Napisala: Mersiha Drinjaković
Snimio: Irfan Redžović
“Kad porastem neću raditi vikendom, neću raditi na Sarajevo Film Festivalu i svaki dan ću ići u kino”, duhovitom opaskom počinje svoju priču prevoditeljica Amira Sadiković, koja je tokom proteklih šesnaest festivala (a tad smo i radili ovaj intervju) “vedrila i oblačila” pozornicom Otvorenog kina Metalac. Prvi profesionalni angažman dobila je 1996. godine, na Drugom SFF-u. “Uzbuđenje tog prvog pravog poslijeratnog festivala nikad neću zaboraviti”, prisjeća se Amira postavljanja drugog najvećeg kinoplatna u Evropi, projekcije filma Twister, ali i strašne hladnoće u noći otvaranja te dugih govora.
Njeno prvo festivalsko krštenje nije prošlo bez problema. Iako su održane i tonska i generalna proba, neke se stvari jednostavno nisu mogle predvidjeti. Kiša, naprimjer. “Penjemo se na binu i čuje se – krc: mikrofoni crkli, a mi ostajemo na bini s dva aktivna mikrofona i tolikim gostima. Na svu sreću, svi su bili toliko uzbuđeni da nisu ni primijetili tehnički problem.”
Nezgoda s paukom
Amira će se rado sjetiti slavne britanske glumice Vanesse Redgrave, koja je te 1996. donijela na SFF Nemoguću misiju, održavši u Otvorenom kinu emotivan govor. No, njezina je prevoditeljica tada imala i nezgodu s – paukom. I samo tad, kad joj se mali uljez našao na vratu, napravila neznatnu stanku u inače besprijekornom prevodu, koju je jedini primijetio Amirin brat. Izlazak na binu kina Metalac svake godine za Amiru je nezaboravan doživljaj i poseban osjećaj radi ogromnog broja ljudi u publici. Zbog toga što njegov film ima projekciju u najvećem kinu na otvorenom, bio je uzbuđen i britanski reditelj Steven Frears. “Tražio je da se osvijetli publika kako bi vidio ljude kojima se obraća”, sjeća se Amira.
How did you do that?!
S velikom radošću priča i o škotskom reditelju i glumcu Peteru Mullanu koji je 2005. predstavljao film On a Clear Day. “Izašao je na binu u kiltu, u ljubičastom plišanom sakou i čašom piva u ruci.” S njim je bila i rediteljica Gaby Dellal, koja je, dirnuta Sarajevom, dobrodošlicom i reakcijom publike, održala vrlo emotivan govor, no malo se odužio. Ipak, Amira se nije dala smesti. “Prevodila sam, prevodila, i prevodila, a kad sam završila, pružila sam mikrofon Peteru Mullanu. Okrenuo se prema meni, sa sve mikrofonom i pivom u ruci, i uzviknuo: How did you do that?! Nastao je cirkus u publici.”
Aplauz za Noltea
Iza Amirinog prevodilačkog umijeća i nepogrešivosti stoji ogroman rad. Ona se naoruža svim mogućim informacijama o filmu, autoru, ekipi, svemu što bi moglo biti spomenuto tokom govora. Također, uključena je u izradu kataloga SFF-a, prisustvuje press-konferencijama, zna ko su gosti i trudi se da uvijek razmijeni nekoliko rečenica s ljudima prije nego izađu na binu. “Uz rizik da me zovu tersom i peglom, uvijek ću insistirati na kriterijima, jer jezik lako postane žrtva manipulacije raznih vrsta, namjerne ili slučajne.”
Bono i haos na bini
Ipak, nekad prevođenje jednostavno nije moguće. Kad je Bono Vox gostovao u Metalcu, između njega i Amire sve je već bilo dogovoreno: rekao joj je šta želi poručiti i to je trebalo biti jedno poetično i emotivno obraćanje. “Međutim, kad se popeo na binu, nastao je haos, aplauz, uzvici, buka. Kao da je koncert! Bono se jeste obratio publici, ali je bilo apsurdno da prevodim.”
Ponekad bi gosti znali biti u izdanju “veselijem” od očekivanog. Iste godine kada je bio Bono Vox, u Sarajevo je stigao i američki glumac Nick Nolte kako bi predstavio film Miroljubivi ratnik. No, poznati ljubitelj dobre kapljice bio je p’jan ko zemlja, što je naročito bilo vidljivo kada je krenuo na binu Metalca. “Bio je u tako intoksiciranom stanju da sam shvatila kako neće uspjeti da se popne tih nekoliko stepenica. Miro Purivatra i ja smo se pogledom dogovorili da ćemo ga pustiti da se publici obrati kako i koliko može. Popeo se do pola i smrsio nešto u mikrofon. Publika je shvatila šta se dešava, nagradila ga ogromnim aplauzom i svi su bili vrlo zadovoljni.”
Najdraži gost
Eh, ne završavaju tu anegdote sa slavnim festivalskim gostima. Na redu je Kevin Spacey, u čiju je čast 2008. godine u Otvorenom kinu prikazan film The Usual Suspetcs, koji mu je donio i prvog Oscara. Amira ga pamti po sporom, hiperartikuliranom obraćanju publici koje je dugo trajalo. Njezin je prevod tako djelovao mnogo kraće, a Spaceyju se učinilo da publika ne dobija punu informaciju. “U jednom trenutku se teatralno okrenuo prema meni i kazao: Kako to da šta god kažem, kad vi prevedete – zvuči kraće? I opet haos u publici. Kažem mu: ‘Očito je da vas publika razumije, moje je da ono što ste rekli prenesem onima koji vas ne razumiju, a svi žele čuti šta još imate da kažete‘. Tišina je i čeka se nastavak njegovog sporog obraćanja i iznenada, iz sredine publike se začuje muški glas: Because you speak so slow!”
Muke s prevođenjem
Kaže da joj je najdraži gost SFF-a britanski reditelj Mike Leigh, kako Amira voli reći, vrhunski profesionalac. Mada ni s njim nije uvijek bilo lako. Jednom mu se pred kraj projekcije filma obratila želeći se dogovoriti o onome što će reći publici. “Obrecnuo se na mene: Pa gledam film! Hoćete li me sad prekidati! Odmah sam se povukla.” No, sve mu je oprostila kada joj je kasnije ispričao kako ju je, sjećajući se večeri kada su on, Amira i pokojna glumica Katrin Cartlidge raspravljali o jeziku, spomenuo u tekstu koji je pisao nakon Katrinine smrti.
Amiri je zanimljivo posmatrati goste festivala: neki žele vidjeti Metalac, drugi žure pogledati Takmičarski program, treći bi da se druže, obilaze grad, a ima i onih koji istinski žele komunicirati s publikom, Takav je, ističe, Fatih Akin. Na svojim projekcijama bi sjedio u publici, sa suprugom i djetetom, želeći vidjeti istinsku reakciju gledatelja, a ne samo aplauz na kraju.
Oscari, Felixi, Zlatni medvjedi
Amira Sadiković se godinama bavi prevodima iz usko specijaliziranog područja prava, predaje engleski jezik na Filozofskom fakultetu, ima nastavničke obaveze prema studentima, mentorstva, akademski rad…Za nju se s pravom može reći da se u životu baš “naprevodila”: od aerodromskih ratnih pregovora, onih na Palama kad je u nju bila uperena puška, pa do sve 1995. kada je u direktnom TV prenosu prevodila Dejtonske pregovore. Bila ja prva iz BiH koja je zauzela mjesto u prevodilačkoj kabini Haške sudnice, i iako joj je bio ponuđen, nije bila zainteresirana za stalni ugovor. “Važnije mi je bilo da time otpočne praksa angažiranja prevodilaca iz naše zemlje”, kaže.
USPORENI KEVIN SPACEY Amira ga pamti po sporom, hiperartikuliranom obraćanju publici koje je dugo trajalo. Njezin je prevod tako djelovao mnogo kraće, a Spaceyju se učinilo da publika ne dobija punu informaciju. “U jednom trenutku se teatralno okrenuo prema meni i kazao: Kako to da šta god kažem, kad vi prevedete – zvuči kraće?”
Pjesma Srebreničanka
Također, Amira je bila ta koja nam je u TV prenosima saopćavala imena dobitnika svih značajnih filmskih nagrada, kao i onih kojima su ovjenčani domaći autori. “Imala sam zadovoljstvo da prevodim i prenesem informaciju i kad je Danis Tanović dobio Oscara, i kad je Deset minuta Ahmeda Imamovića nagrađen Felixom, i kad je Jasmila Žbanić dobila Zlatnog medvjeda”. U takvim trenucima, dok bi nacija slavila, za nju nije bilo mjesta emocijama. “Moje je da prenesem i ton i atmosferu, a dalje od toga nemam pravo da idem. Moje mišljenje o nečemu nije bitno drugim ljudima.”
Nedavno je učestvovala u jednom projektu na koji je veoma ponosna. Naime, Amina Šiljak Jesenković napisala je pjesmu Srebreničanka koju je otpjevao Burhan Šaban, a aranžmane uradio Eldin Huseinbegović. Amira Sadiković ju je prevela na engleski, Ibrahim Pašalija na turski jezik, a uz pomoć TV SA snimljen je i spot. “Bilo nam je važno da ispunimo dužnost, da stavimo do znanja da je Srebrenica u našim životima. Ne smijemo dozvoliti da se zaboravi i da se o njoj priča samo 11. jula.”
