Piše Kristina Ljevak Bajramović
Nismo se vidjeli godinama. Mnogo prije toga dogodio se naš posljednji ozbiljni razgovor. Nekada smo bili dio istog socijalnog miljea, i radosno dočekivali one trenutke kada noć postane jutro. On je moja vječna potvrda da prijateljstvo, muško-žensko, kod ljudi koji su heteroseksualne orijentacije, može opstati. Ili smo nas dvoje imali ogromnu sreću da se jedno drugom, jednostavno, na fizičkoj i emotivnoj razini, nismo dopadali.
U međuvremenu, ja sam se ukotlinila u ličnim ambisima. On je redao međunarodna priznanja i prevode vlastitih knjiga na svjetske jezike. Radovala sam se svakom njegovom uspjehu i godinama nakon što je prošlo vrijeme kada smo uspjehe zajedno slavili.
Volim naše početke. Njegovo književno i moje novinarsko, koji su se ukrstili. Volim sjećanje na sve naše oskudice, vjerujući da nas uspomena na njih, čini boljim ljudima.
Putovali smo vozom, na njegovo književno predstavljanje. U tom trenutku, niko osim oca djeteta, nije znao da sam trudna. Njemu sam rekla da sam u vezi sa ocem djeteta. Dopao mu se izbor, što je istovremeno potvrda naše zajedničke naivnosti.
U međuvremenu, gradeći vlastite živote, mimoišli smo se kod „neprijatelja“. Kada nam je kafana prestala biti ključna tačka povezivanja, počeli smo posustajati. Nije lako preživjeti u ovoj maglovitoj kotlini. Nije lako preživjeti u Sarajevu. I ljuta sam, na oboje nas, što smo bili toliko slabi.
Prije nekoliko dana bilo je književno veče, njemu posvećeno, koje sam moderirala. U jednom trenutku rekla sam nešto što je samo posljedica moje intuicije, i on je rekao da sam u pravu. Došlo mi je da ustanem i protrčim Ferhadijom i Titovom ulicom, da svima dam usmenu potvrdu da još uvijek postojim, relevantna, u svijetu književnosti, koji me jedino zanima. Da baš sve nisam stavila na pladanj kapitalizmu.
Pored starih ljubavi, kojima se, kao što dobri Arsen kaže, ne treba vraćati, mislim da se starim prijateljstvima itekako treba vratiti. Razmislite koliko je ljudi na ovom svijetu koji su s vama dijelili posljednju koricu hljeba. Nas dvoje smo je dijelili. Dijelili smo i neke pijane zore i mamurna jutra i krevet u kojem se nismo dotakli, jer nam je prijateljstvo bilo svetinja. Živjeli smo u nekom postapokaliptičnom bablu, siromašni i nikakvi, ali sretni.
Nismo mi toliko iznad svega što je naša stvarnost, naprotiv, mi smo jednostavno u svim našim nesrećama imali sreću da živimo u onom postranom Sarajevu u kojem su se ljudi dijelili na to da li idu na mjesta gdje se „pušta“ Jazz i izlaze naši profesori, ili na mjesta, na rubnim područjima grada, gdje se svira folk.
Mi smo, u najkraćem, imali sretnu okolnost da smo se sreli u vremenu sretanju naklonjenom.
I na temelju našeg prijateljstva, sa svim usponima i padovima, jako je važno postaviti pravila, a jedno od ključnih podrazumijeva to da nam postovi na društvenim mrežama ne determinišu lične odnose.
Ne bi trebao jedan „lajk“ na pogrešnom mjestu izbrisati sve godine koje „nisu pojeli skakavci“. Mi smo, u naše godine poraća, mamurne zore i neizvjesna jutra uložili mnogo, da ih skakavci ne pojedu.
Voljela bih da se može vratiti vrijeme, onda kada smo oboje bili na rubovima naših neuspješni romansi, kad nismo znali koliko nas režnjeva mortadele dijeli do jutra. Radovalo bi me da još uvijek imamo takvu vrstu komfora i sigurnosti, da sretni jedno pored drugog zaspemo, i da se jednako sretni, razdvojeni i još uvijek „samo“ prijatelji, probudimo.
