Piše: Vedrana Božinović
Naslov u novinama kaže: Naučili smo živjeti sa maskama.
Razmišljam o tome kako se ne sjećam ni jednog jedinog dana u kojem smo živjeli bez maske.
*****
Moja kapitulacija desila se prije par godina, u njemačkom tramvaju koji vozi u predgrađe.
Slučajno sam otkrila predgrađe koje će postati moja omiljena destinacija za sate i sate sjedenja u parku sa kafom za ponijeti i mislima za ostaviti kad bi se samo moglo. Ja volim da se izgubim u nepoznatim gradovima. Sjednem u tramvaj i vozim se dokle može. Onda hodam dokle može. Onda, pošto nemam nikakvu sposobnost orijentacije, pokušavam da nađem put nazad. To potraje satima. Tako sam ga otkrila. Park nigdje. U kome najčešće nije bilo nikoga. I vraćala se u njega kad god sam mogla.
Moja kapitulacija desila se nakon što sam istim tim putem prošla barem pedeset puta. U trenutku kada je bogati i moćni centar grada krenuo da se pretvara u naselja bez ornamenata u pročelju zgrada, bez stanova u kojima slutiš visinu stropa i ogromnih prozora kroz koje htio – ne htio pokušavaš da vidiš luksuz unutrašnjosti. Obična naselja. Kada su krenule kockaste kuće sa malim prozorima u kojima su povremeno stajale saksije sa cvijećem ili naljepnice sa nacrtanim patkama i princezama iz Frozena. Vjerovatno s minijaturnim stanovima. Obična naselja. Za ljude poput mene.
Moja kapitulacija desila se kada sam sasvim prirodno, jednostavno, pomislila: voljela bih živjeti ovdje.
Cijeli taj dan pokušavala sam od sebe otjerati tu misao. Ja sam Ćopićev Jež, govorila sam sebi. Onaj što se uvijek vraća kući. Što stari sakupljajući lišće, namještajući, krečeći, gletujući, renovirajući, sadeći, ubjeđujući sebe i sve oko sebe da se tu može i mora. Tabla sa natpisom na ulazu u grad. Osjećaj jeze dok ulaziš noću i slutiš svjetla. Dom.
Nisam je otjerala.
Moja kapitulacija bila je strašna. Strašnija time što sam samo deset minuta ranije vjerovala u sve, a onda odjednom shvatila da sve ne vrijedi ništa.
Sjedila sam pod suncem tuđeg neba, u praznom parku, i nikad se nisam osjećala većim gubitnikom.
*****
Na zgradi stoji natpis “Pazi, otpada fasada”.
Upravitelj je riješio problem vlastite odgovornosti. Ako fasada padne dok neko prolazi i ubije ga – nije kriv niko. Tabla stoji dvije godine. Profesionalno odštampano. Na tabli zašarafljenoj u fasadu koja otpada. Ne blijedi od kiše i sunca. Izgleda gotovo kao naziv ulice.
Ispod table prolazi poštar.
U sandučiće u Ulici Pazi, otpada fasada ostavlja račune za upravljanje zgradom.
*****
Moje djetinjstvo je asfaltno dvorište. Parking ispred zgrade. Sa prostorom u ćošku u kojem su posađena tri bagrema koja su bila Tarzanova šuma. U doba kada se Tarzan prikazivao nedjeljom, a ja išla da gledam kod komšija sa prvog sprata jer su u mojoj kući ogledala bila pokrivena tkaninom a televizor se nije palio četrdeset dana. Da svijet ne bi rekao kako mama ne žali što je sa 29 godina ostala bez muža. Moje djetinjstvo su ulice uz Drvarsku. Uz koju ti, bez obzira što si dijete i što imaš svu energiju ovoga svijeta, nestane daha. Dok trčiš da se sakriješ jer si u grupi Limuna, a Narandža samo što nije krenula za nama. I ako te uhvate prvu, onda te više niko neće izabrati kad se na početku igra biranja. Moje djetinjstvo je neki prostor između zgrada u Ulici porodice Foht, koja je bila daleko kao da idem na Mars, pa do dana današnjeg ne smijem reći mami da sam se tamo igrala, jer bi me i sada, kakva je, kaznila. Prostor se zvao “loga” i imao zid uz koji se nisam mogla popeti a da ne isprljam majicu, pa kad dođem kući stojim pognute glave i slušam da i dimnjačari čišći dođu sa posla i da sutra nigdje neću maknut. A ja sam bila dvostruko kriva i peklo me što lažem, ali je to bio jedini komad divljine. Sa balkonima i prozorima koji su gledali direktno u njega, ali koje smo mi ignorisali i pretvarali se kao da smo usred prašume.
Tvoje djetinjstvo je rijeka.
Tu je bila gornja plaža, tu je bila donja plaža, kažeš mi. I ja neću da prekidam tvoje oduševljenje i pitam kakva je razlika s obzirom da je između jedne i druge pola metra razdaljine. Tu smo skakali, pokazuješ. Nad rijekom nadvijeno drvo. Tu je bila prikolica koju su mi moji dali kad sam bio malo veći. U nju si dovodio cure?, pitam. Ma jok, kažeš. I ja ti ništa ne vjerujem. Ovdje se preplivavalo. Samo si uvijek morao da paziš, kažeš. Vidiš – i danas imaju virovi. U ovom viru smo jednom našli mrtvaca. Lažeš, kažem ti. Ne, ozbiljno. Utopio se. Ali negdje gore, pa ga voda donijela, objašnjavaš kao da to mijenja sve. Vozimo se čamcem po tvom djetinjstvu. I na trenutak vidim kako postaješ dječak. Dok mi pokazuješ gdje su se vodile cure, pa te izbodu komarci toliko da sutradan ne možeš opstati od češanja. I gdje se sunčalo. I gdje su mogli samo stariji. Dok pričaš kako i danas oni koji su odrasli na rijeci, dok se kupaju, kažu: osjetiš li kako te voda miluje?
Volio bih živjeti ovdje, kažeš nakon što jedno vrijeme šutimo i gledamo u vodu.
Sjedimo pod suncem neba tvoga djetinjstva i ja mislim o tome kako si davno otišao od rijeke.
I kako rijeka nikad nije otišla iz tebe.
*****
U Policijskoj upravi Novo Sarajevo ne znaju zašto sam došla iako su me zvali da dam izjavu povodom pljačke stana. Neko od kolega. Nije ostavio ništa. Hajde, ipak sjedite. Pričam sve ispočetka. Štampa izjavu. Potpisujem se na deset mjesta. Inspektor je ljubazan. Na stol mu je naslonjen bicikl. Razmišljam da li on dolazi biciklom na posao. Ili je možda to neki ukradeni, pa pronađeni. Pozdravljamo se. I na trenutak prije nego ću izaći, usuđujem se da postavim pitanje koje me muči sve vrijeme: šta sada da radim?
Ništa, kaže mi. Čuvajte se. Toliko.
Prolaze dani a ja nikako ne mogu da dokučim kako da se čuvam.
*****
Vraćajući se onomad, nakon kapitulacije, onim istim njemačkim tramvajem koji je obišao krug pa se vratio po mene, na mjestu poraza morala sam se upitati: zašto? Odakle mi je, nakon svog ovog vremena, tako prirodno došla misao da trebam pobjeći? Od čega? Tramvaj je stao na stanici. Ljudi su izašli. Gomila ljudi. Onda su ušli drugi. Druga gomila. I svi su izašli. I svi su ušli. I niko nije povisio ton. I ja sam odjednom znala, tačno znala, jednu jedinu stvar koju želim.
Red.
