Treba li nam zaista polica puna krema, seruma, pilinga, sredstava za čišćenje i spravica za našu beauty rutinu? Apsolutno ne. Pa ipak, ne možemo odoljeti pompi oko novih proizvoda koji neprestano izlaze na tržište, s njihovim instagramičnim pakovanjem i obećanjima o čudesnim rezultatima, niti mnoštvu TikTok videa u kojima kreatori sadržaja i samoproglašeni stručnjaci veličaju vrline najnovijeg seruma s hijaluronskom kiselinom. Dakle, kupujemo i dodajemo još jedan beskoristan proizvod u rutinu njege koja se sastoji od bezbroj koraka. Zašto ovo radimo?
Ako ćemo pravo, to nema mnogo veze sa zdravljem kože koliko s nastojanjem da izgledate savršeno, da se prilagodite standardima koji su često nerealni, nedostižni, toksični i isključivi. Bora na čelu, bubuljica na nosu ili pore na licu nisu samo mali nedostaci koje treba umanjiti šminkom, već neprijatelji koji nam uskraćuju privilegiju ljepote i zbog toga se protiv njih treba boriti aktivnim sastojcima. Ako ferulinska kiselina ne djeluje, prelazimo na tretinoin. Ako to ne donese željene rezultate, isprobavamo kojičnu kiselinu, opterećujemo se kolagenom i tako dalje, slojevitim formulama koje pogoršavaju situaciju umjesto da pomognu. Trebalo bi stati. Ograničiti se na čišćenje, hidrataciju i zaštitu od sunca. Ali neki od nas ne mogu. Kada njega kože postane opsesija, kompulzivno ponašanje, to se zove dermoreksija.
Šta je dermoreksija?
Posudivši termin ortoreksija, koji označava patološku opsjednutost zdravom hranom, wellnessom i fizičkom aktivnošću, Jessica DeFino prva je progovorila o dermoreksiji. Kolumnistica The Guardiana, novinarka specijalizirana za ljepotu, skovala je neologizam koji se odnosi na „skup opsesivnih ponašanja vezanih za njegu kože, koje omogućuje i podstiče industrija ljepote: tinejdžeri koji smišljaju anti-age rutine iz straha od budućih bora, odrasli koji se zadužuju kako bi si priuštili tretmane injekcijama, a sve ih povezuje bjesomučna opsesija retinoidima i kiselinama za piling, te traganje za nedostižnim sjajem“. DeFino također citira studiju koju je objavila Nacionalna medicinska biblioteka čiji je cilj da pokaže kako je pretjerana i uporna upotreba raznih proizvoda za njegu kože postala oblik ovisnosti o kozmetičkim postupcima.
Tanka je linija između beauty rutine i ovisnosti
Brinuti se o sebi i željeti izgledati najbolje što možete legitimne su želje. Ponekad, međutim, granica između beauty rutine i ovisnosti postane tanka, gotovo neprimjetna. Njega kože pretvara se u poremećaj samopoimanja, u dismorfofobiju, koja utiče na naše fizičko i mentalno zdravlje.
Uzroka je mnogo, i ponekad su subjektivni. Svakako da je pritisak s kojim se svi suočavamo, a posebno oni mlađi, ogroman. Naredba koja dolazi sa svih strana je imati besprijekornu, blistavu kožu koja ne stari. Akne i bore nisu opcija. Dakle, odrasli i tinejdžeri neprestano brinu o nesavršenostima kože, kojih često nema ili su minimalni, posvećujući vrijeme i resurse tretmanima i proizvodima koji im vjerovatno ni ne trebaju. Prešli smo s njege kože na njenu patologizaciju, ali bez dermatologa koji nas je vodio prema lijeku, često bez stvarnog problema za liječenje. Pomalo kao Sephorina djeca, predtinejdžeri koji gomilaju skincare proizvode kupljene u ovom poznatom luksuznom lancu trgovina (ili drugim), natapajući svoju kožu slojevima hidratantnih krema, krema protiv starenja, aktivnih sastojaka i bilo kojih drugih čudesnih eliksira koji im ne trebaju, a koji su neprikladni za njihovu dob.
Manje je više
Težnja za estetskim savršenstvom poklapa se s beauty rutinom od stotinu koraka, gdje se nanose slojevi krema, seruma i raznih proizvoda koji, umjesto da pomažu, senzibiliziraju kožu i čine je podložnijom raznim problemima. Nekontrolisana mješavina aktivnih sastojaka dovodi u opasnost prirodnu zaštitnu sposobnost kože, narušava njezin mikrobiom i oštećuje kožnu barijeru, uzrokujući upalu, iritaciju i osjetljivost. Ovo ponašanje utiče ne samo na naše fizičko zdravlje, već i na mentalno. Kako ističe DeFino, iako nam se govori da je njega kože briga o sebi i da pridonosi našem blagostanju, podaci pokazuju upravo suprotno: “Svjedoci smo porasta slučajeva anksioznosti, depresije, dismorfije lica, dismorfije tijela, opsesivnih misli, opsesivnog ponašanja, samoozljeđivanja, pa čak i samoubistava zbog izgleda. Sve te stvari povezane su s pritiskom da se ispuni nerealni i neljudski standard ljepote.”
Ima li rješenja? Možda trebamo poslušati stvarne potrebe svog tijela, posavjetovati se s ljekarom i prestati slijediti savjete nekog influensera koji je u mnogim slučajevima plaćen za promociju određenog proizvoda. Ali to nije dovoljno. Problem je širi i kompleksniji. Cijeli koncept ljepote treba preispitati, a ideju savršenstva iskorijeniti. Postoji bojazan da se to nikada neće dogoditi, da su otrovni standardi toliko duboko ukorijenjeni u nama da su nepobjedivi.
