio pravu njujoršku avanturu. “Bili su na aerodromu u New Yorku i neku su djevojku na pasoškoj kontroli ispitivali, imala je problem s vizom, ali nije znala engleski jezik. Denis joj je priskočio u pomoć, počeo prevoditi, a carinici su ga odveli da im simultano prevodi. Moja majka, koja nije ništa razumjela, uspaničila se, ostavila sve torbe i trčala za njima. To je bio pravi šou.”
KAO TRAČAK SVJETLOSTI “Tako kratko je bio tu. Čini mi se kao da je jedan tračak svjetlosti prošao kroz naše živote, osmislio ih, uljepšao i onda nestao. Čovjek, prosto, ne vjeruje da ga nema, ali, tako je”
Iza Denisa je ostala praznina koju niko ne može popuniti. S tugom u glasu govori kako nikad u životu nije mogla sanjati čime će se jednog dana baviti. “Sad mi je glavna preokupacija da osmislim kompleks u kojem će biti Denisov spomenik. Već sam stupila u kontakt s jednim akademskim vajarom, pa ćemo doći do nekog rješenja. Nemam viziju šta želim, ali makar sam mu znala reći šta neću. Od njegove sobe napravit ću mali muzej: tu su njegove skije, gitara, skijaška odijela, kacige, diploma – zadnju koju je dobio je diploma iz prvog razreda gimnazije u Katoličkom školskom centru za odlično učenje. Soba je puna njegovih slika, postera, zlatna medalja za osvojeno prvo mjesto u skijanju…”
Uz posao koji obavlja u sarajevskom centru Uprave za indirektno oporezivanje, Ana učestvuje i u radu Fondacije Denis Mrnjavac – Katolički školski centar, osnovane na inicijativu Vijeća učenika i Vijeća roditelja ove školske ustanove. Fondacija će se baviti stipendiranjem djece slabijeg imovnog stanja i boriti se protiv maloljetničke delikvencije i nasilja nad djecom.
