Razgovarala Mersiha Drinjaković
Glumac Rade Šerbedžija oduvijek je bio prava “poslastica” kao sugovornik za novinare. Mudrost u kombinaciji sa širinom pogleda, iskustvo stečeno u različitim podnebljima i prilikama, urođeni osjećaj za empatiju, nepogrešivo detektiranje nepravde, i pritom ogroman doprinos teatru, filmu i TV produkciji, jednostavno ga čine osobom s kojim poželite razgovarati čak i ako niste profesionalni “postavljač pitanja”.
Nedavno je Rade na Instagramu objavio video u kojem je izrazio podršku studentima u Srbiji koji traže pravdu za tragediju na novosadskoj željezničkoj stanici. “Nakon ovih protesta šutnje, vašeg protesta, draga djeco, ja sve svoje koncerte počinjem šutnjom. Počinjem s Krležinom rečenicom koju je napisao poslije studentske revolucije 1968. godine. ‘Šutjeti, izšutjeti se, našutjeti se do sita, isponaćutasmo se do grla, preko glave, već prema prilikama, dakako'”, rekao je Šerbedžija i obratio se direktno studentima: “Ja, djeco, šutim zajedno s vama, šutim jer vas podržavam u tome. Ovo je vaše vrijeme i imate pravo objasniti neku bolju budućnost koja vam pripada i ja vam nemam ništa drugo za reći nego vas podržati iz sveg srca. Ne samo ja nego svi normalni ljudi. Ne daj se, mladosti moja, ne daj se ovim godinama”.
View this post on Instagram
Jedan od intervjua koji je dao Graciji radili smo 2011. i vjerujem da će vam biti zanimljivo “čuti” Radetove riječi, misli, čak i ako je ono što govori u današnjem kontekstu i svijetu koji je ubrzano promijenjen, možda demode; ali zdrav razum, čovjek poput Šerbedžije jednostavno nikad ne izlaze iz mode.
Američki mentalitet
“Uplašili smo se Lenka i ja da nam djecu ne pojede taj američki mentalitet. Sad ove dvije mlađe, Milica i Vanja, uživaju i divno im je u Rijeci”, kazivao nam je Rade Šerbedžija, početkom 2011., obrazlažući odluku o selidbi u Rijeku, gdje će, kako je bilo i planirano, na tamošnjem univerzitetu zajedno sa suprugom, pozorišnom rediteljicom Lenkom Udovički, predavati na interdisciplinarnom studiju Gluma, mediji i kultura, koji će se odvijati na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku.
Veli da su dvije mlađe kćerke, Vanju (30) i Milicu Almu (28), Lenka i on htjeli “ukrasti Americi”. Najstarija, Nina (32), tada je studirala dokumentarni film i psihologiju na Univerzitetu u Philadelphiji. “Ona se ‘izvukla’, dobro govori naš jezik i osjeća naš mentalitet”, govori Šerbedžija, koji je Milicu i Vanju, obje rođene u Londonu, poželio vratiti slavenskim korijenima. Sin i kćerka iz prvog braka s pokojnom hrvatskom koreografkinjom Ivankom Cerovac krenuli su očevim stopama: Danilo (53) je postao reditelj, u čijem filmu 72 dana Rade tumači glavnu ulogu, a Lucija (51) glumica. “Možda i najveći moj uspjeh u životu, a to sam uspio u oba braka, jeste to što sam postao prijatelj sa svojom djecom. Kad god imaju neki problem, dolaze da nam kažu, ma kako težak bio”, kaže glumac koji se u Sarajevu našao na 24 sata kako bi nastupio na svečanosti organiziranoj povodom 60 godina Bosnalijeka. Dug put automobilom iz Rijeke nije želio zamijeniti avionskim letom jer “nikad ne znaš kad će avion iz Sarajeva poletjeti u ovim zimskim danima”.
Jedan je Rade!
Glumci s ovih prostora koji odlaze u Hollywood da bi uspjeli uzimaju Vas za primjer i kažu: Jedan je Rade!
– Mi smo mali narod, nisu mnogo ni one nekadašnje generacije uspijevale, osim Bekima Fehmiua, Bebe Lončar… Malo je glumaca napravilo vanjsku karijeru.
Ali, jugoslavenski film je bio dovoljno jak i niko se nikome vani nije trebao dokazivati.
– To je tačno! Sjećam se da sam u Australiji dobio nagradu kao glumac godine i jedan australski producent koji je želio raditi veliku seriju ponudio mi je glavnu ulogu. Rekao mi je da dođem za mjesec dana, posvetim se tromjesečnom učenju engleskog jezika, i onda počinje snimanje. Kažem, super, naravno, a onda se vratim ovdje, a Žika Pavlović me čeka s glavnom ulogom! Ma koja televizijska uloga u Australiji, ili bilo koja u svijetu, može da se poredi s tim!? Ili ulogama ostalih režisera ovdje?
Život Vas je jednom ipak odveo tamo, vani.
– Tako se desilo. Otišao sam kasno, s 44 godine, zbog filma Before the Rain, ali i nekako zato što sam morao otići. Raspalo se ono što sam ja živio, a i zbog političke situacije koja je tada vladala na svim stranama, a ja nisam želio biti dio tog kola, u bilo kojoj sredini. Napustio sam to i počeo živjeti u neizvjesnosti, u siromaštvu.
Sreća kao najvažniji faktor
Nisu bila laka vremena, početkom 90-ih oženili ste se s Lenkom, dobili prvo dijete…
– Bilo je teško, ali imao sam sreću, kao što uvijek tvrdim da je u umjetnosti sreća najvažniji faktor. Kao što je sreća dobiti ulogu u pravom času, sreća je i da taj film u kojem dobiješ ulogu obrne tačan broj, smontira tačan broj, da se sve stvari poslože i da to bude dobar film. Koliko ima nadarenih ljudi u umjetnosti, režisera, glumaca, pa nema sreće, jednostavno mu se ne okrene broj.
Vi se, ipak, ne možete požaliti na karijeru.
– Nisam nezadovoljan. Igrao sam svašta, i glavne uloge u velikim projektima, neki od njih nisu ni dolazili ovamo, kao što su: South Pacific s Glenn Close, pa Praški duet s Ginom Gershon, fantastičan irski film Short Order, pa Fugitive Pieces. Sve su to bili dobri, uspješni filmovi s odličnim kritikama, ali moj najveći uspjeh u filmovima A produkcije je ipak film Svetac, gdje sam igrao drugu glavnu ulogu, s Valom Kilmerom u glavnoj ulozi. To je moj najveći projekat.
A je li bilo projekata zbog kojih i danas žalite što se niste našli u njima?
– Zove me jednog dana prijatelj Liam Neeson i kaže: “Rade, šaljem ti jedan scenarij, ponudili su mi glavnu ulogu, a ja sam im rekao da je to uloga za tebe.” Slatko od njega, jel? Dobijem scenarij i on je, naravno, fantastičan. Radilo se o jednom Poljaku, ali je glavna uloga u velikom filmu. I sve se poklapa, i godine i sve, ali na koncu ulogu dobiva Tom Hanks: bio je to film Terminal.
Producent je rekao: “Volimo mi Radu, ali za veliki film nam treba veliko ime.” I to je suština u blockbusterima: vrlo rijetko će se desiti prilika da dođeš do glavne uloge. Nažalost, u tim velikim filmovima moja je sudbina da dobijem drugu ili treću ulogu, i to je najveći uspjeh.
Fascinacija Hollywoodom
Kakav je bio Hollywood kad ste tek stigli?
– Putovao sam Virgin Atlanticom, prva klasa koja ima bar, i čim smo uzletjeli, sjeo za bar i nisam se maknuo do slijetanja. Jedanaest sati na barskoj stolici! Stjuardese su mi se smijale, zavoljele me, zaljubile se u mene, normalno. Popio sam ni sâm ne znam koliko viskija i crnog vina, šarmirao ih, pričao. U Los Angelesu su me čekali agenti, s velikom crnom limuzinom u koju su me pustili samog, a oni otišli drugim kolima. U limuzini sam otvorio bar, natočio viski u kristalnu čašu i smijao se. Kroz glavu mi je prolazio cijeli taj užas iz kojeg sam došao i ta ljudska nepravda. Nikad to neću zaboraviti. Bio sam fasciniran Hollywoodom tada.
A danas?
– Vozio sam se otada limuzinom mnogo puta, na svaku premijeru, to je stvar njihovog folklora, ali ništa me to ne uzbuđuje, to nije moj život i ne idem na te holivudske partije. Ponekad na neku premijeru, jer moraš da izađeš na red carpet i da se slikaš, ali ne pripadam tome.
Čemu pripadate?
– Radije okrenem janjca usred Los Anglesa, u mom dvorištu, odem kod mog Adema Slivca u kafe Aroma, družim se s prijateljima.
Janje na ražnju? Niste imali problema s društvom za zaštitu životinja?
– Hahahaha! Nisam, ali jednom sam radio tako dobar organski barbeque: upotrijebio sam specijalni dodatak, posebnu vrstu kore od drveta koja se stavlja na žar, ali jako dimi. I toliko je dimilo da sam usred pripremanja janjca i vatre vidio – helikopter. Mislim se kako opet ganjaju neke lopove, kad odjedanput preko ograde dva vatrogasca izbiše u dvorište, utrčavaju i drugi, čujem sirene, dolaze vatrogasna kola. Ja odjednom opkoljen s deset vatrogasaca!
I vide čovjeka koji mirno okreće svog janjca. Pitali su me šta to radim. Fino odgovorim da pravim roštilj. Nije im bilo jasno zašto se toliko dimi i objasnim im da ne koristim njihova otrovna sredstva za potpaljivanje vatre, već čistu organsku materiju, ugalj i drvo. Počeli su smijati, rukovali smo se i rekli mi da uživam u roštilju.
Sve se mora iskoristiti odmah
Šta je karakteristično za Hollywood?
– Tamo niko ne gubi niti jednu sekundu da je ne iskoristi za karijeru, za moguću priliku s nekim od velikih imena. Sve se odmah mora iskoristiti, svaki susret, poznanstvo, odmah se razmjenjuju vizit-karte. A ja nisam ništa od toga. Valjda je u tome neka tajna zašto su svi glumci i režiseri s kojima sam radio padali na taj štos. Ali to nije štos, to je moja priroda, a njima se to sviđalo, jer su navikli na špekulaciju i ne mogu vjerovati da ja ne tražim vizit-kartu ili telefon. Onda mi dođu i pitaju možemo li se vidjeti na piću. Kažem da može, naravno.
Dođu na tog mog janjca kad ga okrećem u dvorištu: Charlize Theron, Annette Bening, Phillip Noyce, Val Kilmer… Sva ta slavna imena s kojima sam radio jedu moju janjetinu i uvijek se vraćaju.
Upoznaju mog Adema, Šukija, Hamu iz Sarajeva i gledaju taj fini i pristojan svijet koji nikad od njih ne traži autogram niti sliku. Ne vjeruju svojim očima da postoji takav azil u svijetu, da se mogu osjećati normalno i opušteno.
Vi ste uvijek bili normalni i opušteni?
– Sjećam se kad sam bio među najpopularnijim u onoj bivšoj državi, da sam uredno čekao u redu za kruh. I to su moji Zagrepčani prihvatili i nikad mi niko nije tražio autogram. Sad se to malo promijenilo, kako su se pojavili mobiteli s fotoaparatima, pa sad se svaki čas hoće neko slikati sa mnom. Prošlog ljeta smislio sam odličan štos koji pali:
kad s Brijuna dođem brodom do Fažane, treba mi sat vremena da dođem do auta, zbog fotkanja. Zato sam dao štampati majicu na kojoj piše: “Slikanje od 17 do 19 sati”. Pali neviđeno. Kad vide majicu počnu se smijati i ja prođem bez zaustavljanja. Naručit ću još tih majica i za ovo ljeto.
Identitet i privatnost
Koliko su česta ili rijetka istinska prijateljstva u Hollywoodu?
– Mnogi ljudi imaju takvu vrstu prijateljstva, i kad nađu jedni druge onda se čvrsto drže. To su nevjerovatne oaze, jer je život toliko okrutan da izgubiš identitet i privatnost. Mnogi se teško nose s tim.
Tom Cruise je jedan od najboljih, vrlo je inteligentan. Nekoliko puta bio sam s njim u društvu, van protokola, na ulici, kad ostane sam i kad mu može svako prići. Odmah neko dotrči da se slika ili nešto da pita; Tom onda vrlo ljubazno pita tog mladića čime se bavi, kako se zove, šta studira i zbuni ga tako da ovaj počne odgovarati i u tom se i rastanu. Inteligentan štos.
U kakvim Vi filmovima uživate?
– Nekad je to bio Jules et Jim, film koji sam obožavao. Volio sam češke filmove kao što su Strogo kontrolirani vlakovi Jirija Menzela, pa Svim mojim dragim zemljacima, Vojtecha Jasnýja, fantastičnog reditelja s kojim sam imao čast raditi njemački film Gospođica po romanu Ive Andrića. Imao sam ponudu da s njim radim još jedan film i mislim da je Romy Schneider trebala biti u glavnoj ulozi. Htio je snimati Idiota i želio da ja igram Miškina, ali propao je film. Eto, to ti je sreća – nekad se okrene od tebe, a tako je bilo blizu da se dogodi.
Je li Vam se još nekad desio “zamalo” film?
– Bio je divan scenarij Age of Aquarius koji je napisao Phill Robinson, reditelj koji je režirao Polje snova s Kevinom Costnerom. Njemu se toliko svidio Prije kiše da me nazvao i rekao kako piše ulogu za mene. Bio je to fantastičan scenarij, visokobudžetni film, ali s momentima pravog umjetničkog filma koji se trebao snimati u Maroku i Sarajevu. Phil je jedan hrabri intelektualac koji je za vrijeme rata došao u Sarajevo i pravio dokumentarac o ratu. Glavnu ulogu trebao je igrati Harrison Ford i već se uložilo deset miliona dolara u pripremu za snimanje, a ja sam trebao igrati Branka, našeg čovjeka iz Sarajeva, drugu glavnu ulogu u filmu, koji je bio ratni reporter, kao i Ford, a upoznaju se u Maroku. Moji agenti dobiju ponudu u petak i kažu mi da će sačekati do ponedjeljka da potpišu. U subotu Robinson ima sastanak s Fordom, u Universal studiju, jer je Ford tražio taj sastanak.
Ford i Vijećnica
Zašto sastanak?
– U scenariju postoji scena u kojoj gori sarajevska Vijećnica i Ford traži od reditelja da ga stavi u tu scenu. Robinson odbija, jer je Ford po scenariju, u trenu kad Vijećnica gori – u Maroku. Ali, Ford ne popušta, želi u scenu s Vijećnicom! Robinson i dalje odbija. Ford na kraju kaže “doviđenja”, ode sa sastanka i javi agentima da neće snimati taj film. Robinson je mislio da će naći drugog glumca, ali to se nije desilo. Postoji pravilo u Hollywoodu: kad se nešto dogodi i velika zvijezda odustane od filma, niko neće uskočiti. Bacilo se deset miliona kroz prozor i zatvorio projekat. Eto, i to je ta prevrtljiva sreća.
Kakav je Vaš odnos prema scenama seksa na filmu?
– To je uvijek malo smiješno. Kad snimaš takve scene, najbolje je to shvatiti kroz šalu. Sjećam se svojih partnerica na setu kako bi mi znale govoriti: “Podigni mi malo sisu, da bolje izgleda”, hahaha… Kad to shvatiš kroz humor, sve je lakše i bolje. Nikad ne znaš kako će neka scena ispasti, ali delikatno jeste. Glumcima je lakše, glumicama, opet, delikatnije. Sjećam se da mi je prijateljica, holandska glumica Maruschka Detmers, pričala kako je u jednom od svojih prvih filmova, u dogovoru s rediteljem, snimila scenu seksa, ali tako što je seksa stvarno bilo! Po tome je taj film, Devil in the Flesh, bio čuven i javnost se uzburkala oko toga.
Kakav je Vaš stav o tome?
– Postavljam pitanje: Zašto? Onda se treba i ubiti na filmu, šta to znači? Koliko god film mora biti tačan i imati dokumentarnih stvari, mora biti pod kontrolom, inače postane sve grko, neukusno, zar ne?
Meni je, što se tiče scena seksa na filmu, uvijek jače kad se to ne vidi do kraja, kad golotinja nije stopostotna. Erotika gubi čar kad se sve otkrije. Ono što je više skriveno, više je interesantno, jer ti onda zamišljaš, a mašta je moćna stvar.
Krupni plan
Gdje najviše uživate: na filmskom setu, na pozorišnim daskama ili kad pjevate?
– Najdraži mi je film, ali ne zanima me total, ni srednji plan. Interesira me samo krupni plan. Igrati krupni plan pred kamerom je tako seksi. To je odnos kamere i glumca, jedna posebna energija i za glumca najveći ispit, najveći doprinos filmu. Sve ostalo napravi režiser, ali krupni kadar pravi samo glumac.
Jeste li filmofil?
– Kad su doktora Branka Gavellu, čuvenog kazališnog reditelja pitali: “Doktore, zašto ne idete gledati predstave vaših kolega?”, odgovorio je: “Sinko, da li si ikada vidio skretničara koji cijelu noć pušta vlakove da prolaze, na zimi, na snijegu, i dođe kući poslije neprospavane noći i ide da gleda drugog skretničara kako pušta vlakove?!” U tom zgodnom vicu je odgovor na to pitanje. Mi koji smo u toj profesiji i koji znamo kako sve to izgleda, izgubimo tu čar uživanja u gledanju filma.
Znate li da Vas žene upoređuju sa Seanom Conneryjem?
– Hahahaha! Po čemu, baš me zanima?
Pa osim što svake godine izgledate sve bolje, kao i on, i svaka Vam je nova uloga zrelija od prethodne.
– Hahaha… Možda tu ima nečega, ali eto nemam sreće da sam kao on rođen u Škotskoj i da mi je engleski maternji jezik. Onda bi stvari bile drukčije i s mojom internacionalnom karijerom.
