Piše: Kristina Ljevak Bajramović
Avgust je, prva dekada dvijehiljaditih. U stanu smo Amele Vilić i Ome Arslanagića.
Belma Žiško i Amela vrte se oko mene s pribadačama, krojačkim metrom i makazama. Televizijske pripreme za još jedno izvještavanje sa SFF-a su u toku. One su zvanične kostimografkinje naše FTV ekipe.
Već su moji centimetri i tada nagovještavali da će otići u beskrajnost. Kažem im da je najjednostavnije da uzmu šatorsko krilo. Smijemo se kao djevojčice na ekskurziji. One su to bile. Kod takvih žena teško je ispred imena staviti pokojna. Savršen dvojac, u poslu i u životu.
Nagovaraju me da probam Ameline sandale. Amela nosi broj manji od mog. Prave se da ne vide kako mi vire prsti. Govorim im da su gore od Pepeljugine maćehe. Nemaju argumenata pred mojim ličkim stopalom. Belma i ja odlazimo u jednu radnju u Titovoj i kupujemo moje prve cipele sa štiklom. Previsoka sam u ovome, previše je elegantno, nisam ja za cirkone, zapomažem. Nisi ni za punu petu, to izgleda kao cipele koje se kupuju u Neretvi. Uzimaj ove srebrne, govori Belma. Osobi koja je bila kraljica stila, kao i osmijeha, nije se moglo proturječiti.
Koji mjesec kasnije srećemo se u Skenderiji, u vrijeme kad su butici još uvijek bili dio njene dominantne ponude. Belma i Amela pripremaju kostime za film Moram spavat’ anđele Dejana Aćimovića.
Ja biram odjeću za svadbu na kojoj ću najboljoj prijateljici biti kuma.
Moja praktičnost je u punoj snazi. Odlučujem se za neku cvjetnu, koju ću moći nositi i kasnije. Iako se stilističke usluge u svijetu kojem nisu pripadale Belma i Amela skupo naplaćuju, njih dvije volonterski otimaju haljinu iz mojih ruku, uz prijetnju da mi ne padne na pamet da se vratim po nju, i u letu sugerišu kombinacije koje su najbolje za mene.
Haljinu kupuju one. Pojavit će se u filmu kao kućna haljina jedne od junakinja.
Belma i ja pripadale smo istom velikom društvu koje se okupljalo oko Borisa Šibera Šibija, spiritus movensa sretnih sarajevskih poratnih godina.
Šibi i ja smo dvije godine bili cimeri. U ulici ispod one u kojoj danas živi Belmin unuk Kaja. U cijeloj nepravdi njenog bolno preranog odlaska tješi barem činjenica da ga je dočekala i da će je upamtiti. Najljepšu nanu u Federaciji i šire, govorila sam joj.
U tom veselom stanu, za koji sam tvrdila da će po značaju gostiju jednog dana ući u historiju, dočekivali smo rasplesane zore, ne sluteći da nas čekaju godine u kojima ćemo se osjećati kao da se rat nije ni završio. Pa će doći korona. Pa postkovidno doba. Pa će se sve promijeniti. Ostat ćemo bez svojih mjesta, povući ćemo se po kućama, komentarisati nargila barove i nove životne stilove. Sjećati se Sarajeva.
Nema potrošenijeg termina od urbanog, ali za ovu nepriliku imam opravdanje da ga spomenem. Belma je za svu našu raju bila prvi takt urbanog ritma Sarajeva.
Osoba s radošću za reverom
Prije nego što su nastali concept storeovi i terori instagramskih modnih trendova, Belma je imala Ljepostvarnicu. Mislim da je nazivu kumovao upravo Šibi. I nema tačnijeg imena za ono što je Belmi pripadalo.
Tamo su se prodavala odjeća, nakit i razne dizajnerske džiže koje ljudima od ukusa stvaraju zadovoljstvo.
Taj prostor bio je oaza stila, kakav je i sama njegovala.
Iako su često kod majstora vrata rasklimana, Belma, iako kostimografkinja, uvijek je bila besprijekorno stilizirana. Nikada nije pratila trendove. Ona ih je postavljala.
Mada je, uz onako skladnu građu i prelijepo lice mogla je komotno i u vreći hodati gradom.
Nema smislenih smrti, osim za one koji su počinili zla. Kad se dogodi ovako besmislena, sjetim se jednog od najtačnijih tekstova na našim jezicima, koji je Andrej Nikolaidis napisao povodom smrti Farah Tahirbegović. U njemu stoji: „Jedno znam: da je moja Farah imala ‘barem malo’ sretniji život, danas bi bila živa. To znam, jer mi je to rekla. Stajao sam kraj njenog kreveta u bolnici Podhrastovi. Pričala mi je o neni koja je ležala kraj nje, o tome kako je dobra žena grlila Marka Vešovića kada je došao posjetiti Farah. Pričala mi je o staricama koje umiru prigušujući samrtni ropac, kao da se stide. Pričala mi je o mladićima i djevojkama koji leže na spratu, o njima koji su u 21. vijeku oboljeli od tuberkuloze. Pričala mi je, onda se pridigla iz kreveta i rukom pruženom ka prozoru zahvatila čitav grad u kotlini, i čitav svijet iza. Sve ti je to od jada i tuge, rekla je, sve ti je to od jada i tuge.“
Premalo je u ovom životu i gradu istinske sreće, čak i za one koji su sreću isijavali, šta god nosili u sebi.
Sjećam se kako me je postidjela, već u dubokoj bolesti, kada je iz jednog mog posta na Facebooku iščitala ono što je drugima bilo nevidljivo. I dugo sa mnom pričala o tome. Nijednog trenutka ne žaleći se na to kako se ona osjeća.
U vrijeme dok još nismo znali da su solarijumi najveći čovjekov neprijatelj, Belma mi je govorila kako je najbolje, kad te uhvati teška zlovolja, otići malo u solarijum, da se od svjetla živne.
Za one koji su s njom drugovali, solarijum nije bio nužan. Čuvali smo kožu grijući se Belminim svjetlom.
Iza Belme su ostale dvije prekrasne kćerke i unuk, sjećanje prijatelja na njenu ljudskost i saradnika na profesionalnost. I ogromna bol zbog još jedne spoznaje da prerano odlaze oni koji su previše davali.
Film u kojem je igrala moja nesuđena haljina, toliko „svečana“ da je dobila ulogu kućne, završava se smrću majke. Posljednje riječi koje majka upućuje sinu glase: „Mama je umorna, moram spavat’ anđele.“ I ti si bila umorna. Spavaj, anđele. Uz odjavnu špicu na kojoj je ovoga puta samo tvoje ime. A mi ćemo se tješiti, iako se u cijeloj ekipi teško može naći dvoje vjernika, da postoje neki nebeski setovi i da ćeš, među najboljima koji su već otišli, čuti ono što svi volite: ton ide, svjetlo ide, kamera ide, akcija.
