Napisala Kristina Ljevak Bajramović
Snimio Hamza Duraković
Osim što je bila zvanično najljepša djevojka u gradu pod opsadom, potom izgradila uspješnu evropsku karijeru u modnoj industriji i kasnije se posvetila studiranju te profesionalnim angažmanima daleko od svjetala pozornice, trideset godina nakon početka opsade Sarajeva Inela Nogić je osjetila potrebu da napiše knjigu. Ona je rezultat promišljanja o vlastitom, ali i o specifičnom kolektivnom iskustvu, kao i godinama mira, koje su ratom ostale trajno obilježene. Namjera joj je da ne bude sudac vremena, nego da konačno, u prvom licu, dovrši neke neispričane priče i doprinese demistifikaciji nekih pojava i fenomena, koje smo mistificirati skloni.
Paralelni život
Krenimo ispočetka: istovremeno kad i potpuna destrukcija uz pokušaj uskraćivanja svake vrste dostojanstva građanima i građankama Sarajeva pod opsadom, dešavao se jedan paralelni život kao vid jedinstvenog duhovnog otpora. Unutar ratnih užasa, pored različitih programa posvećenih umjetnosti, organizovan je i izbor za Miss opkoljenog Sarajeva.
Taj izbor, na koji ju je prijavila mama, a na učešće dodatno nagovorile prijateljice, nadajući se nagradama koje će unijeti vedrinu u ratne mladalačke dane, Ineli Nogić donio je lentu prvoplasirane na takmičenju. Ušla je u istoriju a da je jedva htjela pristati na takmičenje. Kasnila je i sa odlaskom na pripreme za izbor. Na kraju same večeri u kojoj je bila organizovana ceremonija, već je bila spremna da se spakuje i ide kući iz Bosanskog kulturnog centra te ratne 1993. kada su izgovorili njeno ime.
Taj osmijeh, koji postaje i zaštitni znak jedne mladosti pod granatama i vid otpora, ubrzo će upoznati cijeli svijet. “Već narednog jutra, mimo svih mojih očekivanja, to je bila vijest koja je u moj život dovela brojne domaće i međunarodne novinare. S obzirom na to da nisam ozbiljno razmišljala o statusu misice opkoljenog Sarajeva, nisam se ni nadala takvom interesovanju. Moje prijateljice su očekivale da ću dobiti nagradno putovanje. Na putovanje, ali ne te prirode, otišla sam nešto kasnije, najprije u Pariz, pa u Amsterdam, koji će postati moj drugi dom”, kaže na početku razgovora Inela Nogić.
Mjesec april u bosanskohercegovačkom kolektivnom iskustvu, mjesec je sjećanja. Onaj u kojem smo obilježavali trideset godina od početka opsade Sarajeva, Ineli je intenzivirao sjećanja na vlastito ratno iskustvo, izbor za Miss opkoljenog Sarajeva i sve što će kasnije uslijediti. Riječ je svakako o projektu grupe U2 i Briana Ena u kojem je Bono s Lucianom Pavarottijem otpjevao pjesmu Miss Sarajevo, koristeći snimke Inele Nogić iz večeri sarajevskog ratnog takmičenja, posvećujući pjesmu njoj.
“Već sam živjela u Holandiji, radeći najčešće u Parizu gdje sam bila i u trenutku kada me je nekako dobio Brian Eno i pitao jesam li vidjela. Nisam znala o čemu govori. Bilo je to vrijeme bez mobilnih telefona i društvenih mreža. Ako ste bili toliko zauzeti poslom koliko sam ja tada, radeći u modnoj industriji, onda je bilo vrlo vjerovatno da nećete ni sebe vidjeti na televiziji pa makar bila riječ o planetarno poznatoj grupi u čijem ste spotu. Brian mi je objasnio o čemu je riječ. Može zvučati neskromno, posebno onima koji me ne poznaju, ali nisam bila fascinirana”, sjeća se kroz smijeh tog razgovora Inela, koja napominje kako je pogrešno njenu svojevremenu karijeru ili bilo čiju u svijetu modelinga povezivati sa statusom misice opkoljenog Sarajeva.
Mjesec sjećanja
“Status misice nije nešto što se u modnoj industriji posebno cijeni. Pa ni onda kada je iz opkoljenog Sarajeva”, objašnjava Inela kojoj će to biti tek početak komunikacije sa U2. Njen nastavak čitaćemo u knjizi koju Inela privodi kraju, a prethodno spomenuti april kao mjesec sjećanja bio je i mjesec u kojem je prošle godine počela da piše o onome što je bilo potisnuto. Jer rani odlazak iz zemlje, međunarodna karijera u modnoj industriji, nastavak školovanja, majčinstvo blizanaca i život sa svim specifičnostima, često nam ne ostave previše prostora za vlastite reminiscencije. Ili se naprosto stvari dogode onda kada trebaju.
“U tom prošlogodišnjem aprilu, razmišljala sam o zaslugama kao specifičnoj kategoriji ljudskog postojanja i sklonosti da ih sebi lako priskrbimo. Vidimo to na primjeru zanemarivanja brojnih heroja opsade, a vidimo i na nekim drugim primjerima, poput humanitaraca sa dva lica. To je otprilike bio ključni motiv za razmišljanje o vlastitoj knjizi i za početak njenog pisanja. Mislim da to dugujem i sebi, ali i svima nama koji smo na kraju dvadesetog vijeka u srcu Evrope preživjeli najteže strahote, uzvraćajući ogromnom zahvalnošću onima koji bi nam pružili imalo pažnje. Dio je to i duga prema onima koji nisu preživjeli, jer godinama sam razmišljala o djevojkama koje nikada, zato što je to neko drugi odlučio, nisu ni imale priliku doći na to takmičenje.”
Osim izbora za misicu opkoljenog Sarajeva i iskustva koje je dalo specifičnu dimenziju životu u okupiranom Sarajevu, te o godinama koje su uslijedile, Inela Nogić u svojoj knjizi pisaće i o iskustvima iz perioda profesionalnog bavljenja modom. Ono, na svu sreću, u njenom slučaju, ne podrazumijeva ništa od onoga što čini stereotipnu predstavu, ali je zanimljiv pogled osobe koja se zapravo nikada tim istinski nije htjela baviti, na cijelu dinamiku te industrije. U kojoj su naravno najdinamičnije manekenke u vječnoj trci između letova na međunarodnim aerodromima i život koji podrazumijeva prilična odricanja i česta propuštanja onoga što je uobičajena ljepota svakodnevice.
Odlazak iz Sarajeva
Razmišljanja o ratu, kao i pisanju, intenzivirala su se prilikom agresija kojima danas svjedočimo, nad narodom Ukrajine i Palestine. Svako takvo iskustvo, ne poredeći obim stradanja i žrtava, izaziva dodatnu retraumatizaciju onima koji su takvo jedno već prošli.
Posebno poglavlje u knjizi, navodi naša sagovornica, biće posvećeno njenom odlasku iz Sarajeva zbog ljubavi i udaje za fotoreportera koji je bio angažovan u našem gradu.
“Taj dolazak u Italiju, gdje smo najprije sletjeli, i spoznaja da tako blizu nas postoji normalan život, bilo je, što sam kasnije osvijestila, jedno od najintenzivnijih iskustava u mom životu. Nekada se ni na mir nije lako navići. Taj osjećaj me je vjerovatno pratio u Parizu, gdje sam najprije radila, i zbog čega, pretpostavljam, Pariz nisam doživjela onako kako on na neviđeno izgleda u našim najidealnijim pretpostavkama. Amsterdam, gdje i danas živim, uz česte dolaske u Sarajevo, grad je po mojoj mjeri, ali i generalno po mjeri čovjeka. U Amsterdamu su moja djeca, sada već odrasli momak i djevojka. U Sarajevo dolazim zbog porodice i susreta sa dragim ljudima. Često su ti susreti doprinijeli novim poglavljima u knjizi, kada me prijatelji podsjete na ono što sam sama djelimično zaboravila. Nedavno mi je prijateljica koja je u ratu bila van Sarajeva govorila koliko je bila ponosna kada su se moje fotografije pojavile na naslovnicama stranih medija, nakon izbora za Miss opkoljenog Sarajeva. Ne samo zbog titule koja je pripala meni nego prije svega zbog mogućnosti da svijet vidi tu nesalomljivu snagu otpora.”
Fenomen Inelinog izbora za najljepšu djevojku ratnog Sarajeva i danas zanima svjetske medije. Ono je sigurno i doprinijelo u odluci o pisanju knjige, za koju nema sumnje da će izazvati jednako interesovanje. Knjiga će prvo biti objavljena u zemljama gdje govorimo isti jezik, koji drugačije zovemo, a nakon toga planirana su i međunarodna izdanja.
U vremenu kada je sve podređeno imperativima ljepote i vječne mladosti, Inela, u svoj svojoj prirodnosti, i knjigom kao novim načinom komunikacije sa javnosti, može biti i značajna protuteža silnim korektivnim intervencijama na koje se sve češće odlučuju i mlade djevojke. Kao i primjer kako forma, bilo koje vrste, nikada ne treba biti ispred suštine, rada na sebi i njegovanju vrijednosti koje nisu sezonskog karaktera.
