Kad smo prije nekoliko godina radili priču s magistrom pravnih nauka Alenom Hedoom bio je tad profesor u Srednjoj stručnoj školi “Džemal Bijedić” u Goraždu. I, kako ima cerebralnu paralizu i trajno je vezan za invalidska kolica, cijeli se život suočavao s preprekama, kako onim fizičkim – jer kretanje mu je ograničeno na mjesta koja imaju izgrađene prilaze, tako i onim u glavama ljudi, zbog kojih osobe s invaliditetom teško ostvaruju i najosnovnija prava. Ustavom zagarantovana. I pritom teško dolaze do spoznaje da osobe s invaliditetom mogu biti korisne i sebi i drugima. “Uvijek pristajem govoriti za medije, i radim to kako bih pozitivno uticao na osobe koje se boje izaći iz kuće zbog straha kako će biti prihvaćene u društvu”, kaže Alen.
Potraga za poslom
Alenova priča oko traženja posla počinje 2014. godine, nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Prvi angažman dobio je u MUP-u Bosansko-podrinjskog kantona i to kao volonter u odjelu za administraciju i izdavanje ličnih dokumenata na pravnim poslovima. Po okončanju volonterskog staža, prijavljivao se na brojne konkurse, ali bez rezultata. “Međutim, istrajnost i želja da budem jednak u društvu, ali i podrška porodice su mi dali snagu da upišem master studij i period bez posla pretvorim u rad na sebi.” Magistrirao je 2017. godine te konkurisao za posao u Srednjoj stručnoj školi “Džemal Bijedić”, gdje je primljen na poziciju profesora prava. Taj angažman je trajao dvije godine, A Alen je, sa divnim uspomenama na kolege, ponovo krenuo u potragu za poslom koji bi mu mogao osigurati duži angažman.
I u godini u kojoj jesmo, u državi u kojoj jesmo, ovakva vijest istinski zaslužuje da se nađe ovdje – Alen Hedo je dobio posao! “Hvala dragom Bogu što će ovo snježno jutro biti jedno od najljepših u mom životu, jer sam od danas, na temelju provedene konkursne procedure i rješenja koje je donio ministar Nusret Hubjer, zaposlen u Ministarstvu za unutrašnje poslove Bosansko-podrinjskog kantona Goražde”, objavio je svojim prijateljima sretnu vijest, napisavši i koliko je zahvalan na srdačnoj dobrodošlici koju su mu upriličili u ministarstvu, te kako mu je drago zbog nesebične podrške i buduće suradnje koja će biti u interesu svih građana.
Najsretniji i najtužniji dan
Hedo ipak opisuje sve svoje poteškoće i izazove u nastavku: “Ovo je ujedno najsretniji i izuzetno tužan dan u mom životu. Najsretniji jer sam postao prva osoba s 100% invaliditetom, prve kategorije, koja je zaposlena na neodređeno radno vrijeme u nekom od organa Bosansko-podrinjskog kantona Goražde od njegovog osnivanja. Najsretniji jer sam napokon dobio priliku primijeniti znanje koje sam godinama sticao. Najsretniji jer trud i podrška mojih roditelja nisu bili uzalud. Najsretniji i zbog podrške svih dobronamjernih ljudi koji znaju koliko se borim za jednakost, rad i samostalnost, unatoč invaliditetu koji imam.”
Međutim, ovo je i izuzetno tužan dan zbog činjenice da sam kao osoba s 100% invaliditetom, sin pripadnika Armije Bosne i Hercegovine, magistar prava, student doktorskog studija na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, neko tko govori engleski i njemački jezik, netko tko posjeduje certifikat o poznavanju rada na računaru i vozačku dozvolu, morao čekati više od deset godina na svoju priliku. U SVOM GRADU, HEROJSKOM GORAŽDU!
Boli ga, kaže, činjenica da je u periodu od 2015. do 2019., pod tadašnjim rukovodstvom, bio neopravdano diskriminiran čak i u organu u kojem sam sada zaposlen. “Tužna je činjenica da sam u razdoblju od 2014. do 2024. aktivno tražio posao, no nije bilo razumijevanja, unatoč brojnim upitima, molbama i prijavama na konkurse. Žalosno je što ste vi, čija su usta puna građana, prava, pravde i pravičnosti, nudili poslove na mjestima koja nisu bila pristupačna za moja kolica, nudili angažman na neakreditiranom univerzitetu i savjetovali mi da moram gaziti preko mrtvih kako bih došao do cilja…”
Diskriminacija i konkursi
Odbio je, kaže, i uvijek će odbiti takve ponude jer nije spreman gaziti preko bilo koga! “Nakon toga pokušali ste gaziti preko mene. Više nisam bio dobar sugovornik, okretali ste glavu, iako ste bili svjesni da nisam u mogućnosti zarađivati radeći fizičke poslove, iako ste znali da bih, bez stalnih primanja, mogao postati štićenik doma za osobe s invaliditetom”, piše Hedo, te nastavlja: “Sve ste to činili uprkos tome što znate da me je majka svakodnevno nosila na rukama više od pet kilometara kako bih se školovao, što je otac nosio mene i kolica na peti sprat kako bih pratio predavanja i stekao znanje i akademske titule čiju vjerodostojnost se ne moram bojati. Moje diplome i certifikati spremni su za provjeru u svakom smislu i kad god poželite, rado ću ih ustupiti na uvid.”
I ove njegove riječi govore o stanju našeg društva, o tome kako osobe s invaliditetom trpe diskriminaciju. “Sramotna je činjenica da sam na SVAKOJ pismenoj provjeri znanja tokom SVAKE konkursne procedure testove radio bez greške, a opet nisam bio dovoljno dobar kandidat, dok je netko drugi bio “bolji” za “intervju”. Zašto? Na kraju, moramo svi biti svjesni svoje prolaznosti. Prođe mandat, prođe funkcija, prođe sve. Ostaju samo naši postupci. Da li su vaši postupci prema meni u vašim mandatima i funkcijama bili fer i pošteni, presudite sami!” Alene, sretno na novom poslu!
