Gracija od svog postanka pa do danas uvijek promovira žene koje su nam inspiracija. Hrabre i ustrajne, one koje ne odustaju ni u najtežim momentima svoga života. Tako je slučaj i sa našom sagovornicom; ona je Dženita Abaza, spisateljica i gradonačelnica Kalmara, gradića na jugoistoku Švedske, i to po treći put.
Izbjeglički put
Dženita nam je otkrila detalje svog životnog puta, te kako je iz rata u Bosni i Hercegovini došla do Švedske.
– Rat je došao iznenada. Bila sam nespremna, potpuno zatečena i odbijala sam da prihvatim da je rat moguć u jednoj takvoj posebnoj, zajedničkoj i multietničkoj BiH. Odgajani smo da poštujemo različitosti i živjeli smo jedni sa drugima, a ne jedni pored drugih. Već u aprilu ’92. godine sam bila protjerana i postala izbjeglica u svom gradu. Kao majka dvoje male djece i sa nepunih 28 godina bila sam prisiljena da tražim rješenje. Tako sam i odlučila da na samom početku rata napustim voljeni grad, odvedem djecu na neko bolje i sigurnije mjesto u nadi da će se brzo sve smiriti, da će se naći mirno rješenje i da ćemo nastaviti život u miru te ostvariti se i na privatnom i poslovnom planu.
Zrelost preko noći
Koliko Vas je oblikovao izbjeglički put?
– Uveliko. Kada je rat počeo, cijeli život je bio preda mnom. Ništa me nije pripremilo na ono što me čekalo. Preko noći sam sazrela, one mlade, bezbrižne žene više nije bilo, i dijelila sam sudbinu mnogih žena koje su također bile zatečene ratom. Odjednom sam bila prisiljena da sama donosim vrlo važne odluke, da se brinem o golom preživljavanju i da nekoliko puta iznova tražim neko mjesto gdje bih nastavila život dostojan čovjeka. Izgubila sam povjerenje u ljude, postala zatvorena i previše tiha. Sušta suprotnost one nekadašnje JA.
Koji nivo hrabrosti je potreban da se napusti rodni grad i ode u potragu za boljim životom?
– Ne bih to nazvala hrabrošću, jer tada sam bila prisiljena donositi odluke koje se iz ove sadašnje perspektive mogu nazvati hrabrim odlukama. Neke sam donosila brzo i u panici, jer je situacija to zahtijevala, a neke sam dobro vagala. Jedna takva odluka bila je i odluka da krenem za Švedsku. Uvijek sam najviše vjerovala sebi i onom osjećaju u meni. Mogućnost izbora u ono vrijeme bila je pravi luksuz.
Kako sada posmatrate dešavanja koja su iz svih nas?
– Evo, godinama poslije rata, pa i danas, još uvijek bezuspješno tražim odgovore zašto smo dozvolili da krenemo jedni na druge. U tadašnjoj Bosni i Hercegovini, kao i ovoj sada, bilo je i ima mjesta za sve. Ne znam kada nam je i zašto postalo tijesno. Zašto su se počela brojati krvna zrnca i zašto su se neki osjećali ugroženo? Kako se sve ovo moglo desiti u srcu savremene Evrope? Pitam se i danas kako smo to dozvolili, jer bili smo zemlja obrazovanih ljudi, bili smo dio svih evropskih ratova i znali smo dobro šta ti ratovi donose, koliko nas unazade i vraćaju stotinu godina unazad. Iz rata smo svi izašli kao gubitnici.
U Švedskoj ste ušli i u politiku, kako je došlo do te odluke?
– Po nagovoru tadašnje gradonačelnice i nekoliko vodećih socijaldemokrata koji su, nakon saradnje na jednom projektu, vidjeli moju agilnost i prepoznali u meni osobu koja je bliska socijaldemokratskoj ideologiji. Nisam oklijevala, jer sam vidjela da je cijeli politički sistem zasnovan na demokratskim principima i da je zadovoljstvo baviti se politikom u jednoj tako uređenoj zemlji u kojoj vlada red, rad i mir. Nakon samo nekoliko godina, te 2000., ušla sam u gradski parlament i bila na listi i za državni parlament.
Već tri mandata ste na čelu grada Kalmara, da li Švedska drugačije gleda na žene u politici nego mi ovdje u regiji?
– Opredijelila sam se za lokalnu politiku i evo, već treći mandat vodim grad Kalmar zajedno s kolegom Johanom Perssonom. Zadužena sam za socijalna pitanja, kao i pitanja školstva, tržišta rada, integracije te pitanja bezbjednosti grada. Kalmar je prelijep grad od 73.000 stanovnika. Proglašen je pet godina zaredom najljepšom ljetnom turističkom destinacijom u Švedskoj. Žene u politici su švedska stvarnost i žene se nalaze na odgovornim mjestima kako u političkom, tako i u privrednom životu ove zemlje. Riječ ravnopravnost je prisutna u svim segmentima života, kao i u svim političkim odlukama. Postoji politička inicijativa da se na izbornim listama na svakom drugom (ili prvom) mjestu nalazi žena, zahvaljujući kojoj smo uspjeli dobiti ravnopravnu i pravednu zastupljenost u političkom krajoliku Švedske.
Karta u jednom pravcu
Objavili ste i knjigu, “Karta u jednom pravcu Sarajevo-Kalmar”. Kakav je osjećaj staviti misli na papir, sve ono što ste proživjeli?
– Da – u junu sam izdala knjigu “Karta u jednom pravcu Sarajevo-Kalmar”, a u septembru je promovisala u regionalnom muzeju Kalmara. Moja izbjeglička priča, koja je konačno pretočena u knjigu, sazrijevala je godinama u meni i konačno je ispričana i napisana. Drago mi je što sam našla snage i vremena da ostavim i pisani trag o jednom dijelu mog izbjegličkog puta. Mnogo je knjiga napisano o ratu, ratnim dešavanjima i stradanjima, ali ova priča je samo moja i u njoj je moja istina. Nije je bilo lako napisati ni poslije trideset godina, ali se osjećam ljepše i lakše sada kada je sve to stavljeno na papir. Posvetila sam je svojoj djeci i unucima da bi ostao trag o putu jedne žene koja je ne svojom voljom došla u daleku zemlju s djecom u naručju i koferom u ruci, u koji je spakovala sav svoj dotadašnji život i sve svoje buduće snove. U knjizi nisam spominjala ni vjere ni nacionalnosti, jer nisam htjela ostaviti mržnju u amanet. Željela sam ostaviti poruku da moji potomci dijele ljude isključivo na dobre i loše i da budu uzorni građani cijelog svijeta.
Šta je za Vas Bosna i Hercegovina sada?
– Zemlja koju volim i koja me voli. To je zemlja koja ima potencijal da bude puno više od jedne male ratom i korupcijom osiromašene zemlje u srcu Evrope. To je zemlja koja opet može biti mjesto suživota, različitosti i koja jedino tako može da nam pruži dostojanstven život. Bosni i Hercegovini treba trajan mir, stabilnost i prosperitet, ali i političko rukovodstvo koje potrebe građana stavlja na prvo mjesto, a ne svoju ličnu korist. Trebamo prestati dozivati duhove prošlosti, okrenuti se sadašnjoj kompleksnoj političkoj situaciji, promijeniti ovaj skupi politički aparat i gledati u budućnost. Osnovno je mladima dati nadu u bolje sutra da bi ostali i gradili modernu Bosnu i Hercegovinu gdje nikome nije tijesno i gdje ima mjesta za sve ljude dobre volje i sve one koji Bosnu i Hercegovinu osjećaju svojom.
