Dokumentarac “Don’t Cry for Me – Susan Sontag u Sarajevu” Nihada Kreševljakovića, prati priču o njenom dolasku u Sarajevo pod opsadom, gdje je režirala kultnu predstavu “Čekajući Godota”
***
Ko danas vjeruje da se rat može ukinuti? Niko, čak ni pacifisti. Nadamo se samo (za sada uzalud) zaustaviti genocid, privesti pravdi one koji čine teška kršenja zakona rata.
Djelo Three Guineas, objavljeno pred kraj gotovo dvije decenije intenzivnih osuda rata, ponudilo je originalnost (zbog čega je ovo bilo najmanje dobro prihvaćeno od svih njenih djela) fokusirajući se na ono što se smatralo previše očitim ili neprimjerenim za spomenuti, a kamoli razmatrati: da je rat muška igra – da mašina za ubijanje ima rod, i taj rod je muški.
***
Zamislite niz razbacanih fotografija izvučenih iz omotnice koja je stigla jutarnjom poštom. Prikazuju unakažena tijela odraslih i djece. Prikazuju kako rat raseljava, razbija, rastavlja, ruši izgrađeni svijet. “Bomba je raznijela stranu kuće,” piše Woolf o jednoj od fotografija.
Naravno, gradski pejzaž nije od mesa. Ipak, razorene zgrade gotovo su jednako rječite kao tijela na ulici. (Kabul, Sarajevo, Istočni Mostar, Grozni, šesnaest hektara donjeg Manhattana nakon 11. septembra 2001., izbjeglički kamp u Dženinu…). Pogledajte, kažu fotografije, ovako to izgleda. Ovo je ono što rat radi. I to, to je ono što on također radi. Rat kida, para…. Rat razdire… Rat osakaćuje. Rat uništava.
